Ako ima Boga i pravde, smatraju podgoričke Demokrate, dobri čovjek Pavle Bulatović će dobiti svoju ulicu u Podgorici. Uz blagoslov Svevišnjeg u toj stranci – Alekse Bečića. Izniklog iz političkog šinjela Momira i Pavla Bulatovića. .

Potom će, jasno je, u tom procesu suočavanja sa prošlošću u režiji Demokata, i u drugim gradovima Crne Gore, dje dobaci ruka pravdoljubivog Alekse, dobri čovjek Pavle dobiti svoju ulicu. Možda i čitav kvart.

„Kvart Pavla Bulatovića“!?  To možda i ne zvuči loše, u današnjoj zemlji čuda – Crnoj Gori.

Pošto je Pavle Bulatović bio i ministar odbrane SRJ, možda će Bečić i njegovi sljedbenici da prekrste i „Kasarnu Milovan Šaranović“ u Danilovgradu. Kada može 13-julsku nagradu dobiti, Bećir Vuković, bila bi planetarna nepravda da i ta kasarna ne dobije ime po opjevanom vojskovođi Pavlu Bulatoviću.  

Narodni heroji iz NOB-a su, ionako, po Bečiću i bratiji, samo mrtva vojska. Ko ne vjeruje, neka pita Vojvodu Mandića.

Dobri ljudi u dobrom vremenu

Istražujući ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, i prateći suđenja Haškog Tibunala, primijetio sam jednu zajedničku osobinu osuđenih ratnih zločinaca: svi oni su prije početka ratnog ludila važili za brižne očeve, dobre komšije, iskrene prijatelje… Jednom riječju, za dobre ljude.

Tako je bilo i sa glavnokomandujućim fašistima osuđenim na Nirnberškom procesu, kao i sa ratnim zločincima iz Ruande.

Dakle, i tamo se radilo o dobrim ljudima. Koji prije rata i ratnih dešavanja ne bi „ni mrava zgazili.“ A kamoli u smrt poslali na desetine, stotine, hiljade ili stotine hiljada ljudi.

Među njima se, mirne duše, može svrstati i dobri čovjek Pavle. Takvog sam ga i ja poznavao. I prije rata je znao popiti po koju čašicu više, ali ni u tim „trenucima istine“ iz njega nije izbijala uvreda ili mržnja prema drugom ili drugačijem. Jednostavno rečeno: dobar čovjek – u dobrom vremenu. 

Čekale su ga haške rešetke

No, rat je učinio svoje: Dobri Čovjek Pavle je kao ministar crnogorske policije svojim potpisom i depešom, s proljeća 1992. godine, direktno poslao u smrt najmanje 85. bosanskih izbjeglica. Bar kako sam ja dokumentovao. A na dokumentovanju tog zločina, lično mi je čestitao Džefri Najs, glavni tužilac na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Evo djelić atmosfere koja je tih dana vladala u Miloševićevoj Crnoj Gori, koju sam blagovremeno opisao u knjizi „Kobna Sloboda“.

„Lov na izbjeglice trajao je danima i noćima. Racije su sprovođene po ulicama i trgovima, kućama i vikendicama, kafanama i hotelskim sobama…

Bez ikakvog sudskog naloga, usred mrkle noći, ili u cik zore, pred uspaničenim majkama odvođeni su sinovi, djeca su plakala za očevima, žene za muževima, sestre za braćom…

Arogantni inspektori i policajci, nisu se obazirali na te vapaje, baš kao ni na molbe čestitih domaćina da im iz kuća ne odvode bliske rođake i prijatelje, koji su tu došli da se sklone od rata i na njihovu riječ…“

Ministrov pečat na zločin

Ministra Pavla Bulatovića je samo smrt spriječila da ne završi iza haških rešetaka. Preciznije, njegova nerazriješena mafijaška likvidacija 7. februara 2000-te, u beogradskom restoranu fudbalskog kluba “Rad”. Ubica nikada nije otkriven.   

Samo godinu ranije, u jednoj rožajskoj kafani, ozbiljno zaražen velikosrpskim ludilom, ministar vojni i dobri čovjek Pavle je, okružen četničkom svitom i tjelohraniteljima, iz sve snage pjevao “Đe su straže/ đe su straže/ generala Draže”.

A nakon predsjedničke pobjede Mila Đukanovića, huškački pozivao Crnogorce da ne dozvole “da njima vladaju Turci”.

Što je u to zlo vrijeme bio vrlo opasan poziv na ubistva i klanje crnogorskih „Turaka“.

A samo deceniju ranije bio je predavač u Titovoj političkoj školi u Kumrovcu. Gdje je „bratsvo i jedinstvo“ bilo kamen temeljac.

Haški tužioci su, znamo, protiv Pavla Bulatovića vodili istragu zbog njegove uloge u ratnom zločinu deportovanja bh. izbjeglica iz CG. I njegove komandne odgovornosti, kao  ministra odbrane SRJ, zbog ratnih zločina na Kosovu.

Da je Pavle Bulatović direktno odgovoran za ratni zločin „Deportacija“ potvrdio je, još za njegovog života, njegov nasljednik na poziciji ministra crnogorske policije – Nikola Pejaković.

„Devedeset i dvoje izbjeglica je isporučeno policiji Radovana Karadžića. Naredbu o hapšenju i deportovanju tih ljudi lično je izdao tadašnji ministar crnogorske policije Pavle Bulatović“, precizirao je 8. aprila 1993. Nikola Pejaković u odgovoru na poslaničko pitanje SDP-a. Stavljajući tako i državni pečat na taj ratni zločin.

Fatalna depeša

U mojoj knjizi „Kobna sloboda“ (Fond za humanitarno pravo, Beograd 2005) dokumentovao sam da je na osnovu kobne depeše Pavla Bulatovića, u Crnoj Gori, protivno svim međunarodnim zakonima i konvencijama, predato policiji Radovana Karadžića 143 građanina ratom zahvaćene BiH: 105 Bošnjaka, među njima i jedna žena, 33 Srbina i petorica Hrvata.

Nema podataka da su nekog od bosanskih Srba i Hrvata, deportovanih iz Crne Gore, ubili Karadžićevi egzekutori.  

Da je zbog komandne odgovornosti u ratnim zločinima koje su počinile jedinice Vojske Jugoslavije na Kosovu, Pavle Bulatović bio pod istragom Haškog Tužilaštva, potvrdio je agenciji SENSE zamjenik glavnog haškog tužioca Grejem Bluit.

Deset hiljada dugih cijevi

A ko je bio dobri čovjek Pavle, posvjedočio je i Novak Kilibarda u  pokajničkoj knjizi „Kilibarda“, Slavoljuba Šćekića.

Kilibarda u toj knjizi objašnjava, kako se jednom prilikom sastao sa Pavlom Bulatovićem i dogovorio da se, pripadnici njegove stranke i drugi „žestoki Srbi“ u Crnoj Gori, naoružaju dugim cijevima.

Na sastanku njih dvojice u Hotelu Crna Gora, svjedoči Kilibarda, pila se dobra rakija, a pao je i konkretan dogovor.

„Ubrzo će momci iz Narodne stranke otići negdje kod Bajine Bašte, te dovesti pun kamion oružja. Određeni su povjerioci koji su distribuirali to i drugo oružje po Crnoj Gori. Znam da je stizalo do Herceg Novog, Mojkovca, Bijelog Polja… Rekli su da ima kalašnjikova, pušaka, mitraljeza i revolvera…“

Tih dana će Bulatovićeva policija na sjeveru Crne Gore podijeliti oko deset hiljada dugih cijevi. I to uz pomoć velikosrpskih stranaka, svojih aktivista i povjerenika.

A Kilibarda i tadašnji vrh Narodne stranke će, otkriće se kasnije, otići i korak dalje: izdaće nalog pojedinim radikalnim članovima da miniraju muslimanska groblja na sjeveru Crne Gore.

Ulica Braće Rikalo

Prava je šteta što su, u proces suočavanja sa prošlošću, Bečićeve demokrate krenule sa inicijativom da se jedna od ulica u multietničkoj Podgorici nazove po Pavlu Bulatoviću, a ne recimo, po braći Rikalo. Oni su, po nalogu i depeši Pavla Bulatovića, uhapšeni u Baošićima i odvedeni u smrt.

„Od njih trojice se nije pronašla ni jedna koščica“, kako je svjedočila njihova, sada već pokojna majka, Vahida u dokumentarnom filmu „Karneval“.  https://thedokument.me/en/carnival/

Ako bi Bečić, Šaranović, Bogdanović i njihova bratija ušli u priču suočavanja sa prošlošću na prinicipijelan i pošten način, onda bi morali da povuku svoj predlog o ulici Pavla Bulatovića.

Ako je ova trojka dobronamjerna u slučaju „Deportacija“, mogli bi  preko svojih odbornika iz Herceg Novog inicirati da se jedna od ulica u tom gradu nazove po  preminulom policajcu Milanu Jokiću. Ocu proslavljenog crnogorskog vaterpoliste Predraga.

Jokić je iz CB Herceg Novi, gdje se nalazio Sabirni Centar za uhapšene bh. izbjeglice, na svoju ruku, usred mrkle noći, pustio braću Nedžiba i Nermina Sijerčića iz Goražda. I tako ih spasio od sigurne smrti.

Nakon Jokićeve smrti, to herojsko djelo sebi je pripučio na junačke prsi, opjevani Slobodan Pejović. Njihovo svjedočenje o tome možete vidjeti u mom dokumentarnom filmu „Heroj našeg doba“. Evo linka filma:  https://thedokument.me/en/a-hero-for-our-time

Muke  po Jakovu

Kada su u pitanju „Deportacije“, svoju prvu priliku u suočavanju sa ovim ratnim zločinom, propustio je i Jakov Milatović.

Predsjednica „Udruženja deportovanih izbjeglica“ Jasenka Perović i ja smo, prošle godine, podnijeli zvaničnu inicijativu predsjedniku Jakovu Milatoviću da Milanu Jokiću, tom hrabrom i dobrom čovjeku u vremenu zla, posthumno dodijeli „Medalju čovjekoljublja“.

Čime bi, naglasili smo, doprinio da Herceg Novi i njegovi građani, ni krivi ni dužni, više ne nose biljeg tog ratnog zločina. Koji je naredio heroj Demokrata, Pavle Bulatović.

Ali tu inicijativu predsjednik Milatović, nažalost, nije prihvatio.

Da smo za to posthumno priznanje predložili Pavla Bulatovića, možda i bi. Vrag će ga znati.

Ipak, sačekajmo početak septembra da vidimo kako će se Milatovićevi odbornici u Podgorici, izjasniti o ovoj inicijativi Demokrata da Pavle Bulatović dobije svoju ulici u multietničkoj Podgorici.

Ako glasaju „Za“, to će značiti da se i Milatović, poput nepopravljivog Bećića i njegove bratije, ukopao u duboku jamu velikosrpske ideologije krvi i tla.

I da se iz nje zadugo neće vaditi.