Pobjeda je već objavila, prije desetak dana: „Komesarka za proširenje EU Marta Kos izjavila je da bi nove članice EU mogle biti stavljene ‘na probni rok’ kako bi se spriječilo da se po ulasku u EU ponašaju kao trojanski konj Rusije. Sa druge strane, sredinom oktobra čuli su se glasovi o tome kako pojedini zvaničnici EU, ali i predstavnici zemalja članica, zagovaraju prijedlog po kojem nove članice ne bi imale pravo glasa u Evropskom savjetu. Dodatnu konfuziju stvara i izostanak dokumenta pod nazivom ‘EU spremna za proširenje: pregled politika i reforme’, koji je trebalo biti objavljen zajedno sa Paketom proširenja“.

I Kaja Kalas, potpredsjednica Evropske komisije i Visoka predstavnica EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku otvoreno govori o opasnosti od novih ruskih „trojanskih konja“. Gospođa iz Estonije zna što govori (baltički političari i diplomate o tome najviše znaju), dodatno poučena evropskim iskustvom sa Viktorom Orbanom i sa Robertom Ficom.

Jedno je sigurno: ni gospođa Kos, ni gospođa Kalas, takve izjave ne daju na osnovu svojih ličnih impresija i doživljaja koji bi bili izraz njihove ideološke ili partijske već kao jasnu poruku zvaničnog Brisela. Nije, dakle, posrijedi, nikakva improvizacija, već naglašavanje centralnog problema koji se, u datom istorijskom kontekstu – dok traje ruska agresija na Ukrajinu i dok se množe dokazi o malignom uticaju Kremlja na mnoge zemlje – kako na članice EU, tako i na one koje imaju ambiciju da to jasno vide.

Poruka, pri tome, nije usmjerena samo na Crnu Goru, već na sve zemlje kandidate, čija se lista, naravno, ne iscrpljuje na Zapadnom Balkanu, već seže, preko Moldavije i Ukrajine, i do Gruzije i Jermenije.

NOVI „SUVERENISTI“

Crna Gora, s druge strane, svakako ima razloga da se osjeti „prozvanom“: ona je dugo, već godinama, i prije avgusta 2020, doživljena, i u Briselu, i na mnogim evropskim adresama, kao „frontrunner“, kao, dakle, predvodnik jednog procesa koji ima svoje zakonitosti i pravila, ali i posebne zahtjeve i očekivanja, koji prevashodno zavisi od evropskog konteksta – koji, nažalost, posljednjih godina (praktično: poslije Bregzita) ima dominantno negativne trendove, ali i političke i bezbjednosne situacije u zemljama članicama koje predstavljaju izazove, pa čak i prijetnje, jedinstvu unutar EU.

Marta Kos, FOTO: Mara Babović/Pobjeda

Nije neophodno napominjati da evropske diplomate, bez obzira na javno iskazane stavove i kurtoazne izjave, imaju preciznu informaciju što se i kako dešava u, recimo, Srbiji, Gruziji ili u današnjoj Crnoj Gori. Jer u tim zemljama, kako stvari sada stoje, uticaj Rusije niko ozbiljan ne može negirati.

(Mala je utjeha što, na pojavnoj ravni, Crna Gora, u odnosu na dvije pomenute zemlje, stoji „bolje“ – sve dok se ne sjetimo da su upravo zvanična Srbija i njene službe, kao i državna Crkva Srbije, ekspoziture/agenti ruske politike na Balkanu, pa je naša zemlja suočena sa situacijom da je pod srpsko-ruskom kombinacijom negativnog uticaja – što poziciju i kredibilitet našeg kandidatskog statusa postavlja na staklene noge.

To, sva je prilika, nije shvatio (ili: još ne može da shvati) premijer Milojko Spajić, čija je reakcija – na nedavnoj konferenciji u Londonu – na pominjanje ideje o „uslovnom“ članstvu, to jest o „probnom roku“, odnosno o situaciji u kojoj nove članice ne bi imale pravo da svojim glasom spriječe donošenje važnih odluka (kao što to Orban i Sijarto umiju da urade, izazivajući stalne tenzije i krize na relaciji Brisel – Budimpešta), bila površna, ishitrena i – amaterska.

Edi Rama, premijer Albanije, je, na istoj konferenciji, osim cinično-posprdnih opaski na račun „istorijskih“ fraza koje je izgovorio Spajić (na što crnogorski zvaničnik nije umio da odgovori, za što nije kriv niko osim njega i njegovog oskudnog znanja), elegantno dopustio mogućnost da njegova zemlja bude u tom „probnom režimu“… To je za njega sada od sekundarnog značaja, naročito u situaciji kada je Albanija, prije koji dan, otvorila i posljednji „klaster“ pregovaračkih poglavlja – i tako, bar na tom planu, sustigla Crnu Goru.

Za našu analizu je manje značajno što su uslužni komentatori, zainteresovani za podršku PES-a, pohitali da pohvale „državničku mudrost i dostojanstvo“ premijera Spajića – koji se naprasno sjetio važnosti crnogorskog suvereniteta (baš povodom prava veta u EU?!), dok je, u politici koju sprovodi, sa nipodaštavanjem banalizovao i ignorisao ozbiljne prijetnje suverenitetu države Crne Gore – koje dolaze od njegovih srpsko-ruskih koalicionih partnera, ili od „najbližeg“, i tako dalje, susjeda Srbije.

U odbranu suvereniteta priskočili su – sasvim „logično“ i predstavnici partije čiji je predsjednik potpisao veleizdajnički tzv. temeljni ugovor sa Crkvom Srbije. Mahanje barjacima crnogorske slobode sa te adrese djeluje posebno otužno.

Na iznenađenje mnogih, u zaštitu crnogorske časti povodom (treba li napomenuti: još uvijek teoretske mogućnosti da neka prava novih država-članica budu privremeno suspendovana) stao je i izvjestilac Evropskog

Parlamenta za Crnu Goru, inače vrlo ozbiljni i uravnoteženi Marjan Šarec.

U intervjuu koji je objavila Pobjeda, nekadašnji slovenački premijer je dao vrlo precizne definicije političke konstelacije u našoj zemlji, sa napomenom da bi početno suspendovanje prava glasa bilo „uvreda za Crnu Goru“.

CUM GRANO SALIS

Da li je baš tako? Da li je šansa Crne Gore da postane članica EU – naravno, u rokovima i na način koji ne korespondiraju sa hiper-optimističnim projekcijama o 2028 – pomućena ili ugrožena idejom da se za nove članice, zbog novih okolnosti i nove evropske situacije, propišu nova pravila?

(Jer, da ni to ne zaboravimo, čemu je u Crnoj Gori pažnju posvetila, bar za sada, samo Pobjeda, ta nova pravila bi morala biti usaglašena i ozvaničena konsenzusom postojećih članica.)

Svaka ozbiljna analiza će pokazati da Crna Gora, njena vlast i opozicija, nemaju razloga da od takve mogućnosti prave temu i potencijalnu tačku konfrontacije sa evropskim prijateljima i saveznicima.

Pred našom zemljom su, još uvijek, mnogi ozbiljni izazovi i rizici, ne samo oni direktno vezani za agendu evropskih integracija, već i za sadržinu i karakter političkih procesa i promjena koje, gotovo bez izuzetka, imaju negativni predznak i posljedicu po njene građanske i demokratske vrijednosti i institucije.

Crnogorska politika, u tom kontekstu, treba da bude oprezna i konstruktivna, jer je vođenje rasprave o hipotetičkoj promjeni pravila, koja bi, ponavljamo, imala temporarni karakter, bilo taktički manje pametno gubljenje vremena i energije.

Zato bi bilo pogrešno odbijati takvu (teoretsku) mogućnost, jer, s druge strane, njena eventualna primjena može biti zahtijevana upravo zbog te „hrabre“ odbrane suvereniteta – i to u stvarima u kojima je zaista teško zamisliti da bi Crna Gora, ko god da je bude predstavljao u Briselu u svojstvu punopravne članice, mogla biti spremna da svojim glasom blokira važne odluke EU.

Evropske zemlje koje, još uvijek, imaju rezerve prema brzom uključivanju novih članica, lakše bi, i jednostavnije, mogle da pripreme i/ili da donesu odluke o pristupanju. Ne treba smetnuti s uma i neizbježnost referenduma u nekim

EU zemljama. Rasprava o crnogorskom „ponosu“ – đe joj mjesto nije – ne bi pomogla Crnoj Gori u tim situacijama.

A naročito ne ako bude dolazila od onih političara i partija čija se bliskost sa Beogradom i Kremljom ne može sakriti pred evropskim javnim mnjenjem, a kamoli pred briselskim zvaničnicima.

STRATEGIJA „AKO BOG DA!“

Začudo – a zapravo logično – na konsultacijama koje je sazvao ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović tema uslovnog/probnog članstva u EU nije kandidovana kao relevantna za strateško promišljanje o pravcima i prioritetima vanjske politike naše zemlje u naredne četiri godine. Logično!

Ministarstvo vanjskih poslova, uz „istureno odjeljenje“, na čijem je čelu alternativni mvp Filip Ivanović, nije imalo ni analizu, ni mišljenje, da li je, zašto je i kako je trebalo ukinuti bezvizni režim sa Republikom Turskom. Ispravno!

Sa radnog doručka sa bivšim ministrima vanjskih poslova, FOTO: MVP

Sastanak, koji je bio, bar načelno, prilika da se ozbiljno razgovara o perspektivama vanjske politike, zapravo je predstavljao – po svemu viđenom – pokušaj da se aktuelna situacija i poredak stvari prikažu kao redovni i regularni, u kojem su prevashodno bitne neke organizaciono-tehničke izmjene i podešavanja, a ne sagledavanje suštine, sadržine, smisla i svrhe (kao i posljedica) aktuelne vanjske politike Crne Gore.

A o sadržini je izuzetno teško razgovarati kada je nema, to jest kada formalni nosioci vanjskopolitičkih funkcija žive u (samo)obmani kako „profesionalno“ rade svoj posao. Dokaz? Odnosi sa svim susjedima su „odlični“, Ministar se redovno čuje telefonom sa svim kolegama!

Sastanak je, nažalost, bio uskraćen za nekadašnje šefove diplomatije koji su rado viđeni gosti na režimskim medijima, pa je izostala prilika da se razgovara o stavovima kako je, recimo, „Rusija bila izazvana“ i kako ona „ne napada Ukrajinu, nego samo neke njene oblasti“ (što smo nedavno opet čuli od Miodraga Lekića). A za saradnju sa Rusijom je ipak kazano da je treba obnoviti – kada prestane rat u Ukrajini ili kada ga Rusija izgubi. (Sudbinu Putina nećemo, tim povodom, ovdje pominjati.)

U toj situaciji, bilo je primjetno da postoji praznina i u smislu novih ideja i razumijevanja onoga što se (ne) događa u spoljnoj politici Crne Gore, kako to novi, ali i neki stariji kadrovi koji, začudo, rade u MVP, preferiraju da sada nazovu. (Vanjski zvuči kao kroatizam – uzalud nam je Njegoš, i u tom smislu.)

Nećemo pominjati ko je dobio zadatak da, u skladu sa nekim super-birokratizovanim „metodološkim“ dokumentom, bude na čelu tima za izradu te „strategije“ – jer je to, kako i sam reče, jedna „smiješno-tužna priča“, niti da ta metodologija podrazumijeva i konsultacije sa mnoštvom adresa, uključujući, recimo, Zajednicu opština.

Papir trpi sve, pa će istrpjeti i ovoga puta, dok se prava dešavanja i procesi, planovi i odluke koji profilišu i definišu vanjsku politiku Crne Gore stvaraju na drugim adresama – i to onim kojima je do crnogorskog državnog i nacionalnog interesa stalo koliko do preklanjskog snijega. Vojvoda Mandić u posjeti SAD, na primjer.

Zato nije bilo iznenađenje što je, u projekcijama širenja diplomatsko-konzularne mreže na afričke i azijske zemlje, a posebno za, kako smo čuli, namjeravanu obnovu napora da se vodi kampanja izbor Crne Gore za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN, poslije fijaska prošle godine, izraz koji je taj ministar upotrijebio nekoliko puta bio – „ako bog da, ako bog da!“.

Božja bi nam pomoć, po svemu sudeći, zaista bila potrebna – da prebrodimo aktuelne muke „profesionalne“ crnogorske diplomatije. Jer, kad nema sadržine, nema ni diplomatije – pa onda i državne kandidature i zvanične diplomatske izjave nemaju težinu koju bi morale i mogle imati.

Dok taj (velikosrpski, po svemu sudeći) „Bog iz mašine“ ne stigne, Crkva Srbije i sa njom povezane službe i partije će imati više uticaja i na sadržinu i na kadrovsku politiku Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore nego svi nekadašnji i aktuelni ministri. To je bilo jasno.

Utisak je, takođe, da zvanični ministar Ibrahimović toga nije svjestan, ili, još gore, da tome neće posvetiti pažnju sve dok su on sâm i kadrovi Bošnjačke stranke na funkcijama. Za njega je bila novost i to sa kime je u koaliciji. Selo gori, a baba se češlja!

Ali, i za tu Ibrahimovićevu spoznaju će, neizbježno, biti potrebno vrijeme, a i malo dodatne muke i napora – sa svih strana.

Ako bog da!