Video
Mišljenja je da se predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić, nada ovom zadnjem.
„Mandić to sasvim jasno pokazuje najavama o promjeni Ustava, ali ne onoj potrebnoj za pristupanje Uniji, nego onoj kojom bi se otvorila sporna pitanja, poput statusa srpskog jezika kao službenoga u Crnoj Gori. Zamka uplitanja u ovakve „svjetonazorske” probleme podmeće se Crnoj Gori samo zato da bi se eliminisala kao vodeća u regionalnom pristupnom procesu“, smatra Đenero.
Prema njegovim riječima, ključna rečenica koja govori o povoljnoj poziciji Crne Gore u procesu pristupanja je ona komesarke za proširenje Marte Kos na forumu o proširenju, da Crnu Goru EU može primiti u članstvo i bez sprovođenja složenih unutrašnjih reformi, jer je država mala, kao trećina Beča, a forsiranje najboljega (ili najmanje slabog) kandidata je signal ostalima da je proces pristupanja otvoren.
„Nikad do sada tako dugo, od 2013. godine, zajednička politika proširenja, koja se smatra važnom za ostvarivanje evropskih ciljeva, nije bila „na čekanju”. Nakon početka rata u Ukrajini, otkad se više pažnje u Uniji posvećuje malignim uticajima ruskog totalitarnog režima na zemlje s ruba Evrope, više se razmišlja o geopolitici, ali nema izgleda da bi se ponovila situacija iz 2007, kad je zbog geopolitičkih razloga zažmureno na deficite u pregovaračkom procesu Rumunije i Bugarske i one su postale članicama EU, ukazuje on.
Kako podsjeća, zbog te dvije članice i problema s načelom vladavine prava, Unija je za njih morala uvoditi takozvani CVM mehanizam, Mehanizam saradnje i verifikacije i dobila je velika ovlašćenja i uticaj na sprovođenje načela vladavine prava.
„To se više neće ponoviti i zemljama kandidatima se sada stalno ponavlja da ne može biti prečica do članstva”, pojašnjava Đenero.
Iz njegovog ugla gledano, Crna Gora se suočava s dva problema.
„Jedna je konfiguracija sadašnje vladajuće koalicije, unutar koje stranke kojima je cilj da opstruiraju pristupni proces (bivši DF i Demokrate) imaju golem uticaj u koaliciji i poziciju „kontrolne vlasti” u rukama predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića. Drugi je problem nestabilna parlamentarna arena i činjenica da će se Crna Gora 2027. suočiti s novim parlamentarnim izborima, što će, čak i ako do kraja iduće godine uspije da zatvori pristupne pregovore, imati velik uticaj na proces ratifikacije, koji traje između godinu i po i dvije, i u kojem sve države članice moraju potvrditi pristupni ugovor i time dati definitivnu saglasnost na crnogorsko članstvo u EU“, pojašnjava hrvatski analitičar.
Promjena konfiguracije administracije i eventualno uspostavljanje kontrole nad administracijom od stranaka koje ne dijele evropske prioritete, kako ističe sagovornik Analitike, mogla bi dramatično uticati na tok ratifikacije.
„Crna Gora sistemski propušta da formira proevropski blok stranaka i uopšte ne pokušava osigurati dominantnu, ustavnu većinu proevropskih opcija, što bi onda dugoročno osiguravalo relativno spokojnu sliku pristupnog i poslije toga ratifikacijskog procesa. Otud proizlazi glavni rizik za crnogorsko pristupanje Uniji, koje je ozbiljno bez obzira na opšte uvjerenje zemalja članica o tome da je Crna Gora najpogodnija država za to da prva bude obuhvaćena proširenjem“, upozorava Đenero.
Prema njegovim procjenama, malo je vjerovatno da bi Ugovor o pristupanju Crne Gore EU mogao biti definisan prije kraja pristupnih pregovora.
Pojašnjava da ratifikacija ne može trajati kraće od godinu i po, jer je u zemljama članicama, posebno onima koje su složene države, federacije, proces komplikovan i ponekad zahtijeva saglasnost svih saveznih država.
„Brzina ratifikacije često govori o podršci neke države zemlji pristupnici, a sporost procesa može biti posljedica složene nacionalne procedure, ali i poruka o političkim skepsama. Naznaka da bi administracija države pristupnice mogla pokušati izigrati preuzete obaveze može dovesti do ozbiljne reakcije i otezanja ratifikacionog procesa. Ako Crna Gora zaista dovrši pristupni proces do kraja 2026, dakle na završnom samitu irskog predsjedanja EU, valja pretpostaviti da će Ugovor biti definisan u toku litvanskog predsjedništva u prvoj polovini 2027, a buduća crnogorska Vlada morala bi osigurati da se pristupni ugovor ratifikuje u svim parlamentima zemalja članica do kraja 2028, dakle do kraja letonskog predsjedanja“, kaže Đenero.
Uprkos sporovima na političkom nivou i incidentima poput nedavnog napada na hrvatske navijače, hrvatski interes je, ukazuje Đenero, da Crna Gora završi pristupne pregovore što prije.
„Interes Hrvatske je da se spoljašnja granica EU što prije pomakne s njenih granica. Isto tako, Hrvatska bolje od drugih članica poznaje političke procese u Crnoj Gori, a u dio crnogorskih političkih aktera hrvatska diplomatija ima veliko povjerenje. Dobro je to što je jedan od tih aktera, koji uživa naklonost hrvatske diplomatije, i ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade Crne Gore Ervin Ibrahimović“, smatra Đenero.
Kako dodaje, osim povjerenja prema dijelu vladajuće koalicije i prema nekim strankama u opoziciji, koje hrvatska diplomatija ocjenjuje kao pouzdane evropske partnere, Hrvatska vrlo dobro prepoznaje i glavne izazove evropeizaciji Crne Gore.
„Precizno ih je istakla proglašavajući nepoželjnima u Hrvatskoj trojicu političkih lidera iz Crne Gore – predsjednika Skupštine i jednog od vođa DF-a, Andriju Mandića i Milana Kneževića, te predsjednika Demokrata i potpredsjednika Vlade Aleksu Bečića“, podsjeća Đenero.
Hrvatska zvanična politika, pak, kako naglašava, vrlo je blizu stavu bivše ministarke Vesne Pusić, koja je koautorka Non papera šestoro bivših evropskih državnih funkcionara, u kome se Crnoj Gori savjetuje formiranje proevropske koalicije koja bi bila garant i završetka pregovora i uspješne ratifikacije Ugovora o pristupanju, čime bi se, navodi, izolovao patogeni uticaj Moskve i Beograda, prije svega, kako kaže, „posredstvom opasne trojke koju je hrvatska diplomatija prepoznala i proglasila nepoželjnim sagovornicima“.
„Sve ono što je šestoro ozbiljnih ljudi u Non paperu predložilo Crnoj Gori, dobri su, prijateljski savjeti. Pristupajući Evropskoj uniji Crna Gora se usklađuje s evropskim zakonskim okvirom, evropskim procedurama, evropskim načelima dobrog upravljanja… Pristupanje EU nije tek svečani trenutak, nego promjena političkog moda. Međutim, ključno je da se politička klasa u Crnoj Gori dobro pripremi za tu promjenu moda u kojem je do sada djelovala“, napominje Đenero.
Ta promjena moda, kako pojašnjava, znači da se mijenja obrazac vanjske politike.
„Znači da odnos prema Srbiji postaje dio vanjske politike države, a da istovremeno komunikacija crnogorske javne uprave s ostalim članicama Unije postaje dio domaće prakse. Evropske ambasade danom pristupanja postaju daleko manje važne nego do sada, a ministarstva mimo diplomatije, direktno, počinju komunikaciju sa kolegama u ostalim državama članicama. Crnogorski premijer ili predsjednik postaje član Savjeta Evrope, a ministri počinju djelovati u vijećima ministara“, navodi Đenero.
Uspostavlja se, kaže, zajednička zaštita podataka pred trećim državama, a Brisel postaje daleko bliži nego Beograd.
„Na to se Crna Gora mora već sad pripremiti, a ako na to nije spremna, onda nije vrijeme da se konačno zatvori ni poglavlje o zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici“, jasan je Đenero.
Upitan da prokomentariše indicije da je nedavni napa na hrvatske navijače orkestriran ili podstaknut iz Beograda sa ciljem pogoršanja odnosa Crne Gore i Hrvatske i sabotiranja evropskog puta naše zemlje, sagovornik Analitike odgovara da se ove dvije države previše dobro poznaju da bi grupe, za koje se unaprijed zna da su pod kontrolom onoga što, kako kaže, u Beogradu patetično nazivaju „službama”, mogle samo tako izazvati ozbiljnije bilateralne probleme.
„Problem je samo onda kad su ti „huligani”, koji izazivaju incidente, dio vladajuće koalicije. Nije bilateralni problem kad grupa navodnih navijača vezanih uz Vučićevu huligansku strukturu napadne hrvatske navijače. To je problem javnog reda u Crnoj Gori i to bi trebala riješiti crnogorska policija (čak i u sadašnjim uslovima, kad je kontroliše ministar iz redova Bečićeve stranke), naglašava on.
Problem je, podvlači, kad Bečićev „zloćko”, kako bi rekao trenutni hrvatski predsjednik, provocira s pozicije ministra odbrane.
Preporučeno
“Opasan huliganizam je, na primjer, ono što je Bečićev ministar organizovao u Morinju, iza leđa svom potpredsjedniku Vlade Ibrahimoviću, koji je bio domaćin hrvatskom ministru, ali i bivšim zatočenicima logora u Morinju. Ali i to nije posebno opasan incident – ne znači da se smiju događati slični – sve dok su u Zagrebu uvjereni kako su riječi i djela proevropskih crnogorskih ministara snažnija od štete koju prave ovi besprizorni akteri“, poručuje hrvatski analitičar.
