U drugom dijelu emisije “Trag u vremenu” Đukanović je govorio o aferama koje su kreirane  tokom procesa priprema za referendum. Prije svega o tzv. “duvanskoj aferi” koja, iako je odavno dobila sudski epilog u vidu oslobađajućih presuda, i dalje intrigira domaću i inostranu javnost. 

HRONOLOGIJA KONSTRUKCIJE

Iako je nebrojeno puta u javnosti tokom minulih decenija govorio o motivima pokretanja tzv. duvanske afere i njenom epilogu, u intervjuu Televiziji E, hronološki i dokumentovano podsjeća na uzroke, ali i posljedice koje je proizvela.

“Afera  dobija zamah 2001. godine, kada iz Barija stiže informacija o pokretanju istrage za šverc cigareta preko Jadrana, iz Crne Gore do Italije. Ona je  bila proizvod bezbjednosno obavještajnih agencija Beograda i EU, i njen osnovni cilj, a  imala je i sporedne ciljeve, bio je – odvratiti Crnu Goru od ideje nezavisnosti”, kaže Đukanović.

On podsjeća da je lansirana u trenutku kada Crna Gora nedvosmisleno kreće putem nezavisnosti i kada se Beograd oštro suprotstavlja toj ideji. 

Prvi tekst u hrvatskom “Nacionalu” pod naslovom “Glavni mafijaški bos Balkana’’ sa slikom Đukanovića napisala je  poznata  novinarka Jasna Babić. Istovremeno, sve te tekstove iz “Nacionala” prenosio je Dnevni list “Dan”, glasilo kontraobavještajne službe vojske Jugoslavije.

“Nijesu se trudili, kako bi bilo uobičajeno, da tuđe tekstove prenose sjutradan. Objave su se događale istovremeno, što je vrlo jasno svjedočilo da iza toga postoji “glavni urednik” iz bezbjednosno- obavještajnog aparata”, kaže Đukanović.

“Ako je Crna Gora tu, onda je živa ideja velike Srbije, kada nema Crne Gore, onda se na tu inače vrlo retrogradnu, ali jako opasnu i istrajnu ideju može staviti tačka.”

Glavne političke mete te afere bili su, ističe, Zoran Đinđić i on.

“Zoran Đinđić je trebalo da bude eliminisan sa političke scene Srbije da bi se uspostavio monopol političke moći njegovog rivala Vojislava Koštunice. Političku i organizacionu inspiraciju pružio je  zlokobni Koštuničin  savjetnički tim, koji je u tu funkciju mobilisao vojno bezbjednosni aparat. Ja sam trebao da budem eliminisan da bi se na taj način odagnala opasnost od nezavisnosti Crne Gore. Kao notorni srpski nacionalista Koštunica je želio Crnu Goru u orbiti Srbije, jer dok je Crna Gora tu,  živa je  ideja velike Srbije. Kada nema Crne Gore, onda se na tu vrlo retrogradnu, ali jako opasnu i istrajnu ideju može staviti tačka”, ističe Đukanović.

“Čitava priča produkt  zajedničke akcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije iz njihovih razloga i sa njihovim ciljevima i bezbjednosnih agencija EU”

Đukanović navodi da su proizvođači duvana, najčešće velike  američke kompanije Filip Moris i Rejnolds, kroz najprometnije evropske luke, svoje proizvode dostavljali u Evropu. 

“Te cigarete su imale svoj tranzitni tok ka mjestima konačne potrošnje. Koliko je država, recimo, između Holandije i Crne Gore? Sve te cigarete su prolazile jednako kroz te države kao i kroz Crnu Goru, ali se jedino u Crnoj Gori zametnula priča o velikom švercu cigareta? Zašto? Zbog toga što su postojali politički i komercijalni interesi da se ta afera razvije u domaćoj i međunarodnoj javnosti”, stava je Đukanović.

OPOZICIONI POKUŠAJ PROFITIRANJA NA AFERI

On ističe da su kampanje pokretane iz Beograda odlično odgovarale i tadašnjoj crnogorskoj opoziciji koja je insistirala da se formira parlamentarna komisija koja će se baviti pisanjima “Nacionala”. Pokušali su, kaže, da tu temu iskoriste kako bi doveli do smjene vlasti i da bi na taj način zaustavili crnogorski put u nezavisnost. 

Istovremeno, podsjeća Đukanović, Evropska unija je krenula u veliku akciju naplate zamašnog finansijskog obeštećenja od američkih proizvođača duvana upravo Filip Morisa i Rejnoldsa  na osnovu sličnog iskustva pojedinih  američkih država. 

“Naime, 46 američkih država je 1998. godine tužilo kompanije Filip Moris i Rejnolds tražeći obeštećenje za štete  koje su se dogodile nacionalnim ekonomijama, putem šverca cigareta, za kojeg su oni optužili proizvođače duvana. Nije se dogodila sudska presuda, nego u Americi uobičajeno poravnanje. Dvije kompanije su tim državama isplatile 246 milijardi dolara. Samo advokatska naknada u tom vansudskom poravnanju iznosila je osam milijardi dolara. To je ohrabrilo EU da zajedno sa 10 država članica u početku, kasnije su im se pridruživale i druge,  krene u podnošenje tužbe pred američkim sudovima protiv istih proizvođača duvana. Koordinaciju čitave akcije vodio je briselski OLAF”, pojašanjava Đukanović.

U obrazloženju te tužbe, kako navodi Đukanović,  zemlje Balkana su identifikovane kao kritična tačka za razvoj nelegalnog posla sa cigaretama u Evropi.

Logično je napominje on, da je, makar za crnogorsku javnost, dominantnu ulogu u ime EU dobila Italija bez obzira što to nije bila jedina država koja je vodila istragu. Istrage su vođene i u  Francuskoj, Njemačkoj, Kipru, Grčkoj, Lihtenštajnu i mnogim drugim  zemljama i sve njihove obavještajne službe su, napominje Đukanović, radile na tom pitanju. 

“Zato kažem da je čitava priča produkt zajedničke akcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije iz njihovih razloga i sa njihovim ciljevima i bezbjednosnih agencija EU”, tvrdi Đukanović.

“ŠVERC CIGARETA ILI REGULARNI POSAO TENZIJA”

Đukanović podsjeća da je više puta u javnosti tvrdio da je taj  posao u Crnoj Gori realizovan legalno, saglasno carinskom zakonu Savezne Republike Jugoslavije. Na pitanje novinara, da li je tu moglo da bude i nečega nelegalnog, odgovara da ne prema njegovom saznanju.

“I da odmah zatvorim prostor da pomislite da nešto prećutkujem. Svi znamo  da je sivog tržišta cigareta u Crnoj Gori bilo, kao i u svakoj drugoj državi, ali ne mislim da je to bilo iz ovog posla”, smatra on.

Đukanović ističe da crnogorsko tržište nije bila konačna adresa tranzita cigareta, već da su izlazile prema drugim državama.

“Zato je tačan odgovor na vaše pitanje: Ne! Ovdje nije bilo nikakvih tajnih privatnih interesa. To je bio  posao iz kojeg  je Crna Gora naplaćivala tranzitnu taksu u vremenu teških sankcija međunarodne zajednice kada je turizam potpuno stao, kada je KAP, kao glavni proizvođač i izvoznik, koristio svoje kapacitete sa 10 odsto. I kada je  obaveza vlade bila  da obezbijedi uslove za preživljavanje, školovanje i liječenje svih građana Crne Gore. To je kasnije potvrdilo i italijansko pravosuđe”, ističe Đukanović.

 “Nijesu odustali  zbog mog imuniteta, nego zbog toga što su se pokolebali u kvalitet svojih dokaza nakon višesatnog razgovora sa mnom”

Đukanović u intervjuu podsjeća i na njegov samoinicijativni  odlazak  u Bari, u vrijeme kada nije obavljao državne funkcije, i davanje izjave kako bi odagnao sumnje italijanskog tužilaštva.

“Satima sam razgovarao sa tužiocem Šelzijem i njegovim saradnicima. Vratio sam  se u Crnu Goru  i nakon izvjesnog vremena, mislim da nije prošla  ni godina, italijansko tužilaštvo me obavijestilo da je zaključilo istragu protiv mene i da je odustalo od optužnice zbog mog imuniteta. Mislim da to nije bio pravi razlog, jer  nijesu odustali zbog mog imuniteta, nego zbog toga što su se pokolebali u kvalitet svojih dokaza nakon višesatnog razgovora sa mnom”, naglašava Đukanović.

Podsjeća da su istragom bili obuhvaćeni i drugi crnogorski državljani, od kojih niko nije imao imunitet. Za razliku od njega protiv njih su optužnice podignute i svi su pravosnažno oslobođeni i to uz tzv. “punu formulu”. To znači, pojašnjava,  da nijesu oslobođeni zbog proceduralnih razloga, nego zato što nema činjenica koje bi ih teretile. 

“Italijanski sud: Jasno je kao sunce, da tranzitne takse, kao i svaki drugi fiskalni prihod, predstavljaju prihod Crne Gore i da su mogle biti korištene da se pokrivaju potrebe javnih institucija, javnih rashoda” 

“Djelo koje je pokušao da kreira tužilac Šelzi protiv mene jedno je od najtežih u krivičnom zakonodavstvu Italije – formiranje mafijaško-komorističke organizacije za koju se dobijaju višecenijske kazne strogog zatvora”, podsjeća Đukanović.

KONSTRUKCIJE TUŽIOCA APSOLUTNA BESMISLICA

Pojašnjava da je tužilac tu svoju konstrukciju temeljio na pet elemenata.

“Prvi je da sam  dozvolio uvoz cigareta u Crnu Goru, drugi da sam  dozvolio Zetatransu da pruža špediterske usluge. Treći element je bio da sam dozvolio Jugopetrolu da toči gorivo u prevozna sredstva. Četvrti – da sam kontrolisao naplatu i upotrebu tranzitne takse i peti da sam, uz pomoć bezbjednosnog aparata Crne Gore, pružao utočište italijanskim kriminalcima koji su bili na potjernicama italijanskih pravosudnih organa”, kazao je Đukanović.

Jasno je, ističe on, da su prva tri elementa bila potpuno besmislena. 

“Zašto? Ne samo u Crnoj Gori, nego ni u jednoj državi na svijetu vam ne treba nikakva dozvola da biste mogli da uvozite ili tranzitirate regularno proizvedenu robu. Takođe, ne treba da dajete nikakvu dozvolu špediterskom preduzeću registrovanom u Privrednom sudu Crne Gore da pruža špediterske usluge. Treće, ne treba nikakva dozvola bilo kom  vlasniku prijevoznog sredstva da toči gorivo. Dakle, apsolutna besmislica”, naglašava Đukanović.

PRESUDA OZBILJAN ŠAMAR ITALIJANSKOM TUŽILAŠTVA

Najbolji odgovor na četvrti element pripremane optužnice, da je kontrolisao naplatu tranzitne takse i njenu upotrebu, je ističe Đukanović, onaj koji je u presudi dala italijanska sutkinja koja je izrekla oslobađajući presudu Miroslavu Ivaniševiću.

“Ne može pripadati prerogativima jedne države da ocjenjuje i diskutuje o regularnosti upotreba prihoda druge države. I u nastavku: “Jasno je kao sunce, da tranzitne takse, kao i svaki drugi fiskalni prihod, predstavljaju prihod Crne Gore i da su mogle biti korišćene da se pokrivaju potrebe javnih institucija, javnih rashoda, naročito u periodu koji je bio posebno kritičan sa ekonomskog aspekta u kome su vladali embargo i sankcije”. Itatalijanski sudija je  izričući ovu ocjenu udarila ozbiljan šamar italijanskom tužilaštvu”, naglasio je on.

Odgovor na peti element pripremane optužnice je da je Vlada Crne Gore, na uštrb vlastite suverenosti, donijela odluku da dozvoli Ministarstvu unutrašnjih poslova Italije da u Baru otvori kancelariju italijanskog Interpola. 

“To je bila naša želja da gradimo povjerenje i da razvijamo saradnju. Ta saradnja bila je  besprekorna i putem nje iz Crne Gore su u Italiju izručene 42 osobe”,kaže Đukanović.

AFERA KOJA JE OPRAVDALA JEDNO UBISTVO

U Srbiji je, istovremeno pokrenuta kampanja koja je trebalo da dokaže da je tadašnji premijer Zoran Đinđić kriminalac koji sarađuje sa crnogorskim mafijašima. Đukanović tvrdi da je takva propaganda dovela do njegove likvidacije. 

“Nemam zeru dileme, sve je to bila priča koja je trebalo da opravda njegovo ubistvo, jer su se  odmah nakon atentata pokušale prometnuti verzije o tome da je Zoran stradao u obračunu kriminalaca? Ne, Zoran Đinđić je stradao zato što je želio da odvede Srbiju na zapad. Tačno je da je na tom putu ka zapadu planirao  da u Hagu “iskrca” dio “zaslužnih” Srba, a onda su djelovanjem ovih zlokobnih obavještajno-bezbjednosnih struktura upravo ti ljudi iskorišćeni za ubistvo Zorana Đinđića. Posljedice toga zlodjela i Srbija i region I danas teško osjećaju”, konstatovao je Đukanović.

“Mora da je Monti nešto pogriješio”

Đukanović se osvrće i na događaje u Hrvatskoj, gdje je zametnut medijski spin duvanske afere.

“Jasna Babić, koja je napisala prvi tekst u Nacionalu dobila je uputstvo svog urednika Iva Pukanića da se sretne sa Vojislavom Koštunicom u njegovom kabinetu, da bi joj predočio dodatne argumente protiv Zorana Đinđića. Otišla je i srela se sa Vojislavom Koštunicom koji joj nije ponudio ništa osim ogovaranja Zorana Đinđića da je upleten u odnose sa crnogorskim kriminalcima. Kada se vratila u Zagreb, razočarana, požalila se svom uredniku da je to bilo potpuno bespotrebno putovanje i da nije dobila ništa. Pukanić je to prokomentarisao: “Mora da je Monti nešto pogriješio”, Monti je, Vilijam Montgomeri, ambasador SAD prvo u Zagrebu, pa onda u Beogradu”, podsjeća Đukanović.

”Afera pomogla da se  dodatno razvije doušnički zanat služenja drugim protiv interesa Crne Gore.”

Đukanović navodi da, bez obzira što je dobar dio ovog političkog zemljotresa bio pripremljen za Crnu Goru,vlast nije pala. Suprotno, ostvarila je istorijsku misiju u kojoj je ova afera trebalo da je omete. 

Partije koje su predvodile duvansku aferu iz Crne Gore su, u međuvremenu, postale vanparlamentarne. Danas, ističe Đukanović, ne mogu ni do cenzusa.

Ali ona je, smatra, pomogla da se dodatno afirmiše doušnički zanat služenja drugim protiv interesa Crne Gore. Napominje i upozorava koliko se takvo sluganstvo cijeni i od strane korisnika “špijunskih uradaka iz Crne Gore”.  

U tu svrhu Đukanović citira tužioca Šelzija u završnoj riječi na jednom od suđenja crnogorskim državljanima. 

-“On je kazao da je dragocjene informacije dobio iz Crne Gore od Predraga Popovića i od Novaka Radulovića, koje mu je u neposrednom razgovoru predao Vuksan Simonović, predsjednik parlamentarne komisije za ispitivanje ovog slučaja. Zahvaljujući se na dobijenim informacijama, on se, ne znajući koje poslove obavljaju njihovi autori, zahvaljuje pripadnicima avio-helikopterske jedinice MUP-a Crne Gore Predragu Popoviću i Novaku Raduloviću. Toliko o poštovanju poslaničke funkcije kada se stavlja u takve funkcije. Naravno,  uz obavezno izvinjenje stvarnim časnim pripadnicima avio-helikopterske jedinice”, kazao je Đukanović. 

“Opsesija zvana Milo Đukanović-1260 negativnih naslova za 240 dana”

Iako vjeruje da će jednom dijelu javnosti, nakon temeljno saopštenih činjenica o ovoj aferi, biti jasnije šta se zapravo dešavalo, Đukanović nema sumnju da je dugogodišnja medijska kontaminacija, sprovođena iz Srbije, ali i iz Crne Gore sa namjerom njegove diskreditacije ostavila traga.

“U sjećanju mi je jedan kasniji primjer iz  2020. godine kada je za prvih osam mjeseci samo jedna medijska kuća u Crnoj Gori, riječ je o Vijestima, objavila 1.260 negativnih tekstova o Milu Đukanoviću. Osam mjeseci imaju 240 dana, za 240 dana  objavljeno je 1.260 negativnih vijesti o Milu Đukanoviću. Ja mislim da je to opsesija”, kazao je Đukanović.