Prema njegovim riječima, samo koju nedjelju prije parlamentarnih izbora činilo se da je populistički Pokret Evropa sad na putu da posve ovlada državnim institucijama.

„Ali u finalu predizborne kampanje pokazalo se da je njihovo biračko tijelo nestrukturisano, da politička organizacija nije konsolidovana, a da uticaj u biračkom tijelu može podjednako brzo nestajati, kao što je i rastao, s vjetrom opasnih populističkih mjera njihove dvojice ministara u Krivokapićevoj vladi“, ističe Đenero.

Spajić će teško vratiti politički rejting koji je imao
Nije se, dodaje, pokazalo samo to da među dvojicom ključnih lidera nema stvarne kohezije, nego i to da se uz ključnog stranačkog vođu veže ozbiljan rizik korupcije.

„Ono što je kao premijer u tehničkom mandatu radio Dritan Abazović u finalu kampanje, daleko je od ponašanja kakvo se očekuje od onoga ko je tehnički premijer, staratelj nad institucijom kolektivnog tijela izvršne vlasti, pa je jasno da će prije ili poslije Abazović morati da povuče konsekvence zloupotrebe represivnog aparata države i Vijeća nacionalne bezbjednosti, ali je jasno i to da će Spajić vrlo teško vratiti politički rejting koji je u jednom trenutku imao“, smatra Đenero.

Afera Kvon izbila je, kaže on, u trenutku kad više nije bilo vremena da dio birača, koji su namijenili da glasaju za Spajića, odredi drugi politički izbor, nakon razočaranja zbog vezivanja njihovog favorita uz neugodnu korupcijsku aferu, pa je to biračko tijelo odabralo političku rezignaciju i nije glasalo na izborima.

„Ključno je pitanje za razvoj crnogorske političke arene, kako će se to biračko tijelo ponašati u narednom razdoblju, hoće li apstinencija biti njihov dugoročan izbor, ili će u narednom razdoblju tražiti političku opciju koja je najbliža njihovim političkim preferencijama. Valja pretpostaviti da je relevantan dio tog biračkog tijela zapravo suverenistički i proevropski usmjeren, a da je PES bio njihov izbor, zbog razočaranja činjenicom da je DPS dugogodišnjom vladavinom bio kompromitovan korupcijskim aferama, a da su povjerovali u demagoški izbor imena populističkog pokreta, koji do sada zapravo ničim nije pokazao stvarnu evropsku i evroatlantsku usmjerenost“, objašnjava sagovornik Analitike.

Stava je i da o nekonsolidovanosti PES govori i sukob koji tinja između dvojice njihovih ključnih političkih vođa, Spajića, koji je „izgubio predsjedničku kandidaturu i sada je u skoro nemogućoj misiji sastavljanja Vlade, i Jakova Milatovića, koji je lakoćom (u stanju u biračkom tijelu, kakvo je bilo prije malo više od dva mjeseca) osvojio poziciju predsjednika države“.

Dobro da „sva jaja nijesu završila u istoj košari“
Upitan da li su promjene koje su se desile na crnogorskoj političkoj sceni zapravo promjene na bolje, Đenero ističe da vrednovanje nikad ne može biti politički neutralno.

„Ne krijem svoje vrijednosne pozicije: zagovornik sam Evropske unije, unutar evropskog konteksta zagovornik sam još dvije stvari, više Evrope i više evroatlantizma. U političkom smislu sam liberalni demokrata i zagovornik znanja i kompetencija u upravljanju javnim politikama. Ako sam objasnio svoj temeljni politički stav mogu reći: Da, puno je bolje danas nego što je bilo prije dva mjeseca“, smatra Đenero.

Dobro je, dodaje, da „sva jaja nisu završila u istoj košari”, iako neki smatraju da je za državu stabilnost važnija od pluralizma.

„Kako to izgleda kad se igra na stabilokratiju, a zanemaruje se pluralizam i demokratske procedure, najbolje vidimo u procesima koji se odvijaju u Vučićevoj Srbiji“, ističe sagovornik Analitike.

Napominje i da je izuzetno važno da se ključna suverenistička, proevropska i evroatlantistička stranka u Crnoj Gori konsolidovala i da se pokazalo da je suverenističko biračko tijelo i dalje konzistentno.

„Nije loše niti to da je strašan nivo vanjskog uplitanja u političke procese u Crnoj Gori, koja je uspostavljena pokušajem državnog udara vođenog od Putinova i Vučićevog režima tokom parlamentarnih izbora 2016. i stravičnim političkim pritiskom mreže Rista Radovića, ponovno povezane s autoritarnim režimom u Beogradu i onim totalitarnim u Moskvi u avgustu 2020, na ovogodišnjim izborima ipak malo opao, a da je to vanjsko uplitanje možda bilo i manje nego na predsjedničkim izborima od prije dva-tri mjeseca“, objašnjava Đenero.

Najviše što Spajić može dobiti od bivšeg DF-a je da podrže vladu kao manjinsku
Komentarišući novog potencijalnog mandatara, Đenero napominje da valja znati da je Spajić pridošlica u političkoj areni, da je prije nešto više od dvije godine u Krivokapićevu klerikalnu vladu ušao kao „ekspert”, a da je, kako ističe, činjenica da je čvrsto vezan uz strukturu koju je Radović stvorio u Crnoj Gori ključan razlog njegovog političkog lansiranja.Kako dodaje to je i poveznica između njega i kruga oko Vučićevog režimskog bankara, Siniše Malog, koji je navodno stvarni kreator Spajićevih i Milatovićevih populističkih mjera, ali i poveznica za skupo zaduživanje Crne Gore, što ga je ovaj dvojac proveo za Krivokapićeva mandata.

„Veliki problem za mandatara nije samo aritmetika okupljanja većine, nego suočavanje s finansijskim posljedicama ekonomske politike koju su sprovodili Spajić i Milatović. Naravno, sad je prvo pitanje kako okupiti većinu od 41 poslanika, što bi bilo izvodivo ponovnim okupljanjem onoga što se pokazalo kao neodrživa većina – većina koja je podupirala Krivokapićevu vladu nakon augusta 2020. Iako je matematički to lako izvodivo, jer te Radovićeve „tri kolone” danas imaju malo više zastupnika nego 2020. njih 48“, kaže Đenero.

U današnjim je političkim okolnostima nemoguće, dodaje Đenero, da „besprizorna grupa oko Andrije Mandića i Milana Kneževića, ono što se donedavno nazivalo Demokratskim frontom, a čine je velikosrpski i proruski protivdemokratski i protivsuverenistički političari, bude politički zastupljena i onako kako je bila u Krivokapićevoj vladi, posredno i s golemim kompenzacijama za njihovo članstvo u javnom sektoru Crne Gore“.

„Najviše što Spajić može dobiti od bivšeg DF-a je da njihovih 13 zastupnika podupiru njegovu vladu kao manjinsku“, smatra Đenero.

Bečić omogućio Abazoviću da preživi suočavanje s voljom birača
Saradnja između Spajića i Abazovića se, smatra Đenero, u ovom trenutku čini nezamislivom, ali, dodaje, ništa nije nemoguće, jer, kako dodaje, „dovoljno je pogledati s kakvom krparijom ove stranke upravljaju Podgoricom“.

Na ovim se parlamentarnim izborima Aleksa Bečić pokazao naivnim, jer je koalicionom saradnjom omogućio Abazoviću da URA preživi suočavanje s voljom birača, a na kraju je njegova stranka, koja je donijela preživljavanje Abazoviću, ostvarila manje mandata od tehničkog premijera“, ističe Đenero.

Kako će se u tom porazu ponašati Bečić, teško je, dodaje, spolja predvidjeti.

Važno je da se „clean start“ u DPS počeo nazirati
Kad je u pitanju DPS, Đenero smatra da je još rano govoriti o unutrašnjim reformama, ali je važno da se taj „clean start” u stranci počeo nazirati.

„Za DPS je važno da je rezignacija unutar glasačkog tijela za koje se očekivalo da će poduprijeti PES nastala sedmicu prije, a ne sedmicu poslije izbora. Dakle, „bratoubilački rat” dvojice Vučićevih piona, Abazovića i Spajića, pomogao je DPS-u“, smatra Đenero.

Dodaje da se u izbornom danu vidjelo da je apstinencija relativno visoka, pa je bilo jasno da će DPS ostvariti relativno dobar rezultat.

„Njihovi glasači su ostali visoko motivirani, za razliku od PES-ovih, koji su suočeni s razočaranjem koje im je priredio njihov vođa, time što je rizik korupcije vezan uz njega postao evidentan, skliznuli u rezignaciju, koja će narednih mjeseci biti samo dublja“, cijeni Đenero.

Manjinski predstavnici zadržaće skepsu prema velikosrpskim opcijama
Sagovornik Analitike smatra i da su za ozbiljne političare izbori svojevrsna žetva ili berba. Tada se, kaže, ostvaruju rezultati dugoročnih politika.

„Sjajan rezultat manjinskih stranaka posljedica je ozbiljnog političkog rada manjinskih lidera i organizacija, razvijanja koncepta konstitucionalnog patriotizma, čuvanja nacionalnog identiteta i integraciju u crnogorski politički narod, u političku zajednicu svoje domovine“, smatra Đenero.

Toga, dodaje, ne bi bilo bez snažnog crnogorskog suverenizma i evropeizma.

„Zato sam uvjeren da će veza crnogorskih suverenista i manjinskih političkih vođa ostati čvrsta, kao što je čvrsta od početka samostalnosti crnogorske države, a da će manjinski politički predstavnici zadržati skepsu prema proruskim i velikosrpskim opcijama, bile one eksplicitne ili pokušavale li prikriti svoj stvarni politički stav“, podvlači Đenero.

Mandić i Knežević „politički parije“
Na pitanje može li i treba li Spajić, koji je deklarativno proevropski političar, da sastavlja vladu s vinovnicima one politike koja je otvoreno protiv EU i NATO, a na strani Rusije, Đenero ističe da su Mandić i Knežević „politički parije” te da s njima niko ko se želi predstavljati demokratskom opcijom, čak i ako supstancijalno ne pripada „ustavnom luku”, ne smije sarađivati.

„Njih u vladu nije mogao uključiti niti Krivokapić, kad je fokusiranje međunarodne zajednice na zlokobni uticaj Putinove diktature bilo daleko slabije nego danas. Ako Crna Gora ne želi završiti u međunarodnoj izolaciji, a Spajić nositi titulu osobe koja je zemlju dovela u tu izolaciju, on javno Mandića i Kneževića ne bi trebao niti prepoznavati niti pozdravljati, iako znamo da ga kanali starih veza Rista Radovića čine vrlo bliskim tim akterima i njihovoj političkoj opciji“, kategoričan je on.

Uostalom, dodaje Đenero, i autoritarni režim u Beogradu shvata da su Knežević i Mandić akteri uz čiju je pomoć moguće destabilizovati Crnu Goru, ali ne i akteri uz koje bi bilo moguće upravljati ovom državom.

„Za to služe ljudi poput Milatovića, Spajića i Abazovića“, izričit je Đenero.

Kriza traje od augusta 2020. i ne vidi joj se kraj
Sagovornik Analitike nije uvjeren da će u kratkom roku doći do formiranja bilo kakve, a kamoli stabilne parlamentarne većine.

„Kao što je već u avgustu 2020. bilo jasno da će prije ili poslije doći do prijevremenih parlamentarnih izbora, to je jasno i danas“, smatra Đenero.

Pitanje je, dodaje, je li za Crnu Goru povoljna činjenica da u takvim uslovima Abazović, koji je, kako kaže, višekratno pokazao da se ne želi ponašati skrupulozno u odnosu na ograničenja koja ima kao tehnički premjer, ostaje na toj dužnosti.

„U političkim sistemima kakav je austrijski ili hrvatski, gdje predsjednik nema velika ovlašćenja, ali investituru dobija direktno od naroda, neposrednim izborima, u okolnostima kad se vlada raspala, a nije moguće formirati novu, nego je nužno raspisati nove izbore, predsjednik imenuje tehničku, ekspertsku, prelaznu vladu koja mora konsolidirati državu i pripremiti je za parlamentarne izbore. Sjetimo se kako je to sjajni austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen izvrsno napravio nakon što se prvi kabinet Sebastiana Kurza raspao u korupcijskoj aferi, a vlada koju je Van der Bellen formirao funkcionisala je od maja 2019, pa sve do januara 2020. Šteta je što crnogorski Ustav ne predviđa takvu ulogu Predsjednika države u kriznom upravljanju i konsolidaciji stanja u slučaju duboke parlamentarne krize, kakva u Crnoj Gori de facto traje od avgusta 2020. pa do danas, a ne vidi joj se kraj“, objašnjava Đenero.

Malo vjerovatno da unutar PES uskoro neće doći do raskola
Istina je, kaže Đenero, da DPS nakon ovih parlamentarnih izbora ima bitno manji parlamentarni klub, nego što ga je imao nakon izbora 2020, ali njihova pozicija nije lošija nego što je bila tada.

„Ostali su ključna suverenistička stranka, čini se da je njihovo savezništvo sa predstavnicima manjinskih zajednica u Crnoj Gori ostalo stabilno. Oni su, zajedno s manjinskim liderima, stvorili kulturu konstitucionalnog patriotizma u Crnoj Gori, i danas je očito koliko je ta kultura vrijedna za Crnu Goru“, ocjenjuje Đero.

Stava je da DPS sada ima priliku za „clean start”.

„Ne smiju žuriti na izvršnu vlast, jer bi nekakva politička saradnja s nekonsolidovanim PES-om, za njih bila kontaminirajuća. Naime, zbog nekonsolidiranosti Spajićevog populističkog pokreta, malo je vjerovatno da unutar njega uskoro neće doći do raskola, kao što se raskol već dogodio između Spajića i Milatovića. Većina koju bi mogli formirati DPS i PES, izgledala bi kao pogodbena koalicija „mekog krila” velikosrpskog pokreta i „mekog krila” suverenističkog bloka, a to bi bilo ozbiljno kompromitujuće za crnogorski suverenizam“, smatra Đenero.

Prednosti DPS-a su, kako navodi, činjenica da ta stranka ima najsnažniju mrežu u Crnoj Gori, da je strukturirana, ali daleko važnije, da ima najdublji „kadrovski bazen”, najviše ljudi koji znaju kako se vode javne politike i kako funkcioniše država.

„Uz principijelni opozicioni stav, njegovanje koalicione vrijednosti unutar suverenističkog bloka, i političkim djelovanjem koje bi uz stranku povezivalo vrijednosno blisku inteligenciju i akademsku zajednicu, te korišćenje opozicionog razdoblja za formiranje budućih javnih politika, DPS se može relativno brzo politički konsolidovati i biti spreman za preuzimanje vlasti nakon narednih prijevremenih izbora. A u međuvremenu, neka se Spajić, Milatović i Abazović suoče s fiskalnim posljedicama populističkih mjera koje su sprovodili u Krivokapićevoj vladi, a koje je Abazović nastavio da sprovodi kao, najprije manjinski, a onda tehnički premijer“, zaključuje Đenero