Đukanović je govorio o aktuelnom trenutku u kom se nalazi Evropa, stanju u Evropskoj uniji, kao i uticaju stranih faktora u Crnoj Gori i odnosima u regionu.

“Ne postoji ni jasna sposobnost ni politička volja da se shvati ozbiljnost trenutka u kojem se nalazi Evropa. Danas se dešava globalni reset međunarodnog poretka, a Evropska unija sve manje učestvuje među velikim igračima”, rekao je Đukanović.

Posebno je istakao paradoks unutar same EU, gdje politika svih članica može biti blokirana voljom samo jednog lidera, što, kako navodi, urušava zajedničke evropske principe.

Podsjetio je i na riječi Henryja Kissingera koji je govorio da bez liderstva institucije gube orijentaciju, a države – uticaj. Đukanović se osvrnuo i na nelogičnosti globalnih vojno-političkih odnosa, postavljajući pitanje: kako je moguće da Sjeverna Koreja i Rusija proizvedu više artiljerijskih granata za Ukrajinu nego sve evropske zemlje zajedno?

Govoreći o stanju u regionu, Đukanović je posebno naglasio povratak retrogradnog nacionalizma i pokušaje “restauracije” prošlih politika, što se jasno ogleda kroz koncept tzv. „srpskog sveta“, kao i inicijative poput Otvorenog Balkana, koje, kako kaže, više služe kao politička platforma za realizaciju hegemonističkih ambicija nego za stvarnu regionalnu saradnju.

“Srpska pravoslavna crkva postaje ključni instrument državne politike Srbije, zamjenjujući bivše savezne institucije koje su u prošlosti služile ostvarivanju nacionalističkih interesa. Danas, ta ista crkva igra i značajnu ulogu u širenju ruskog imperijalnog uticaja na Balkanu”, naglasio je Đukanović.

Đukanović je podsjetio na ključne trenutke moderne crnogorske istorije – mirnu tranziciju kroz devedesete, očuvanje multietničkog sklada, referendum o nezavisnosti i pristupanje NATO-u.

“Crna Gora je bila svijetli primjer stabilnosti u regionu, čak i kada su zemlje oko nas bile u ratovima. Uspjeli smo očuvati mir i multietnički sklad, a u jednom trenutku gotovo petina stanovništva bile su izbjeglice iz regiona”, istakao je.

Međutim, kako navodi, situacija se drastično promijenila nakon 2020. godine, kada je, uz podršku stranih faktora, došlo do promjene vlasti.

“Ruski uticaj bio je očekivan, posebno nakon pokušaja državnog udara 2016. godine. No, zabrinjava uloga Srbije i instrumentalizacija Srpske pravoslavne crkve, uz podršku zapadnih partnera koji nisu htjeli čuti upozorenja”, rekao je Đukanović.

Govoreći o perspektivama evropskih integracija, Đukanović je bio skeptičan po pitanju realnosti proširenja do 2028. ili 2030. godine.

“Čak i ako mi u Podgorici i Tirani uradimo sve što se od nas traži, ostaje pitanje da li je sama Evropska unija spremna da primi nove članice. Imamo i izjave najviših njemačkih zvaničnika koje to dovode u sumnju”, izjavio je.

Ističe da je evropski put i dalje najbolja, ako ne i jedina realna alternativa za zemlje Zapadnog Balkana, ali upozorava da EU mora pokazati konkretniju spremnost.

U svom govoru, Đukanović je izrazio zabrinutost i zbog globalnog trenda jačanja autoritarnih režima i srednjih sila poput Turske, Rusije i Saudijske Arabije, koje sve više oblikuju međunarodne odnose.

“Sve više se prihvata narativ da je autoritarni model vladavine preduslov za razvoj, a demokratija prepreka. Povratak populizma prijeti da u potpunosti redefiniše demokratske sisteme u mnogim zemljama”, upozorio je.

Za kraj, ponovio je da je, uprkos izazovima, evropska i evroatlantska integracija jedini pravi put za region:

“Nema bolje alternative od Evropske unije. To je “win-win” i za Zapadni Balkan i za samu EU. Ako Unija želi ostati relevantan globalni akter, mora završiti proces integracije čitavog kontinenta “, zaključio je Đukanović.

Na pitanje moderatora, kako iz njegove perspektive danas ocjenjuje razvoj političke situacije iz ratnih devedesetih, posebno u kontekstu Crne Gore i njene uloge u tadašnjim događajima u Bosni i Hercegovini, uključujući slučaj deportacije bosanskih izbjeglica i ulogu u regionalnim dešavanjima, te da li smatra da li je Crna Gora učinila dovoljno kako bi se suočila s tom prošlošću, Đukanović smatraa da još nije prošlo dovoljno vremena da se na taj period gleda potpuno objektivno – mnogo toga je i dalje opterećeno subjektivnim i političkim interpretacijama. Ipak, potrudiću se da budem potpuno iskren.

” Završio sam svoju političku karijeru i ostvario sve što sam smatrao najvažnijim. Nemam više političku kalkulaciju kao motiv – imam slobodu da kažem ono što iskreno mislim.

Crna Gora je devedesetih godina dočekala raspad Jugoslavije nepripremljena. Za to vidim dva glavna razloga”, odgovorio je Đukanović.

Kao prvi razlog on navodi postojanje snažne jugoslovenske idealizacije.

“Rukovodstvo – i prethodno i novo – nije vjerovalo da je raspad moguć. Tek mnogo kasnije sam shvatio, razgovarajući s liderima iz regiona poput Kučana i Mesića, da su se drugi pripremali na tu mogućnost – Crna Gora nije”,rekao je Đukanović.

Kao drugi razlog navodi smjenu vlasti u tom osjetljivom trenutku – došla je nova, neiskusna politička elita, i to na nedemokratski način, mimo institucija.

“Time je Crna Gora ostala bez političkog iskustva i moralnog autoriteta. Bio sam mlad – imao sam 27 godina kada sam postao sekretar Centralnog komiteta, a 29 kada sam postao premijer. Iako sam bio politički aktivan, teret donošenja ključnih odluka u takvom vremenu bio je ogroman.

Greške koje su se tada dogodile – uključujući i zločine poput deportacije izbjeglica – bile su posljedica neiskustva, zablude i pokušaja da se “brani Jugoslavija”. A vrlo brzo se ispostavilo da se iza te “odbrane” krije velikosrpski nacionalizam. Kada je to postalo jasno, Crna Gora je mijenjala kurs. Mjesec po mjesec, pravili smo sve manje grešaka i približavali se ispravnim političkim stavovima”, rekao je bivši predsjednik Crne Gore.

Na pitanje koja životna i politička iskustva bi izdvojio kao prelomna u njegovoj karijeri – šta je najviše uticalo na njegovu transformaciju od mladog premijera 1991. godine do današnjeg državnika sa zavidnim političkim iskustvom, Đukanović kaže da u Crnoj Gori i danas postoje dva mišljenja o tom periodu.

“Jjedno je da smo propustili istorijsku šansu da obnovimo nezavisnost zajedno sa drugim republikama; drugo, da je tada bilo prerano i da bi to izazvalo još veće sukobe. Ni jedno ni drugo nije bez osnova.

Ako se sjetimo 1999. godine, NATO bombardovanja, pokušaja vojnog prevrata iz Beograda, jasno je da je Crna Gora bila percipirana kao “posjed” nad kojim se polaže pravo. Beograd je, rekao bih, od sredine 19. vijeka smatrao Crnu Goru svojom legitimnom zonom interesa. Bio je spreman na sve da bi to ostvari”, rekao je Đukanović.

Upitan da prokomentariše aktuelnu ulogu Srbije u regionu, naročito imajući u vidu politička i bezbjednosna kretanja od 2016. godine naovamo – kako u odnosima sa Crnom Gorom, tako i u kontekstu Bosne i Hercegovine i šireg regionalnog prostora Đukanović kaže da bi, s radošću svi pozdravili da Srbija jasno i nedvosmisleno stane na put evropskog razvoja, jer bi to značilo i trajnije, zdravije, skladnije odnose unutar regiona.

“Crna Gora, uzimajući u obzir našu istoriju i duboke, kompleksne veze sa Srbijom, ima dodatne razloge da pažljivo prati politička kretanja u Beogradu. Ne zaboravimo – u vrijeme kada je politika Slobodana Miloševića metastazirala, mnogi intelektualci i političari koji su nudili alternativu toj politici našli su utočište upravo u Crnoj Gori. I to nije bilo iz interesa – već iz uvjerenja da se borimo za stabilniju i demokratskiju budućnost regiona”, rekao je on.

Nažalost, kako je naveo, iskustva iz skorije prošlosti nas podsjećaju da je ideologija velikosrpskog nacionalizma i dalje veoma živa.

” Od Garašaninovog “Načertanija”, taj nacionalistički narativ se ciklično obnavlja. Uvijek ista teza – Crnogorci su izmišljeni narod, samo da bi se lakše “progutala” ideja šire srpske državnosti. A kada se krene tim putem, prirodno se postavlja i pitanje: zašto bi uopšte postojala Crna Gora?

U tom kontekstu treba posmatrati i projekte poput “Otvorenog Balkana”, koji su formalno predstavljeni kao inicijative za ekonomsku saradnju. Međutim, suštinski, riječ je o institucionalizaciji dominacije Srbije i Albanije u regionu”, rekao je Đukanović-

On je podsjetio da smo u Crnoj Gori 2016. godine s imali pokušaj državnog udara, organizovan od strane ruskih vojnih i bezbjednosnih struktura, uz podršku sa teritorije Srbije.

“Beograd je tada bio logistička platforma, dok je režija dolazila iz Moskve. Imao sam i direktan uvid u dokumentaciju koju mi je predočila srpska bezbjednosna služba, a koja je potvrđivala pripreme za nasilnu smjenu vlasti u Podgorici. Kada je iz Moskve stigla direktiva da se saradnja prekine – sve je propalo”, kazao je on u svom odgovoru.

Đukanovića su pitali i o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti i odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, te da li je tom politikom želio da dodatno osnaži crnogorsku državnost, na šta je on istakao dvije ključne stvari.

.”Prvo – ako imate jednog, naizgled vjerskog, a po mom dubokom uvjerenju mnogo više političkog aktera, koji djeluje u vašoj zemlji i otvoreno poriče vaš nacionalni i državni identitet, šta vam je činiti? Da li da to ignorišete? Kako završava pacijent koji ignoriše simptome kancera u vlastitom tijelu? Imate li tu luksuz neodlučnosti? Po meni, ne. To nije bila borba za vlast – to je bila borba za očuvanje identiteta države. Ako neko nastupa sa porukom da vi kao narod i kao država ne postojite, ne možete to posmatrati kao „unutrašnji vjerski dijalog“. To je direktan izazov vašem postojanju”, odgvorio je on.

Kao drugu važnu stavar, Đukanović je istakao da nije Crna Gora birala vrijeme kada će se ta ideološka ofanziva desiti.

“Vrijeme je birano u Beogradu, pod uticajem Moskve, kada je odlučeno da se umjesto ruskih agenata i FSB-a, sada kao glavni instrument iskoristi Srpska pravoslavna crkva. Naš zadatak bio je da se odbranimo.

A kako smo se branili? E to je pitanje za ozbiljnu političku refleksiju. Poslije 30 godina vlasti, sa svim greškama koje vlast neminovno napravi, izgubili smo izbore – ali za svega 1.500 glasova. I to u okolnostima koje nisu bile nimalo povoljne. Tada je formiran građanski pokret, koji se predstavio kao alternativa tadašnjoj vlasti i koji je, bez izuzetka, dobio podršku Crnogoraca i pripadnika manjinskih naroda – oko 22.000 do 23.000 glasova. A onda su ti glasovi, kroz postizbornu matematiku, praktično poklonjeni velikosrpskom nacionalizmu”, kazao je on.

Uprkos svemu,kako je rekao, ne misli da je promjena vlasti bila sama po sebi loša za Crnu Goru.

“Štaviše, da je došla iz bolje, kredibilnije i evropskije alternative – bio bih mnogo zadovoljniji. Crna Gora je, sa svojom hiljadugodišnjom državnom tradicijom, zaslužila ozbiljniju i mudriju političku ponudu. Ali dobila je ono što je tada bilo na raspolaganju. I sad, iz tog iskustva, treba da učimo.

Vjerujem da će crnogorski građani na narednim izborima glasati promišljenije, svjesni šta sve može da se izgubi zbog naivnog vjerovanja da se identitet države može ostaviti po strani”, zaključio je Đukanović.

Almina Ličina