Video
Problem između Rusije i Ukrajine nije od juče. Da li Putin obnavlja rusko carstvo, kako su to napisali neki mediji?
Putin je na to pitanje zvanično odgovorio u utorak, nakon susreta sa predsjednikom Azerbejdžana Iljhamom Alijevom, rekavši da ne obnavlja imperuju. Međutim, Putin je još prije deset godina rekao i drži se tog stava, da je krah Sovjetskog saveza najveća geopolitička tragedija dvadesetog vijeka.Stvaranje neke imperije kao što je bio Sovjetski savez ili Rusko carstvo je nemoguće. I sam Putin je svojevremno rekao “kome nije žao što se raspao Sovjetski savez taj nema srca, a ko hoće da ga obnovi taj nema glavu”. On nema ni želju, a i shvata da je to nemoguća misija. Međutim, neka vrsta saveza, bliske saradnje sa dražavama bivšeg SSSR-a, to da.
Zašto je Ukrajina važna Rusiji?
U diplomatsku, političku i sada vojnu ofanzivu Rusija krenula prošle godine ultimativno tražeći od SAD i NATO da prihvate sporazum o bezbjednosti. Prva tačka tog nacrta sporazuma je bila da nema više proširenja NATO-a, druga da se NATO vrati na nivo od 97. godine prije proširenja, i treće smanjenje naoružanja. NATO i SAD su bili spremni da razgovaraju samo o trećoj tački, a prve dvije su glatko odbili. Dakle, Putin je tražio da nema više proširenja NATO na istoku i približavanje granicama Rusije. U pozadini je zapravo bila priča o Ukrajini, ali i Gruziji. Međutim Gruzija u posljednje vrijeme ne pokazuje puno aspiracija da se približava NATO-u, a to i ne može, jer na svojoj teritoriji ima dvije oblasti koje ne kontroliše – Južnu Osetiju i Abhaziju, koje je Rusija priznala 2008. godine. Rusija je prvo pokušala da natjera Zapad da oni natjeraju Ukrajinu da prihvati “Minski sporazum”. Skraćeno – da prihvati da Donbas bude kao Republika Srpska. Dakle, da dobije poseban status koji omogućava da se pita kada se bude odlučivalo o članstvu Ukrajine u NATO i EU. Minski sporazum bi garantovao da Ukrajina nikada neće moći da uđe u NATO, zato Ukrajina nije željela da ga prihvati. Kada je Rusija shvatila da to može dugo da traje krenuli su u oštriju varijantu – priznavanja tih pobunjeničkih republika Donjecka i Luganjska, kao što su to uradili 2008. godine sa Južnom Osetijom i Abhazijom u Gruziji.
Pobunjenici ne kontrolišu cijelu teritoriju Dombasa. Koliko to može biti razlog za tenzije, jer je Rusija priznala cijelu republike a ne samo njene djelove?
Da tačno je. Pobunjenici kontrolišu 40 odsto bivših oblasti Donjeck i Luganjsk, sve ostalo kontroliše Ukrajina. U principu nije bitno da li je to 40 ili 90 odsto, kao što nije bilo bitno za Republiku Srpsku da li je ona na dva ili 90 odsto, jer je sve dovoljno da se spiječi ulazak u NATO. Zato bi Rusija jako voljela da se napravi neki “Ukrajinski Dejton”. Iako je na početku bilo nekih kontraverznih tumačenja oko priznavanja dijela Donbasa koji kontrolišu pobunjenici, dilemu je otklonio Putin koji je rekao da je Rusija priznala Luganjsku i Donjeck na osnovu njihovih Ustava koji definiše teritoriju republika. Pobunjenici već sedam godina pokušavaju da kontrolišu cijelu teritoriju, ali nijesu uspjeli i jasno je da to mogu da urade samo uz pomoć Rusije. I to je sljedeća moguća faza eskalacije.
Da li će sankcije Zapada biti dovoljne da se spriječi dalja eskalacija ili će to biti lkao i prošli put?
Ovaj sadašnji pristup Zapada sankcijama je drugačije od onog 2014. kada su one nametnute u vezi sa Krimom i početkom krize u Dombasu. S jedne strane Zapad se već nekoliko mjeseci priprema za to, a te 2014. nije bilo tako već su se saveznici naknadano usaglašavali. Sada su više – manje svi paketi sankcija usaglašani između SAD i EU. Druga razlika je u pristupu. Te 2014. personalne sankcije odnosile su se uglavnom na vojna lica. Oni ionako nijesu ni imali neke aktivnosti van Rusije, tako da su im te sankcije bile više za ponos nego što su im smetale. Drugi dio sankcija se odnosio se na hranu – parmezan, delikatese sa zapada, sir, salamu pršutu…. Rusija je s vremenom to zaobilazila ili uvozila preko Bjelorusije, pa se polako počeo pojavljivati bjeloruski parmezan, bjeloruska pršuta ili je Rusija napravila svoju proizvodnju, davajući subvencije, te su tako i te sankcije, na neki način, pomogle rusku privredu.
Sada je sve drugačije. Glavni udarac Zapada je bankarski sektor. Zapad sječe finansijske veze i transakcije od svjetskih finansijskih sistema prema ruskim bankama. Rusija praktično neće moći uzimati nikakve kredite niti bilo kakva zaduženja sa zapada. Drugi dio su personalne sankcije, ali ovoga puta nijesu samo protiv vojnih lica, već protiv svih deputata Dume koji su glasali za priznavanje Donbasa i drugih funkcionera i članova njihovih porodica. Šef diplomatije EU Žozep Borelj je nedavno na društvenim mrežama objavio, pa je potom povukao tu izjavu, koja je zapravo suština razmišljanja i strategije zapada, da ruski deputati i članovi njihovih porodica neće moći da idu na šoping u Milano, na žurku u San Trope, i da kupuju dijamante u Antverpenu. Opšte je poznato da je i u vremenima najvećih konfrontacija zapada i Rusije, puno podrodica ruskih funkcionera živjelo na zapadu. Sad će to teško moći.
To će biti i udarac za oligarhe koji podržavaju Putina?
A to je posebna priča. Već je Blumberg izračunao da su 23 najbogatija Rusa, samo tokom jednog dana sankcija, izgubili 32 milijarde dolara.
Da li je moguće da se sankcijama i pritiskom zapada u Rusiji stvori neka unutrašnja snaga koja bi natjerala Putina da drugačije razmišlja?
Terorijski da, u bliskoj perspektivi ne, zbog dva razloga. Opozicije u Rusiji realno nema, jer je njen uticaj sveden na minimum i oni konstruktivno učestvuju kao partner vlasti. Drugo, u Rusiji skoro sve ključne medije drži vlast.
Najveći problem u regionu ima Srbija i ona se mora odlučiti na koju će stolicu sjesti?
Predjednik Srbije Aleksandar Vučić nije jedini, ali je jedan od rijetkih koji je zaista na mukama. On se u vrlo kratkom roku mora odlučiti i odgovoriti Evrospkoj uniji štaće i gdje će. Juče je protparol EU rekao da EU očekuje, ne samo od članica tog saveza, već i kandidata, da slijede njihovu politiku. Znači, Vučić treba da osudi potez Putina ili da podrži. To vam je odluka između giljotine ili strijeljanja. Ako ne osudi, onda doviđenja cjelokupnoj pomoći EU. Ako osudi, onda će sve što je dobio od Rusije ubuduće biti uskraćeno. Vučiću u ponedjeljak dolazi važan gost – šef svih bezbjednosnih službi Rusije Nikolaj Patrušev. Zvanična tema sastanka je priča oko plaćenika sa Balkana koji ratuju u Ukrajini. Međutim, on dolazi da pita – da li Vučić podržava Putina i Rusiju. Ruski MIP je izdao saopštenje u kojim, između ostalog, kažu da očekuju da sve zemlje i ruski partneri slijede njihov primjer i priznaju Donjeck i Luganjsk. Tu nema mjesta za manevar, a ne zaboravite, odluka se mora donijeti mjesec dana prije izbora u Srbiji gdje će se Vučić opet kandidovati.
Više medija, pa i zvaničnika upoređivao je priče Donbasa, Kosova, Republike Srpske
Rusija je i 2014. godina poluzvanično saopštavala da bi htjela da Donbas bude Republika Srpska. Da je to politički dobila ne bi bilo svega ovoga. Jer, pričali smo o tome, ako imaš svoju RS onda si riješio problem širenja NATO na Ukrajinu. Sa Kosovom je mnogo komplikovanije, jer to šta radi i kako radi Rusija u vezi sa Dombasom izbija mnoge argumente iz ruku Beograda prema Kosovu.
Kakav uticaj na Crnu Goru ima kriza u Ukrajini?
Preporučeno
Direktnog uticaja po CG neće biti ili ne bi trebalo biti. Crna Gora je to prošla 2015, 2016, 2017. godine, kada je krenula i ušla u NATO. Tada je bilo pritisaka. BiH i Srbija će morati da se izjasne i na njima je teret.Nijesu samo države stale na klizav teren i na muke nego i političke snage u Crnoj Gori koje se smatraju prosrpskim ili proruskim, jer se i oni na neki način moraju izjanisti. Ako ne podrže Rusiju smatrće se izdajnicima, a suprotno će samo i dalje važito ona Eskobarova proruka da Demokratski front nije bio nikada partner Zapada. I njima je to pitanje giljotine ili strijeljanja. U manjem obimu nego Vučiću, ali u suštini to je to.
