Video
Uvažavajući značaj vanjske politike Crne Gore, personalni sastav ambasadora, Ustavnu funkciju koju vrši Predsjednik Crne Gore u dijelu postavljanja i opoziva ambasadora, posebno Ustav Crne Gore i Zakon o vanjskim poslovima, cijenim da se nijesu stekli uslovi za donošenje ukaza o opozivu ambasadora – navodi se u pojašnjenju.
“Ustavom Crne Gore u članu 95 stav 1 tačka 6 propisano je da „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose”
Dakle, izvorna Ustavna nadležnost Predsjednika, propisana članom 95 Ustava Crne Gore je donošenje ukaza o opozivu ambasadora. To pravo i obaveza Predsjednika je suštinskog karaktera. Stoga Ustav Crne Gore, kao ni Zakon o vanjskim poslovima ne propisuje rokove u kojima Predsjednik postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu.
Drugi dio navedene Ustavne odredbe, takođe, treba imati u vidu. Ne manje važno je da Predsjednik postavlja i opoziva ambasadore na Predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose.
Zakon o vanjskim poslovima potvrđuje značaj ovog pitanja i odredbom člana 7 stav 1, propisuje da Ministarstvo vanjskih poslova obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa. Po mom viđenju Predlog opoziva sedam ambasadora Crne Gore je vrlo značajno pitanje, koje je neupitno iziskivalo primjenu ove odredbe Zakona o vanjskim poslovima.
Dosadašnja praksa povodom opoziva ambasadora, osim zbog okončanja, odnosno isteka mandata, je izuzetno rijetka i podrazumijevala je dostavljanje obrazloženog Predloga ministra vanjskih poslova Kadrovskoj komisiji Vlade. I kad zanemarimo praksu, obrazloženi Predlog za opoziv, prolazio je proceduru Vladine Komisije za kadrovska i administrativna pitanja. (Uredba o Vladi i Poslovnik Vlade). Jedino je predlog za opoziv, u gotovo svim slučajevima zbog okončanja – isteka mandata, podnošen bez posebnog obrazloženja.
Imajući u vidu da Komisija podnosi Vladi izvještaj o razmotrenom materijalu koji sadrži: konstatacije, ocjene i predlog zaključaka, kao i da se rasprava na sjednici Vlade otvara o svakoj tački dnevnog reda određenoj za razmatranje (član 23 stav 1 i član 57 stav 1 i 2 Poslovnika Vlade), s razlogom se nameće pitanje obrazloženja koje bi trebalo da prati svaki podneseni Predlog Vlade Crne Gore za opoziv sa dužnosti ambasadora. Za svakog od ambasadora pojedinačno.
Posebno ako se uzme u obzir da se Predlozi Vlade Crne Gore za opoziv sedam ambasadora, i kompletan materijal koji je dostavljen, u suštini, sastoji od jedne rečenice: „da se ambasador opozove sa dužnosti izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Crne Gore…“ Samo su uredno pobrojana imena i države u kojima su akreditovani. Za ovakvu odluku svaki ozbiljan državni organ dao bi obrazloženje. Ono u ovom slučaju nedostaje.
Utisak deficita informacija i obrazloženja povodom Predloga Vlade o opozivu sedam ambasadora dodatno se pojačava nakon javnih ocjena, koje su na ovu temu iznijeli najviši zvaničnici Vlade Crne Gore. Naime, u više navrata javnost se mogla upoznati sa ocjenama predsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova da se Vlada na opoziv ambasadora opredijelila zbog toga što su u kontinuitetu djelovali suprotno interesima Države.
Takva ocjena zaslužuje objašnjenje.
Najprije zbog ljudi o kojima je riječ. Ne manje važno, zbog zemalja prijema u kojima obavljaju dužnost ambasadora. A nije nevažno, i zbog Predsjednika Crne Gore koji im je potpisao akreditivna pisma kojim ih preporučuje šefovima država prijema u kojim, između ostalog stoji: „Molim Vas, Ekselencijo, da sa naklonošću primite… i da sa povjerenjem prihvatite svaku poruku koju Vam bude saopštavao u ime Crne Gore i u moje lično…“ Zato bi moje pristajanje da donesem ukaz na bazi Predloga odluka Vlade i javnih obrazloženja koja su joj prethodila, značilo moje saglašavanje sa tim paušalnim, politikantskim i refanšističkim ocjenama. Naravno, nije nepoznata praksa i drugih zemalja da nakon promjene vlasti promijene jedan broj, uglavnom nekarijernih diplomata, sa političkim obrazloženjem. Ipak, takve legitimne političke poteze nove vlasti treba preduzimati ne blateći ljude, ne urušavajući njihov moralni i profesionalni integritet. Jer, kako pišemo o drugima dok smo „važni“ čitaćemo o sebi kad budemo manje važni. I to neće biti dobra legitimacija crnogorske demokratske kulture. Zato, u cilju korektne saradnje na ovim pitanjima preporučujem da u realizaciji, ponavljam, neupitnih politika nove većine, koristite korektna i u političkoj i demokratskoj praksi uobičajena obrazloženja. Ne ovakva.
Preporučeno
Dosadašnja praksa za postavljenje i opoziv ambasadora Crne Gore ogledala se i u održavanju redovnih vanjskopolitičkih konsultacija – Predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine, predsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova. U uslovima kohabitacije i dodatno je na probi spremnost i politička volja nosilaca vlasti da sarađuju u onim oblastima gdje su Ustavom i zakonom upućeni jedni na druge. Nije to veliki broj pitanja, ali bez saradnje na njima ne može biti uspješne kohabitacije vlasti.
