Video
Objašnjava da je to posljedica najavljene blokade američke pomoći kroz USAID. Ističe da je zakon po istom kroju u Srbiji već napisao Aleksandar Vulin, a on, doduše, za sada samo stoji predat u Skupštinu Srbije i čeka bolja vremena, vjerovatno ona u kojima bi Vučić prethodno slavio gušenje studentske i građanske pobune protiv korupcije.
Kako će se ukidanje finansiranja USAID-a odraziti na zemlje regiona jer američki novac nije bio ulagan samo u NVO sektor, nego i u reformu pravosuđa, obrazovanje, zdravstvo, brojne socijalne politike?
ĐENERO: Onaj ko je razmišljao o suspendovanju djelovanja USAID-a ili o njegovom ukidanju, morao bi prije takve odluke proučiti studije, kakva je na primjer ona dr Sava Kentere i njegovih saradnika iz Atlantskog savjeta Crne Gore, o mekom uticaju Rusije. Kad je početkom šezdesetih predsjednik Džon Kenedi formirao USAID, htio je imati jednu agenciju, pod kontrolom predsjedničke administracije, kongresa i Savjeta za nacionalnu sigurnost SAD, koja distribuira američku pomoć u svijetu, kako bi ta pomoć, prije svega ona dugoročna, bila fokusirana i koncentrisana na ono što smo poslije definisali kao američku meku moć. Cilj te pomoći je bio izgradnja demokratskih institucija i demokratske kulture, organizacija partnerskih država kao kompatibilnih zemalja zasnovanih na vladavini prava, zaštiti temeljnih prava i ekonomskih sloboda.
Razvoj američke meke moći bio je barem jednako važno oružje potiskivanja komunističkog totalitarizma, kao i oružana moć Amerike i ekonomsko iscrpljivanje „ratovima zvijezda“ kojim je Reganova administracija ekonomski slomila sovjetski sistem. Bez meke moći ne bi bilo niti onog mentaliteta koji je najbolje opisao onaj istočnonjemački vic o Erihu Honekeru kojem sugrađani koji su odlučili otići na Zapad poručuju da kad ostane sam u DR Njemačkoj ugasi svjetlo.
Ideja da SAD moraju pomagati demokratski razvitak država saveznica u svijetu proizlazi iz koncepta „Pax Americana“. Kenedi i svi koji su nakon njega do danas upravljali SAD razumjeli su razliku između upravljanja u privatnom profitnom sektoru i političkog upravljanja, dakle upravljanja radi pribavljanja javnih dobara. Trampov koncept upravljanja u SAD danas je koncept upravljanja u profitnom sektoru, a za javna dobra i koristi od međunarodnih ulaganja koja nijesu tek poslovna i profitna smatra se da su suviše skupa i „ne vidi se korist od njih“. To je u skladu s konceptom „America First“ i uvjerenjem da SAD ne moraju preuzimati odgovornost za procese koji se događaju širom svijeta.
USAID je imao široku mrežu agencija posredstvom kojih je distribuirao američku pomoć, ona je bila i humanitarna, pomoć u situacijama katastrofe, ali prije svega ona dugoročna razvojna, usmjerena na izgradnju institucija. Izgradnja građanskog društva je ključ demokratskog razvoja, ali se ona ne postiže samo investicijama u takozvani „nevladini sektor“. Svakako, njegova je uloga neuporedivo manja od uloge države, koja kreira zakonodavni okvir i koja bitno utiče na sve razvojne procese.
Logično je da je pomoć državnim institucijama bila kud i kamo veća nego ona nevladinim organizacijama. USAID je razvojnu pomoć usmjeravao i u sasvim privredne aktivnosti, podstičući poželjni ekonomski razvoj u partnerskim zemljama. On nikad nije djelovao kao neka nekontrolisana, pogotovo ne ljevičarska organizacija, i uvijek je bio pod kontrolom i administracije predsjednika SAD i Kongresa i Vijeća nacionalne sigurnosti SAD. Upravo je to bio temelj Kenedijevog objedinjavanja američke međunarodne pomoći u jednoj instituciji.
Valja se nadati da tromjesečno zamrzavanje neće rezultirati zatvaranjem USAID-a, iako je jasno da će, ako institucija preživi, ona u novim okolnostima biti dovedena pod kontrolu sadašnje administracije i da će u duhu te administracije njena uloga biti „refokusirana“ i ozbiljno ograničena u odnosu na dosadašnje standarde.
Uvođenje sankcija krivičnom sudu u Hagu takođe šalje veoma opasnu poruku za naš region, jer podilazi nacionalističkim politikama u regionu koji se još nije suočio sa prošlošću?
ĐENERO: Mogli ste vidjeti da je propagandna mašinerija autoritarnog režima Aleksandra Vučića efikasno iskoristila sukob administracije predsjednika Trampa s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) da bi dovela u pitanje kompletnu jurisdikciju drugog suda, koji je osnovan u okviru Ujedinjenih naroda, pod nadležnošću Savjeta bezbjednosti, dok je ta institucija još imala kredibilitet i bila bar donekle operativna, a američka administracija je bila jedna od inicijatora formiranja tog međunarodnog suda. Riječ je naravno o Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), čije je poslove, zajedno s poslovima Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu, nakon ukidanja ICTY 2017. preuzeo Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale.
Za razliku od ICTY i njegovog nasljednika Mehanizma, SAD nikad nijesu prihvatile nadležnost ICC, jer nijesu htjele dozvoliti mogućnost da se njihovim ljudima sudi pred tim sudom, uvjereni da američki pravosudni sistem daje garanciju za to da eventualni počinitelji ratnih zločina, američki državljani, neće ostati nekažnjeni. Sukob između ICC i SAD eskalirao je u vrijeme sukoba između Izraela i terorističke organizacije HAMAS i intervencije Izraela u Gazi, ali i u Libanu (protiv druge terorističke skupine – HEZBOLAH), a mnoge države koje su pristupile Rimskoj povelji o osnivanju ICC nijesu bile oduševljene odlukama tužilaštva „Rimskog suda“, ali je jasno da je svaka sudska vlast po definiciji nezavisna.
Za Trampovu administraciju Balkan je tek nevažna periferija, tako da se niko neće baviti time da se svim tim pripadnicima Vučićeve družbe, od onih u Beogradu do Dodikovaca i Mandićevaca, objašnjava da ono što vrijedni za SAD kao konsolidovanu demokratiju ne vrijedi za Srbiju, a ono što se odnosi na ICC, da se ne odnosi na ICTY. Ali, kad govorimo o izbjegavanju suočavanja s prošlošću i negiranju jurisdikcije haškog suda, pa i presude drugog suda, UN-ovog Međunarodnog suda u Hagu, koji je utvrdio postojanje odgovornosti režima Slobodana Miloševića u Srbiji, zbog nesprečavanja i nekažnjavanja utvrđenog genocida u Srebrenici, ništa se nije promijenilo odnosom SAD i administracije predsjednika Trampa prema ICC. Odavno se genocid u Srebrenici neskriveno i nekažnjeno negira, veličaju se ratni zločinci, njihovi murali su po velikim gradovima u Srbiji i smatraju se „zaštićenim kulturnim dobrom“, a režimski mediji u Srbiji prate zdravstveno stanje osuđenih organizatora genocida kao da su najvažnija nacionalna pitanja.
Politički istomišljenici u Beogradu, Banjaluci i Podgorici i te kako su se obradovali blokiranju američke pomoći Zapadnom Balkanu. Da li možemo očekivati, ono čega se pribojavaju pojedini analitičari, da će im Trampova politika dati vjetar u leđa da slično postupe prema NVO sektoru u njihovim državama i „zapuše im usta“ kako bi vladali bez kontrole?
ĐENERO: Taj udar se već dešava. Vidjeli ste da je Milorad Dodik vratio u proceduru zakon, skrojen prema Putinovom modelu, kojim bi sve organizacije što primaju pomoć iz inostranstva bile proglašene stranim agentima i djelovanje bi im moglo biti zabranjeno jednostavnom odlukom državnog tužitelja. Zakon po istom kroju u Srbiji je već napisao notorni Aleksandar Vulin, a on, doduše, za sada samo stoji predan u Skupštinu Srbije i čeka bolja vremena, vjerovatno ona u kojima bi Vučić prethodno slavio gušenje studentske i građanske pobune protiv korupcije.
Preporučeno
Dodik je već dobio upozorenje iz Evropske unije, ali je uvjeren da mu to upozorenje samo koristi, povećava njegovu snagu, a da Unija nema mehanizam kojim bi zaustavila ovakvu putinovsku zakonsku intervenciju. Osim toga, uvjeren je da time dodatno osnažuje svoju blokadu pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Nosilac kontrolne vlasti u Crnoj Gori, Vučićev lojalist Andrija Mandić, mogao bi za ovakvim mehanizmom posegnuti nakon prvog idućeg uspjeha Crne Gore u pristupnom procesu, jer je već postalo uobičajeno da nakon svakog iskoraka Crne Gore na putu prema EU stranke okupljene oko Mandića, Kneževića i Bečića povuku neki potez koji dovodi u pitanje evropeizaciju Crne Gore i provođenje evropskih vrijednosti, a obrazac je već postao i to da se obje frakcije raspalog PES-a pokorno i spuštene glave pridruže takvoj inicijativi Vučićevih sljedbenika u Srbiji.
