U crnogorskoj istoriji postoji jedna pojava koja se ne može razumjeti ako se politički život posmatra samo kroz tradicionalne podjele: klubša – pravaša, bjelaša – zelenaša, partizana – četnika, liberala – narodnjaka, suverenista – unionista…

To je crnogorsko klatno.

Klatno koje se, kroz posljednjih više od jednog vijeka, pomjera od jednog crnogorskog pola ka drugom: od crnogorske državnosti prema srpskom nacionalnom i unitarnom projektu, pa ponovo nazad. Od negiranja posebnosti prema njenom afirmisanju, od jednog apsoluta prema drugom.

A malo je ličnosti koje tu pojavu bolje simbolizuju od Marka Dakovića.

Daković nije bio politički marginalac. Bio je jedan od najistaknutijih predstavnika crnogorske omladine u Beogradu, protivnik režima knjaza Nikole i jedan od vodećih ljudi pokreta koji je zagovarao bezuslovno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Zbog političkog djelovanja u Bombaškoj aferi 1907–1908. osuđen je u odsustvu na smrt.

Bio je, dakle, čovjek koji je vjerovao da se crnogorsko pitanje može riješiti tako što će se Crna Gora „sjediniti sa Srbijom“.

I upravo je tu počela jedna od najvećih istorijskih ironija.

Jer Daković nije bio čovjek koji se borio protiv slobode. Naprotiv. Bio je protivnik samovolje, zalagao se za političke slobode i parlamentarni poredak. Njegov problem nije bio u tome što je želio promjenu, već u tome što je vjerovao da će promjena koju je zagovarao donijeti upravo ono čemu je težio.

Godine 1918. našao se među protagonistima procesa koji će dovesti do nestanka crnogorske državnosti. Iako se tada nalazio van zemlje, izabran je za poslanika tzv. „Velike narodne“ odnosno Podgoričke skupštine i za člana Izvršnog odbora, tijela koje je trebalo da sprovede odluke o bezuslovnom ujedinjenju. U političkoj propagandi unionista kasnije će biti predstavljan kao jedan od ključnih ljudi tog procesa.

U slučaju Dakovića tada je klatno snažno otišlo na jednu stranu.

Ali istorija ima nezgodnu osobinu: posljedice političke odluke često ne liče na očekivanja onih koji su je donijeli.

Daković se vrlo brzo udaljio od političkog života. Već 1920. godine odbio je da bude nosilac liste na izborima i povukao se iz politike.

To je možda najvažniji trenutak njegove biografije.

Jer čovjek koji je bio jedan od glavnih protagonista ujediniteljskog pokreta nije postao njegov najuporniji branilac.

Nije promijenio stranu. Promijenio je odnos prema vlastitoj političkoj pobjedi.

U vrijeme kada je postajalo očigledno da politička stvarnost ujedinjenja nije izgledala onako kako su je zamišljali njegovi raniji protagonisti, Daković se povukao iz politike.

Tu počinje drugi dio priče o Marku Dakoviću.

On nije odmah promijenio stranu i postao klasični crnogorski suverenista. Nije prešao u tabor zelenaša.

Ali je prestao da bude ono što je bio 1918.

I upravo zbog toga njegova biografija mnogo više govori o Crnoj Gori nego biografija čovjeka koji je čitav život proveo na jednoj političkoj strani.

Daković nam pokazuje da između dva crnogorska pola nijesu uvijek stajali samo ljudi koji su se rađali kao „bjelaši“ ili „zelenaši“.

Nekada su ljudi prelazili iz jednog političkog uvjerenja u drugo, povlačili se, razočaravali, mijenjali odnos prema državi, prema Beogradu, prema Podgorici, prema sopstvenim ranijim idejama.

Zato je „crnogorsko klatno“ mnogo složenije od današnjih političkih etiketa i crno-bijelog čitanja.

NOVI DAKOVIĆ

Razvoj događaja neke stvari zna da postavi na svoje mjesto.

Jedan „srpski“ politički subjekt ustanovio je nagradu „Marko Daković“.

Vjerovatno nijesu slutili da će, dajući nagradu po imenu Marka Dakovića, izabrati upravo čovjeka čija biografija ruši sliku o istoriji kao pravolinijskom maršu.

Jer ako je Daković bio simbol 1918, njegova kasnija politička sudbina pokazuje nešto mnogo složenije.

Daković je 1918. bio među onima koji su snažno Crnu Goru pogurali prema jednom polu. A onda se, samo dvije godine kasnije, povukao iz politike.

Nije promijenio istoriju.

Ali je promijenio odnos prema vlastitoj političkoj pobjedi.

I tu leži njegova najveća istorijska lekcija.

Jer oni koji danas Marka Dakovića žele pretvoriti u jednodimenzionalni simbol „srpstva“ prećutkuju njegov politički raskorak sa stvarnošću koja je nastala nakon 1918.

Zato bi oni koji ga svojataju morali dublje da se zamisle nad političkom sudbinom čovjeka čije ime nose njihova priznanja.

Jer istorijske ličnosti nijesu vlasništvo savremenih političkih projekata.

A pogotovo nijesu onda kada njihova biografija govori više od političke etikete koju im danas neko želi nalijepiti.

Daković je bio Crnogorac koji je vjerovao u ujedinjenje sa Srbijom, a zatim se povukao iz politike kada je politička stvarnost krenula putem koji nije odgovarao njegovim očekivanjima.

U tome nema nikakvog paradoksa koji treba sakriti.

Naprotiv.

To je možda jedan od najboljih ključeva za razumijevanje Crne Gore XX vijeka.

Jer crnogorska istorija nije istorija dvije vječno nepromjenjive vojske.

To je istorija klatna.

A klatno se ne pomjera zato što se narod preko noći promijeni.

Pomjeraju ga ljudi.

Njihove zablude.

Njihove nade.

Njihove pobjede.

Njihova razočaranja.

I njihovo kasno shvatanje da politička odluka može proizvesti posljedice koje nijesu planirali.

Marko Daković bio je jedan od ljudi koji su 1918. pomjerili crnogorsko klatno.

Ali istorijska ironija je u tome što se, kada je klatno otišlo predaleko od njegovih očekivanja, on sam sklonio iz politike.

Zato Marko Daković nije samo priča o 1918.

On je priča o Crnoj Gori.

O njenom političkom klatnu.

I o jednoj neprijatnoj istorijskoj istini: oni koji najjače pomjere klatno često ne mogu predvidjeti gdje će se ono zaustaviti.

Zato je Marko Daković dobra i poučna lekcija za one koji danas dijele priznanja sa njegovim imenom.