Video
Da li će Anketni odbor doći do svjedoka koji će preciznije reći šta se sve dešavalo u tom momentu, tek ćemo vidjeti, no – te je noći bilo povrijeđeno ukupno pedesetak ljudi, većinom policajaca. Na liječenju ih je zadržano 28, pri čemu su šestorica zadobili teže povrede od gelera bombe.
I dok su tadašnje vlasti tvrdile kako je neko od demonstranata bacio bombu na policiju, te da su u sve bile umiješane srpske bezbjednosne službe, organizatori protesta to su demantovali.
A kako se sve dogodilo?
Nakon najčuvenijeg političkog raskola u novijoj istoriji države, Milo Đukanović je u oktobru 1997. godine u drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedio protivkandidata Momira Bulatovića uz oko 5.500 glasova razlike.
Međutim, Bulatović je u januaru pozvao građane na demonstracije ispred Skupštine, navodeći kako neće predati dužnost Đukanoviću, već – narodu.
Prvo okupljanje počelo je 12. januara, a sve je kulminiralo dva dana kasnije. Tada su sa skupa čitani apeli Slobodanu Miloševiću, traženo je ponavljanje izbora, a na kraju su održani i pregovori, koji su bili bezuspješni.
Potom su okupljeni, na poziv Momira Bulatovića, krenuli u šetnju ka Vladi – no, uslijedilo je nasilje. Većina demonstranata iz više je pravaca išla ka staroj Vladi, u kojoj je tada bio i sam Đukanović.
Uslijedio je sukob sa policijom, pokušaj upada u Vladu, a organi reda odgovorili su suzavcem. Korišćeni su i vodeni topovi.
Tadašnji mediji navodili su kako je dio demonstranata bio naoružan.
I nakon toga, uslijedio je detalj kojim će se baviti i sam Anketni odbor. Nedaleko od Skupštine, demonstranti koji su se ‘povukli’ iz pravca Vlade, napravili su barikade, letjele su kamenice, ali i molotovljevi kokteli. Nedugo zatim, eksplodirala je i bomba.
Vlast je isticala da je bombu ka policiji bacio neko od demonstranata. Bulatović i njegove pristalice negirali su to. Iz same policije saopštili su kako su pojedini demonstranti pucali ka njima.
Nije ni to bio kraj burne noći u Podgorici – grupe demonstranata otišle su kod ondašnje kasarne “Morača”, tražeći od vojske da ih naoruža. Prema tadašnjoj nezvaničnoj verziji, sam Milošević zahtijevao je da se vojska umiješa u situaciju, što je tadašnji načelnik Generalštaba VJ Momčilo Perišić odbio. Sve je rezultiralo Perišićevom smjenom nekoliko mjeseci kasnije.
Jedna grupa demonstranata je, kako su tada izvještavali mediji, krenula prema Tuzima, no policija je uspjeha da ih zaustavi.
U Podgorici je mir uspostavljen tokom noći, kada je uveden i policijski čas. Bilo je i uhapšenih – a među njima i tadašnji funkcioner Socijalističke narodne partije Emilo Labudović.
Sjutradan, u Podgorici su se mogle vidjeti nevjerovatne scene – na bulevaru kod Skupštine i u okolini bile su olupine zapaljenih kola, među kojima je bio i kombi hitne pomoći i vatrogasno vozilo.
Nasilje su osudili svi politički subjekti, i funkcioner SNP-a Predrag Bulatović imao je tog jutra umjerenu izjavu, pozivajući pristalice da “trezveno prihvate situaciju”. Iz međunarodne zajednice su za nasilje okrivili direktno Miloševića i Momira Bulatovića.
Sljedećeg dana, na Cetinju je Milo Đukanović inaugurisan za predsjednika tadašnje republike.
Preporučeno
Kroz nekoliko dana, politički faktori potpisali su sporazum koji je vodio u pravcu mirnog razrješenja situacije, a kojim je bilo predviđeno i održavanje vanrednih parlamentarnih izbora 31. maja.
