Video
Ovo pitanje dobija posebnu težinu nakon što je Hrvatska državama članicama Evropske unije dostavila dokument u kojem je predstavila svoju poziciju o otvorenim pitanjima sa Crnom Gorom i uslove čije ispunjavanje očekuje u procesu njenog pristupanja Uniji.
Kako je objavio Radio Slobodna Evropa (RSE), pozivajući se na dokument u koji je imao uvid, Zagreb insistira sada na osam uslova i direktno traži da ključna otvorena pitanja budu riješena prije članstva Crne Gore u Evropskoj uniji. Dio zahtjeva povezuje sa zatvaranjem pregovaračkih poglavlja – 23, koje se odnosi na pravosuđe i osnovna prava, i – 31, koje obuhvata vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku. Hrvatska to poglavlje drži blokirano već dvije godine.
Zagreb pritom poručuje da je opipljiv napredak u rješavanju otvorenih pitanja presudan za obezbjeđivanje široke političke i parlamentarne podrške pristupanju Crne Gore EU, uključujući ratifikaciju pristupnog ugovora.
Takvo uslovljavanje evropskog procesa otvara pitanje odnosa između današnje hrvatske diplomatske prakse i dva dokumenta koji nude različite pristupe evropskim integracijama država Zapadnog Balkana: Deklaracije Hrvatskog sabora iz 2011. i preporuka HAZU-a iz 2022. godine.
Dok je Sabor, u vrijeme kada se Hrvatska pripremala za članstvo u Evropskoj uniji, vjerovatno poučen i sopstvenim iskustvom u graničnom sporu sa Slovenijom, poručivao da bilateralna pitanja ne smiju biti prepreka evropskom putu susjeda, Akademija je jedanaest godina kasnije državnom vrhu dostavila širok spisak zahtjeva koje bi Hrvatska mogla zastupati tokom pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
Poređenje tih preporuka sa današnjim zahtjevima Zagreba otkriva značajne sadržinske podudarnosti. Ipak, one same po sebi ne dokazuju da je hrvatska vlada formalno usvojila politički program HAZU-a.
OD AKADEMSKIH PREPORUKA DO KONKRETNIH POLITIČKIH ZAHTJEVA
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dostavila je 9. februara 2022. predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću, predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću i premijeru Andreju Plenkoviću dokument pod nazivom „Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju“. Dokument je javno objavljen 20. maja iste godine.
Njegov značaj nije samo u nabrajanju otvorenih pitanja sa susjednim državama. Akademija ih je smjestila u kontekst pristupanja Evropskoj uniji, sugerišući da pregovarački proces može poslužiti i kao instrument zaštite hrvatskih nacionalnih interesa.
U dijelu koji se odnosi na Crnu Goru, HAZU je predložila garantovane poslaničke mandate Hrvatima u Skupštini Crne Gore, zajedničku nominaciju Bokeljske mornarice kao nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore i hrvatskog naroda pri UNESCO-u, zaštitu prava hrvatske manjine, povraćaj imovine i rješavanje kopnenog i morskog razgraničenja.
Posebno su pomenuti ostrvo Lastavica sa tvrđavom Mamula, pitanja zaštite Jadranskog mora, upravljanja otpadom i mogućeg istraživanja i eksploatacije ugljovodonika u Južnojadranskoj kotlini.
Akademija je zatražila i naknadu štete počinjene tokom napada na Hrvatsku, posebno na kulturnoj baštini, vraćanje odnesenih kulturnih dobara, izvinjenje za počinjena zla i prestanak onoga što smatra prisvajanjem hrvatske kulturne i književne baštine. Riječ je o široko postavljenom okviru koji objedinjuje ratno nasljeđe, manjinska prava, teritorijalna i imovinska pitanja, kulturni identitet i ekonomske interese. Četiri godine kasnije, značajan dio tih tema nalazi se među zahtjevima koje prema Podgorici ističu hrvatski državni zvaničnici.
Hrvatska je u decembru 2024. uskratila saglasnost za privremeno zatvaranje Pregovaračkog poglavlja 31. To poglavlje ostalo je otvoreno, dok su bilateralna pitanja postala važan činilac u odnosima Zagreba i Podgorice.
Tokom susreta sa crnogorskim premijerom Milojkom Spajićem u Tivtu, u junu 2026, Plenković je ponovio očekivanja Hrvatske, a ona su dodatno precizirana u javnim nastupima ministra Grlića Radmana.
Zagreb insistira na obeštećenju bivših zatočenika logora Morinj, pronalaženju 14 nestalih osoba, procesuiranju ratnih zločina, rješavanju imovinskopravnih zahtjeva hrvatskih državljana, pitanju granice, školskom brodu „Jadran“, očuvanju spomen-ploče u Morinju i promjeni imena kotorskog bazena. Zahtjev od 2,7 milijardi eura je nestao nakon pritiska iz Crne Gore ali i EU.
HRVATSKI ZAHTJEVI VEZANI ZA POGLAVLJA 23 I 31
Najnoviji hrvatski dokument, prema navodima Radija Slobodna Evropa, dodatno razjašnjava način na koji Zagreb namjerava da otvorena pitanja poveže sa pregovaračkim procesom Crne Gore.
Većina zahtjeva odnosi se na posljedice ratova devedesetih i svrstana je u okvir Poglavlja 23, jednog od ključnih poglavlja iz oblasti vladavine prava, dok su preostala pitanja povezana sa Poglavljem 31.
Kada je riječ o Morinju, Hrvatska zahtijeva obeštećenje bivših zatočenika logora, od oktobra 1991. do avgusta 1992, tvrdeći da je u njemu bilo zatočeno više od 300 hrvatskih državljana, uglavnom sa dubrovačkog područja iako crnogorske procjene govore o znatno manjem broju.
Poseban zahtjev odnosi se na očuvanje spomen-ploče u Morinju, koju su ministri dvije države zajedno otkrili 10. oktobra 2022. godine. Hrvatska u dokumentu upozorava na postavljanje većeg metalnog okvira oko ploče, smatrajući da bi mogao poslužiti za njeno prekrivanje izvan zvaničnih komemoracija.
Zagreb zahtijeva i promjenu imena gradskog bazena u Kotoru, koji nosi ime vaterpoliste Zorana Gopčevića. Hrvatska strana tvrdi, što je potvrđeno, da jeGopčević tokom 1991. i 1992. bio stražar u Morinju. Zbog tog pitanja hrvatski vaterpolo klubovi odbijali su da nastupaju na kotorskom bazenu, dok je reprezentacija Hrvatske 2025. prijetila bojkotom Superfinala Svjetskog kupa. Spor je tada izbjegnut premještanjem utakmica Hrvatske u Budvu. Skupština Crne Gore je donošenjem zakonskih akata suštinski več ispunila uslove za promjenu imena bazrena kao i za legalizovanje ploče u Morinju.
Među otvorenim pitanjima nalaze se i imovinska prava hrvatskih državljana. Istovremeno, zahtjevi povezani sa ratnim zločinima i nestalim osobama predstavljaju pitanja koja, nezavisno od političkih odnosa dvije države, zahtijevaju institucionalno postupanje i poštovanje prava žrtava.
Druga grupa zahtjeva neposredno je vezana za Poglavlje 31. Hrvatska insistira na povratku školskog broda „Jadran“, tvrdeći da joj pripada na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije iz 2001. godine. Prema hrvatskom tumačenju, činjenica da se brod nalazio na remontu u Crnoj Gori u trenutku izbijanja rata 1991. ne mijenja njegovo vlasništvo.
Crna Gora, međutim, osporava takvo tumačenje i brod smatra dijelom svoje vojne imovine. Zagreb zahtijeva i potvrdu poštovanja nekadašnje granice između dvije jugoslovenske republike, pozivajući se na princip koji je primijenjen prilikom međunarodnog priznanja bivših jugoslovenskih republika i razmatran u mišljenjima Badinterove komisije.
Hrvatska predlaže potpisivanje ugovora o kopnenoj granici na osnovu tri postojeće karte, nakon čega bi bila spremna da redovno saziva komisije za razgraničenje na moru, bez određivanja konačnih rokova za završetak tog procesa. Ovakva formulacija posebno je značajna jer razdvaja rješavanje kopnene granice od pomorskog razgraničenja, koje bi moglo ostati predmet dugotrajnijih pregovora.
Navedeni zahtjevi pokazuju da Zagreb ne insistira samo na pitanjima ratne odgovornosti i zaštite ljudskih prava, već i na rješavanju međudržavnih sporova čiji pravni osnov i način rješavanja nijesu identični evropskim kriterijumima iz oblasti vladavine prava.
Važno je, međutim, naglasiti da HAZU u dijelu dokumenta posvećenom Crnoj Gori nije izričito pomenula školski brod „Jadran“, promjenu imena kotorskog bazena ili broj od 14 nestalih osoba. Takođe, zahtjev Akademije za naknadu ratne štete nije istovjetan pojedinačnom obeštećenju bivših zatočenika Morinja.
DEKLARACIJA SABORA IZ 2011: DRUGAČIJI POLITIČKI PRINCIP
Za razumijevanje ove dileme posebno je važna Deklaracija o promicanju europskih vrijednosti u jugoistočnoj Europi, koju je Hrvatski sabor usvojio 21. oktobra 2011. godine, u vrijeme kada je Hrvatska završavala proces pristupanja Evropskoj uniji i imala velike probleme sa Slovenijom. Sabor je tada jasno izrazio opredjeljenje da podržava evropske integracije država jugoistočne Evrope na osnovu individualnih rezultata u ispunjavanju evropskih kriterijuma.
Još važnije, Deklaracijom je proklamovan princip da otvorena bilateralna pitanja, uključujući granične sporove, ne smiju kočiti pristupanje država kandidata Evropskoj uniji, od početka pregovaračkog procesa do stupanja na snagu pristupnog ugovora.
Dok je Deklaracija iz 2011. polazila od potrebe da se bilateralni sporovi odvoje od procesa proširenja, preporuke HAZU-a iz 2022. pristupne pregovore posmatraju i kao mogućnost za zaštitu konkretnih hrvatskih nacionalnih interesa.
DEJAN JOVIĆ: HRVATSKA TREBA DA ODLUČI IZMEĐU DEKLARACIJE SABORA I ZAHTJEVA HAZU
Na razliku između dva dokumenta upozorio je i profesor Fakulteta političkih znanosti Univerziteta u Zagrebu Dejan Jović.
Jović je otvorio pitanje da li Hrvatska prema susjednim državama vodi politiku u skladu sa Deklaracijom Sabora iz 2011. ili preporukama HAZU-a iz 2022. godine.
Posebno je ukazao na činjenicu da je dokument Akademije dostavljen najvišem hrvatskom državnom vrhu, uključujući premijera Plenkovića, kao i na ulogu nekadašnjeg predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića, koji je bio posebni savjetnik hrvatskog premijera.
Prema Jovićevoj ocjeni, ta okolnost daje dodatni razlog za razmatranje moguće povezanosti akademskih preporuka i današnje državne politike.
Profesor upozorava i na mogućnost Hrvatske da korišćenjem pravila jednoglasnosti utiče na evropski put susjednih država, ali i na političku cijenu takvog postupanja.
Njegova argumentacija otvara pitanje vjerodostojnosti hrvatske politike proširenja: može li Zagreb istovremeno insistirati na tome da podržava evropsku integraciju Crne Gore i njeno napredovanje uslovljavati rješavanjem pitanja koja se po svojoj prirodi razlikuju od pristupnih kriterijuma?
DA LI JE CRNA GORA SAMA ISPROVOCIRALA ZAOŠTRAVANJE ODNOSA?
U dijelu crnogorske javnosti prisutna je i drugačija interpretacija pogoršanja odnosa sa Zagrebom.
Prema tim ocjenama, zaoštravanje hrvatske politike posljedica je pojedinih poteza i izjava predstavnika crnogorske parlamentarne većine, posebno potpuno nepotrebnog usvajanja Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen, 28. juna 2024. godine, kao i izjava o vlasništvu nad školskim brodom „Jadran“.
Hrvatska je Rezoluciju ocijenila neprihvatljivom i politički motivisanom, a spor oko broda dodatno je opteretio bilateralne odnose.
Nema sumnje da su pojedine političke odluke u Podgorici izazvale oštre reakcije Zagreba. Međutim, dokument HAZU-a pokazuje zašto takvo objašnjenje nije dovoljno za razumijevanje ukupne hrvatske politike.
Akademija je svoje preporuke formulisala još 9. februara 2022. godine, više od dvije godine prije usvajanja Rezolucije o Jasenovcu.
Već tada su među njenim zahtjevima bili rješavanje granice, imovinska prava, položaj hrvatske manjine, ratna šteta i zaštita kulturne baštine.
Rezolucija o Jasenovcu zato nije mogla biti uzrok nastanka tih preporuka, ali je mogla doprinijeti zaoštravanju političkog ambijenta i snažnijem insistiranju na ranije otvorenim pitanjima.
Upravo je to razlika između dugoročnih bilateralnih interesa i neposrednih povoda za političke sukobe.
Odgovornost za kvalitet međudržavnih odnosa imaju obje strane. Crnogorski zvaničnici dužni su da vode računa o posljedicama svojih odluka i izjava, dok Hrvatska, kao članica Evropske unije, treba da razjasni na osnovu kojih kriterijuma pojedina bilateralna pitanja povezuje sa napretkom Crne Gore u pristupnim pregovorima.
EVROPSKA KOMISIJA IZMEĐU PODRŠKE PROŠIRENJU I BILATERALNIH SPOROVA
Pitanje hrvatskih zahtjeva ima i šire evropske posljedice, jer su u non-pejperu Slovačka, Češka i Austrija upozorile Hrvatsku da ne blokira Crnu Goru.
Evropska unija od država kandidata zahtijeva dobrosusjedske odnose, poštovanje ljudskih prava, vladavinu prava i odgovoran odnos prema nasljeđu ratova. Istovremeno, politika proširenja zasniva se na individualnom vrednovanju reformskih rezultata.Upravo između ta dva principa nastaje osjetljivo političko pitanje: gdje prestaje legitimno insistiranje na evropskim standardima, a počinje korišćenje pristupnog procesa za rješavanje bilateralnih sporova?
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos tokom kontakata sa hrvatskim zvaničnicima naglašavala je značaj podrške proširenju i pristupa zasnovanog na rezultatima država kandidata, uz očekivanje da se otvorena pitanja rješavaju kroz saradnju.
Crna Gora je 12. oktobra 2026. godine privremeno zatvorila još tri pregovaračka poglavlja – 17, 18 i 19 – čime je ukupan broj zatvorenih poglavlja dostigao 21 od 33. To potvrđuje da evropski pregovori napreduju uprkos nesuglasicama sa Hrvatskom. Međutim, privremeno zatvaranje svih poglavlja ne znači automatsko članstvo u Evropskoj uniji.
Završna faza pristupanja zahtijeva saglasnost država članica, potpisivanje pristupnog ugovora i sprovođenje nacionalnih procedura ratifikacije.
Upravo na tu činjenicu podsjeća i najnoviji hrvatski dokument, u kojem Zagreb napredak u rješavanju otvorenih pitanja povezuje sa mogućnošću obezbjeđivanja parlamentarne podrške ratifikaciji.
Hrvatska, dakle, raspolaže institucionalnim mehanizmima koji joj omogućavaju značajan uticaj na završetak evropskog puta Crne Gore. Takav položaj otvara pitanje načina korišćenja prava koja proizlaze iz članstva u Evropskoj uniji, naročito kada se bilateralni zahtjevi neposredno vezuju za odluke o pristupanju.
DA LI JE HAZU POSTAVILA OKVIR HRVATSKE POLITIKE PREMA CRNOJ GORI?
Na osnovu javno dostupnih dokumenata i izjava ne može se potvrditi da je Vlada Andreja Plenkovića formalno prihvatila preporuke HAZU-a kao obavezujući program hrvatske politike prema Crnoj Gori. Međutim, nekoliko okolnosti opravdava razmatranje mogućeg uticaja Akademije.
Prvo, HAZU je svoj dokument dostavila najvišem državnom vrhu, uključujući premijera Plenkovića. Drugo, veliki dio pitanja koja je Akademija definisala 2022. godine danas se nalazi među zahtjevima koje prema Podgorici ističu hrvatski premijer i ministar vanjskih poslova.
Treće, najnoviji dokument upućen članicama Evropske unije pokazuje da Zagreb pojedina otvorena pitanja neposredno povezuje sa zatvaranjem pregovaračkih poglavlja i budućom ratifikacijom pristupnog ugovora.
Te činjenice ne dokazuju direktnu uzročno-posljedičnu vezu između dokumenta Akademije i odluka hrvatske vlade. Moguće je da su pojedini zahtjevi nastali znatno ranije i da ih je HAZU samo sistematizovala u okviru dokumenta posvećenog evropskom proširenju.
Ipak, činjenica da su akademske preporuke izričito povezane sa pristupnim pregovorima, a da Hrvatska danas koristi upravo taj proces za isticanje bilateralnih zahtjeva, predstavlja politički relevantnu podudarnost.
Zato bi bilo važno da premijer Plenković i ministar Grlić Radman javno odgovore da li je dokument HAZU-a razmatran prilikom formulisanja hrvatskih pregovaračkih stavova prema Crnoj Gori i u kojoj mjeri su njegove preporuke uticale na državnu politiku.
Jednako važno bilo bi da Zagreb precizira koji zahtjevi imaju neposredno uporište u evropskim kriterijumima, a koji predstavljaju bilateralne sporove koji se mogu rješavati nezavisno od pristupnog procesa.
IZMEĐU POLITIČKIH PROVOKACIJA I STRATEŠKIH INTERESA
Odnosi Hrvatske i Crne Gore ne mogu se objasniti isključivo Rezolucijom o Jasenovcu, sporom oko školskog broda „Jadran“ ili izjavama predstavnika crnogorske parlamentarne većine. Ti događaji jesu doprinijeli pogoršanju političkih odnosa, ali dokument HAZU-a potvrđuje da je značajan dio hrvatskih zahtjeva bio formulisan mnogo prije njihovog izbijanja u prvi plan.
Istovremeno, Crna Gora ima obavezu da odgovorno pristupi nasljeđu ratova devedesetih, pravima žrtava, zaštiti manjina i rješavanju imovinskih pitanja, nezavisno od odnosa sa Zagrebom.
Međutim, opravdanost pojedinačnih zahtjeva ne znači automatski da njihovo ispunjavanje mora biti uslov za zatvaranje pregovaračkih poglavlja.
U tome je suština dileme koju je otvorio profesor Dejan Jović. Deklaracija Hrvatskog sabora iz 2011. polazila je od principa da bilateralni sporovi ne smiju kočiti evropske integracije susjednih država. Preporuke HAZU-a iz 2022. pristupne pregovore posmatraju i kao instrument zaštite hrvatskih nacionalnih interesa.
Najnoviji zahtjevi Zagreba, posebno njihovo neposredno povezivanje sa pregovaračkim poglavljima 23 i 31 i ratifikacijom pristupnog ugovora, daju dodatnu težinu pitanju koji od ta dva pristupa danas određuje hrvatsku politiku.
Zato ključno pitanje nije da li Hrvatska ima pravo da štiti svoje nacionalne interese, niti da li Crna Gora treba da ispuni obaveze prema žrtvama ratnih zločina i poštuje prava svojih manjina.
Ključno pitanje je da li Vlada Hrvatske, koristeći institucionalni uticaj koji ima kao članica Evropske unije, postepeno pretvara pristupne pregovore Crne Gore u mehanizam za ostvarivanje bilateralnih zahtjeva – i koliko je takva politika u skladu sa principima koje je Hrvatski sabor proklamovao 2011. godine.
Preporučeno
Upravo zato Plenković i Grlić Radman duguju javnosti odgovor: da li Zagreb danas slijedi Deklaraciju svog parlamenta ili preporuke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti?
