Video
Oganj anticrnogorske histerije bukti već petnaestak godina u srpskom nacionalističkom srcu, a plamen se vinuo do neslućenih visina nakon što je posljednjih dana prošle godine naložen i Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Kotlarnica je, dakako, u Beogradu, a glavni ložači su nazovi mediji, pojačani ludostima sklonim dvorjanima Aleksandra Vučića i performansima navijača najsrpskijeg od svih srpskih klubova. Sveto trojstvo zaključuje Srpska pravoslavna crkva, sa sve cetinjskim ogrankom i Amfilohijem glavom i bradom.
Matrica je jednostavna i već viđena devedesetih godina prošlog vijeka, kada je šovinistička oštrica bila uperena prema svemu hrvatskom ili muslimanskom, s tim što se srpski nacionalizam danas “kolje” sa dojučerašnjim bratom. Ili – okom u glavi, izvađenim proglašenjem nezavisnosti, što cijeloj priči daje kosovsku, odnosno brankovićevsku notu.
Nije se na odmet prisjetiti dubrovačke epopeje dojučerašnjeg brata. Državna televizija i “Pobjeda”, pod vrhovnom komandom do danas nepromijenjene vlasti, otvorili su tada baražnu artiljerijsku vatru izvještavajući da desetine hiljada do zuba naoružanih ustaša marširaju ka Crnoj Gori. Odgovor je bio brutalan – “rat za mir”. Tadašnji mlađahni premijer Milo Đukanović, današnji predsjednik, javno je zamrzio i šah zbog šahovnice, Dubrovnik i okolina gorili su osam mjeseci, a mrtvački sanduci stizali i u Crnu Goru…
U Srbiji se vlast mijenjala – (nacional)socijalistu Miloševića srušila je i poslala u Hag demokratska opozicija, ali se Slobodanov duh pojavio u vidu nekada malog od palube radikalnog Vojislava Šešelja, danas naprednog Vučića.
Ko je bar sporadično pratio naslovnice srbijanskih tabloida od proglašenja crnogorske nezavisnosti, preko priznavanja Kosova i zabijanja noža u leđa Srbije, do potonjih slučajeva govora mržnje i raspirivanja nacionalne i vjerske netrpeljivosti, mogao je vidjeti medijski glib kakvog nema u Evropi.
Iza svaštočinstva i silovanja, bilo da su meta domaći ili inostrani neprijatelji, poodavno stoji Vučićev potpis. Svojevrsan je mazohizam pratiti srbijanske portale, ali je ponekad i tragikomično. Kada je prije nepunu godinu gorila katedrala Notr Dam, jedna od Vučićevih medijskih batina objavila je da ih je stigla božja kazna jer su objesili zastavu nepostojećeg Kosova. Naslovnica je ubrzo uklonjena, a nova poruke je glasila – Vučić: Svi Srbi saosećaju…
Godine mržnje i negiranja svega crnogorskog, proizvele su danas široko rasprostranjeni pojam – “milogorac”. U najkraćem, riječ je o svakom ko živi u “milogori”, a nije Srbin i vjernik Srpske pravoslavne crkve.
S obzirom da i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije zna reći da su Crnogorci “komunistički nakot”, a da medijsko trovanje ne poznaje granice, ne čudi otvorena mržnja prema svemu crnogorskom i u uvijek pitomoj i šarmantnoj Banjaluci.
“Vi ste iz Crne Gore”, upitao me taksista u, gle simbolike, Ravnogorskoj ulici.
Rekoh da jesam i već se obretosmo u Ulici Dragiše Vasića. Pomislih, ko li je sljedeći, ali me ležerni možda tridesetogodišnak prenu konstatacijom:
“Mrzimo vas, navijamo protiv vas, u svim sportovima”, reče on i pomenu kako mu je nekad super bilo u Sutomoru, gdje je radio, ali i Podgorici…
Vidjeh da je iza nas ostala ta četnička bratija od ulica, da smo u Mokranjčevoj, pa upitah – što nas, bolan, mrziš?
“Što ste priznali Kosovo”, odgovori kao iz topa.
Razmišljah da se opravdam kako je lično premijer Duško Marković kazao da je Vlada priznala Kosovo iako se tome protivilo sedamdesetak odsto građana… Kunem se da bih to uradio i zbog toga što prolazismo ulicom velikog Tina Ujevića, ali me volja prođe kad on pomenu čarobnu riječ – “milogorci”. Izađe začas iz mene sav ratoborni nesojluk i upitah – a šta ćete sjutra kad Vučić prizna Kosovo, hoćete li i protiv Srbije navijati?
Do tada opušteni vozač stisnu volan s obje ruke i jedva prozbori: “Neće, valjda”.
Hoće, hoće, rekoh mu i odlučih da bez razloga izađem, kad ono – Njegoševa ulica.
Još nekoliko sličnih razgovora vodio sam u Banjaluci polovinom decembra, kada nije bilo Zakona o slobodi vjeroispovjesti, litija i zapaljive retorike. Sagovornici su bili različitih godina, društvenog statusa i obrazovanja, ali su kao papagaji ponavljali riječ “milogorac” i bukvalno crtali prekodrinske izvore tobožnjih informacija na osnovu kojih grade stavove.
Nameće se pitanje kako neko može da povjeruje u medijske bljuvotine da Milo sprema pokolj Srba na litijama, da će 300 najokorjelih kriminalaca pustiti iz zatvora da se obračunaju s narodom, da planira da proglasi epidemiju korona virusa kako bi sačuvao vlast, da Crnogorci kopaju kanal na granici sa Srbijom da se ne bi moglo na litije (isti kanal iskopan je i sa srpske strane s ciljem borbe protiv nelegalnih prelazaka), da je policajac doživio saobraćajnu nesreću nakon što je naplatio kaznu čovjeku koji je pošao na litiju… Ili, da rat na Kosovu počinje 15. decembra, a da je, kako reče srpski patrijarh Irinej, položaj srpskog naroda u Crnoj Gori nalik onom u ustaškim koncentracionim logorima. Gotovo nijedno jutro u 2020. u Srbiji nije osvanulo bez sličnih naslovnica takozvane žute štampe i ružičastih televizija.
Odgovor se nameće – treba biti dobro medijski nepismen i nacionalno-politički ostrašćen, pa progutati tu priču. I gutati je danima, mjesecima i godinama, iako na litijama ne bi pokolja, a na Kosovu rata. Što i nije teško ako se uzme u obzir u kakvom svekolikom jadu je rastao taksista, ali i mnogi njegovi vršnjaci širom bivše Juge. Ne treba smetnuti s uma i da dušu autentičnog srpskog šoviniste grije očigledna laž ako je u skladu sa onim što nosi u srcu. Što bi jedan drugar slikovito rekao – srce mi zaigra zbog transparenta “dogodine u Prizrenu”, iako znam da od toga nema ništa, a glava zaboli od agencijske vijesti da je Kosovo dobilo Vladu…
Stvar je čista kao suza i kada se podigne na najviši nivo, jer je i vječnom Đukanoviću nekad srcu bilo milije da generiše vijesti o najezdi ustaša, Jugoslaviji bez alternative, nepravednim sankcijama i međunarodnoj zajednici koja nam jeba oca bez ikakvog razloga. Odgovoran je i za još sto jada, ali ni njegovi najžešći kritičari teško da mogu osporiti da ratnog huškanja i govora mržnje praktično nije bilo u Crnoj Gori u 21. vijeku, iako se većina medija, uključujući i državnu televiziju, može nazvati partijskim biltenima vlasti…
Đukanović, odnosno njegova višedecenijska vlast, ipak nije učinila ništa da medijski opismeni narod, jer bi time zabila autogol i pojasnila građanima šta sve rade provladini mediji kako vladaru ne bi pala kruna s glave, uključujući i tobožnji Javni servis koji u toj misiji godišnje skrca petnaestak miliona eura poreskih obveznika.
Godinama nije činjeno ništa ni dok je crnogorska ekspozitura ružičaste beogradske televizije besprizorno čerečila kritičare vlasti u po zlu čuvenom uratku “minut dva”, ali ni kada je zbog istog razloga najcrnji od svih beogradskih tabloida nakratko izlazio i u Podgorici. Tobože nezavisna Agencija za elektronske medije nije odmakla dalje od opomene uprkos moru gnusnih laži i uvreda, ali je prije nekoliko dana zabranila emitovanje pojedinih emisija iste te TV PINK Montenegro na čijem nišanu je od početka godine i Đukanović. Obrazloženje da su danima promovisali mržnju i netrpeljivost prema svemu crnogorskom, nimalo nije sporno u cijeloj priči. Gledaoci u Crnoj Gori tri mjeseca će ostati uskraćeni i za “Ćirilicu” TV Hepi, a autor emisije Milomir Marić našao se u čudu što je Đukanović i njega zabranio, istakavši da ga opozicioni Demokratski front javno optužuje da je prostitutka Milova:
“Poštujem Crnu Goru, u mojim emisijama je najstrože zabranjeno napadati Đukanovića”.
Privremeno zamračeni ekrani nijesu jedini specijalitet crnogorske kuhinje u medijskom hrkljušu nastalom nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Na lažne vijesti, država je odgovorila hapšenjima, pa je troje novinara/urednika nakratko završilo iza rešetaka pod optužbom da su širili paniku – pričama da će 250 kosovskih specijalaca pomoći crnogorskim kolegama na Badnji dan i da se desila eksplozija u državnoj vili “Gorica” što je objavio portal izuzetno blizak (pro)srpskom Demokratskom frontu. Tužioci nijesu bili ažurni kada je provladin portal objavio lažnu vijest da su u manastiru blizu Podgorice u karantinu dvojica sveštenika zaražena korona virusom.
Znate za filozofiju svjetskog mega cara Ramba Amadeusa da standard najbolje liječi nacionalizam… Uz svetu trojicu – Milorada, Aleksandra i Mila, teško ćemo vidjeti svjetlo na kraju tunela, čak i da se fotografije potonjeg nekad pojavi na auto-putu Banja Luka – Doboj.
PS: Šahovnica se uveliko vijorila na kninskoj tvrđavi, Đukanović je već igrao po notama zapada, a Dodik pokušavao da nauči korake tog plesa, kada je u Beogradu zasijedao glavni odbor Šešeljeve i Vučiće Srpske radikalne stranke uoči kakvih izbora. Vojvoda od zarđale kašike navodno je i dalje tupio o svima poznatoj granici velike Srbije – Karlovac – Karlobag – Virovitica, a jedan od prisutnih navodno ga je upitao: Bre, Vojo, ti i dalje vjeruješ u to?
Ne vjerujem ja, ali vjeruje million Srba, odgovorio je Šešelj, ispričao mi je ljubopitljivi i nazdravio pivom izlazak iz stranke.
Preporučeno
Koča Bijedić
