Skicirajući prilike u Crnoj Gori, Musić primjećuje da prava snaga koalicije ZBCG leži u mreži savezništava, lukrativnim pipama u javnim poduzećima, raširenom društvenom strahu od zamjeranja mitropoliji te snažnoj SNS režimskoj medijskoj baraži iz susjedne države. Govoreći o opozicionom DPS-u, Musić kaže da DPS ne zna da nametne svoj narativ, ne zna iskoristiti bezbroj pukotina na suprotnim stranama, a politika se, primjećuje, zbiva mimo njih. Zato, vjeruje on, DPS stranačkoj markici je odavno izblijedio sjaj.

POBJEDA: Predsjednik države podnio je ostavku na sve partijske funkcije. Prema njegovom kazivanju, ostaje posvećen funkciji predsjednika, dok partiju ne pominje. Šta Vi mislite – u kojem taboru leže Milatovićevi budući partijski saveznici?

MUSIĆ: Milatović se na taj potez odlučio iz dva razloga – jednog subjektivnog i jednog objektivnog.

Subjektivno je Milatović iskreno uvjeren u to da su građani na predsjedničkim izborima primarno glasali za njega, a ne protiv Đukanovića u referendumskoj atmosferi. Temeljem toga je smatrao da mu pripada puno više moći no što ju je imao u svojoj stranci, a da je krivac za to Spajić. Objektivno, Milatović vidi da Spajić igra brzo i riskantno, da je „Evropa sad 2“ upitna te ako sve krene nizbrdo – da će svi sve preko noći svaliti na Spajića i tražiti istu ili sličnu vlast, no bez Spajića, te zato želi rano uhvatiti startne pozicije za takvu kombinaciju.

Ako do toga dođe, gotovo sigurno može računati na Bečića i Jokovića. S Mandićem i eventualno u igru ponovo ubačenim Abazovićem stvar bi išla i skuplje – zbog Mandićeve duboke ekonomsko-ideološke poluge, te Abazovićeve nezasite ambicije. Ovo savezništvo nije isključeno, naprotiv, samo bi u njemu Milatović, htio ne htio, imao ulogu ikebane. Ako pak planira osnovati vlastitu stranku, i to s osobama otpalima od drugih stranaka, realni domet takve stranke nije više od pet odsto, ako i toliko. Pitanje je može li on operativno odigrati išta od navedenoga, biti neuralgična i koordinacijska tačka takve većine. Jer jedno je slika o sebi, drugo je stvarna snaga u društvu.

POBJEDA: U istom tom PES-u, za samo sto dana, desilo se i isključenje ministra pravde Milovića, koji je tvrdio da je politička kičma Spajiću. Je li Spajiću ovim potezom pao „kamen sa kičme“ ili mu je natovaren novi? Iako javnost još ne zna šta se zbilo, pa je Milović isključen, već se o tome samo nagađa – da li se ovim uvodi praksa „odgovornosti“ za postupanje u državi i partiji ili je to samo još jedan talas populizma koji nas zapljuskuje?

MUSIĆ: Milović je nesumnjivo osoba koja navlači bijes na sebe, ne kontroliše svoj jezik i ulazi u mnoge medijske naslove. Politika je voda duboka, pojavno nije uvijek i supstancijalno. U svojoj sam savjetničkoj karijeri svjedočio solidnom broju političkih utakmica koje su iznutra bile jedno, a izvana su u očima civila izgledale kao nešto sasvim drugo. Zato bih oprezno razmotrio nekoliko scenarija. Ako je Milović radio vlastitoj stranci iza leđa, trebalo ga je isključiti – u politici je hijerarhija kudikamo bitnija od osobnog. Ako su ga prinijeli kao žrtvu da bi se umirile ostale stranke skupštinske većine – to je možda kratkoročni flaster, no dugoročni signal slabosti. Kada u politici jednom pustite krv, pitanja se krenu množiti. Zato premijeri nerijetko do zadnjeg brane nepopularne ministre – znaju da su nakon njih i oni na redu za odstrijel. Ako je pak sve ovo Spajićev manevar gdje izbacivanjem iz stranke, ali planom ostavljanja Milovića na dužnosti ministra samo kupuje vrijeme – vidjećemo gdje će ga to odvesti. Akteri skupštinske većine će u sljedećim mjesecima Spajiću svakako tražiti slabu tačku, meki trbuh, radi povećanja svojeg udjela moći u vlasti.

POBJEDA: U Crnoj Gori je u „privatnoj posjeti“, koja je u stvari vrlo službena, boravio i Milorad Dodik. Dočekao ga je njegov politički istomišljenik Andrija Mandić, koji je samo sedmicu prije u Briselu govorio o evropskoj perspektivi zemlje. Ima li evropske i bilo kakve perspektive za zemlju u kojoj predsjednik najvišeg zakonodavnog doma službeno dočekuje državnika koji se nekoliko dana unazad sastao sa Putinom i Lukašenkom. Sa druge strane, niko iz izvršne vlasti, niti predsjednik države nijesu bili domaćini Dodiku. Paze li se Spajić i Milatović pogrešnih poteza?

MUSIĆ: Glavna borba za Evropu vodi se u srcima i umovima građana Crne Gore. Ko to ne razumije – ne razumije da sat otkucava. U toj borbi treba moći prosječnom Cetinjaninu, Berancu, Nikšićaninu i Pljevljaku objasniti zašto je EU u prvoklasnom interesu njegove porodice i njega, a zašto put koji nude drugi geopolitički igrači nije dobar za Crnu Goru.

Otuđena i servilna retorika, te sastančenja po Podgorici neće obaviti taj posao, kao ni tužakanje strancima. Stranci sve znaju – znaju ko je ko, što zastupa i svejedno se sastaju sa svima. Oni su u svojoj geopolitičkoj utakmici, niko im više nije nezamisliv za sjesti, popiti kafu i objaviti zajedničku fotografiju. Živimo u novoj eri, s novim pravilima igre – koju treba znati igrati. Crnoj Gori niko neće priteći u pomoć tek tako ako se sama ne trgne i zakorači tamo gdje joj je odavno mjesto – u Evropu. Ali zato postoji nekoliko onih koji će priteći podmetnuti joj nogu, da ne bi tamo stigla na vrijeme.

Spajić i Milatović, pretpostavljam, misle da će ignorisanjem performansa, poput Dodikovog, problem nestati. Neće, ubrzaće i metastazirati (vidi slučaj Vraneš). Naime, nezamjeranje tu ni za Spajića ni za Milatovića ne proizvodi ama baš nikakve koristi, a zajednici proizvodi štetu. Oni koji pozdravljaju Dodikov desant na Crnu Goru nikad i nigdje neće zaokružiti ni Milojka ni Jakova, ne bi danas zaokružili ni pokojnog Momira da je živ ako su Andrija, Milan i Milorad u ponudi.

Naprotiv, sve više će ih obojicu smatrati slabićima i već sjutra testirati nove granice, čemu ćemo uskoro svjedočiti u nekoj novoj situaciji. Onaj ko svjesno unosi haos u vašu političku zajednicu – ponižava prvo i najprije vas, kao najviše predstavnike te zajednice, vas – premijera i predsjednika. To nema veze ni sa Crnogorcima ni sa Srbima, nego je pitanje osnovnog reda i poretka u jednoj državi.

Simboli i posjete mogu biti predmet demokratske rasprave – no sva je razlika ovoga svijeta u tome raspravljaju li građani u svojoj zemlji o tome u okviru ustava, zakona i mira, ili vam neko sa strane dolazi i, realno, inteligentno vas ponižava usred vaše zemlje, hraneći svoju agendu, a vi mislite da vas se to ne tiče jer eto nijeste bili kod kuće i da će proći. Neće. To unosi zlu krv u Crnu Goru i nije u interesu ni Crnogoraca, ni Srba. U tom smislu i Dodik i Mandić su poentirali u svojim ciljnim skupinama, a ostali su po običaju zatečeni nespremni i onda ranjeni – neki više, neki manje.

POBJEDA: Rekonstrukcija Vlade najavljena je do ljeta, a kadrovi bivšeg DF-a trebalo bi da i zvanično zasjednu u ministarske fotelje. Očekujete li da će Spajić zaista to i ispuniti ili bi kadrovi iz drugih opozicionih partija mogli uzeti ono što je obećano Frontu?

MUSIĆ: Trenutna situacija više naginje ka uvođenju bivšeg DF-a u Vladu no izbacivanju istog iz većine. Naime, prava snaga ZBCG ne leži u čistim izbornim postocima – oni imaju strukturni maksimum koji ne mogu probiti, čak mogu malo i pasti. Prava snaga ZBCG leži u mreži savezništava, lukrativnim pipama u javnim poduzećima, raširenom društvenom strahu od zamjeranja mitropoliji te snažnoj SNS režimskoj medijskoj baraži iz susjedne države. Ukratko – toljaga kojom ZBCG prijeti veća je od samog ZBCG. Spajić je to osjetio na svojoj koži prilikom pregovora o formiranju većine. Andrija Mandić nije harizmatičan političar, ali je uspješan političar.

Prešao je put od Andrije Mandića „umjerenjaka“ koji ranih 2000-ih ruši starog Božidara Bojovića, Andrije Mandića provokatora koji se 2008. naguruje na Cetinju, preko Andrije Mandića inovatora koji 2012. iznenađujuće pruža ruku saradnje Nebojši Medojeviću, Andrije Mandića jurišnika koji 2015. i 2016. guta suzavac na prosvjedima i suđeno mu je za pokušaj državnog udara, Andrije Mandića taktičara koji 2020. stavlja nogu u vrata vlasti do Andrije Mandića „pomiritelja“ 2024, koji je tihi gospodar skupštinske većine, komunicira naoko pomirljivo i održava sastanke s evropskim zvaničnicima. Posljednja njegova izjava o tome da Bošnjačka stranka treba biti u Vladi, čak i ako glasa za njegovu smjenu – pokazuje o koliko se lukavom igraču radi. Šalje poruku Evropi i dodatno zaglađuje imidž, a istovremeno podstiče jačanje svake etničko-interesne priče nasuprot državnoj i daljnje etničko mrvljenje Crne Gore znajući da to dugoročno postotno najviše radi za njegove ciljeve. Operativna podrška iz druge države tu je dio, ali ne i sva priča – na toj se strani naprosto radi. Griješi se (doduše sve manje), ali se radi. Pada se, ali se diže. Testiraju se granice. Ulaže se. Postoje misija, vizija, resursi, alati. Rezultati su vidljivi. Onaj ko misli da će puko ponavljanje priče o koljenici i četničkom vojvodi ili apeliranje strancima, tu samo od sebe nešto promijeniti – prespavao je posljednjih nekoliko godina u Crnoj Gori.

Ne isključujem mogućnost da Spajić odigra suprotno, izbaci ZBCG, pretrpi udar i sabotaže. Ako se to dogodi, a on politički preživi, možda mu se otvara nova era crnogorske politike.

POBJEDA: Jedan od poslanika opozicionog DPS-a nedavno kaže da neće čupati mikrofone kako bi skrenuli pažnju na njihovo djelovanje uz ocjenu da „ne zna gdje se očekuje da DPS proizvede veću buku nego u parlamentu i u javnosti, putem saopštenja i drugih aktivnosti“. Jesu li saopštenja i podnošenje krivičnih prijava, što je postao manir DPS-a, pravi alat za borbu povratka na vlast? Da li je za prethodne tri godine opozicija, predvođenja DPS-om, pokazala da ne zna šta znači opoziciono djelovanje?

MUSIĆ: Iskreno – nije potrebno ulaziti u političko-marketinške alate i finese, stvari su poprilično jasne u očima prosječnog građanina – ako izgubite tri i po godine i u njima izgubite 10+ izbora zaredom, a nakon svega manje-više izgledate isto, govorite isto, zvučite isto, jednako ste spori, reaktivni i dosadni – ne radite dobro posao kojim se bavite. U tu se stranku uvuklo samotješenje – sad je glavna  preokupacija pleše li se oko 20-ak odsto, dok bi se 25 odsto smatralo neponovljivim darom s neba – a to je stranka koja je s partnerima ne tako davno išla preko 40 odsto, što je pravi reper i eventualni prostor za dugoročni rast kroz inteligentni višerazinski rad.

Ako do ozbiljnijeg rasta ne dođe, prijeti „efekat radioaktivnosti“, situacija u kojoj će ta stranka u Skupštini vječno biti nadglasavana od drugih aktera, a to neminovno vodi slabljenju i osipanju.

DPS se previše oslanja na stranačku markicu kojoj je odavno izblijedio sjaj – ne ulaže u ljude, ne profiliše svoje ljudske resurse u teme i lidere koji mogu osvajati veću količinu glasova imenom i prezimenom. Oslanjanje samo na markicu, umjesto i na snažne osobne brendove, u politici je uvijek dvosjekli mač – markica vas donekle nosi kao splav, no ako se na vašoj strani političkog spektra pojavi neko iole svježiji i energičniji sa snažnom osobnom notom – možete preko noći izgubiti tlo pod nogama, pasti na minorne postotke.

Umoljavanje Spajiću, a onda nakon njegovog odbijanja ljutnja na Spajića – bila je promašena taktika, ne zato što je ta vlast nezamisliva, nego zato što je najbolji način da uđete u neku vlast to da uđete sa pozicije snage i kontrole barem dijela procesa u društvu, da sebe već u opoziciji učinite nezaobilaznim u prvoj sljedećoj skupštinskoj rošadi.

Skupštinska borba važan je dio političke borbe. DPS-ov problem nije nepostojanje skupštinskog rada, nego neefektivan skupštinski rad – patetični monolozi i vezanje crnih krpa za mikrofone neće izvesti hiljade novih birača na birališta. Cilj skupštinske borbe natjerati je protivnika da se znoji pred kamerama, a ne da vam se smije.

DPS ne zna nametnuti svoj narativ, ne zna iskoristiti bezbroj pukotina na suprotnim stranama, politika se zbiva mimo njih. Je li DPS istrenirao barem 10 različitih politički opremljenih osoba po n tema koje u svakom trenutku može poslati na teren ili u bilo koju emisiju, prijateljsku ili neprijateljsku, braniti stav i bitnije – uvijek poentirati? Ima li ih petoro? Ima li ih troje spremnih? Je li ikad razmišljao o ičemu što bi po brzini i žestini moglo parirati IN4S-u i Borbi, a kamoli Hepiju, Pinku i onima koji su ih čerečili? Ima li ikakav odgovor na botovske farme i lažne meme grupe koje su ih bušile 2019. i 2020, a ako zatreba biće aktivirane ponovo? Priprema li ikakvu terensku akciju koja može proizvesti širi društveni zamah makar malo nalik na svojedobne litije? Misli li DPS da se riješio atributa otuđenosti u očima medijanskog birača? Je li DPS u posljednjih pet godina snimio ijedan mobilizirajući spot, odradio ijednu propisnu pretkampanju i kampanju? Misli li DPS da ljubičasto-žuto vizuelno rješenje može pobuditi išta u ikome? Čuje li DPS iko ispod 30 godina? Misli li DPS da se u 2024. ikoga može mobilizirati ponavljanjem multi-ovo-multi-ono?

Ovo je tek nekoliko u moru retoričkih, ali i te kako operativnih pitanja koja pokazuju da u politici postoji ogromni prostor za djelovanje i izvan Skupštine. Sva ova pitanja, kontekstualizirana za pojedine biračke bazene, komotno se mogu postaviti i ostalim akterima crnogorske politike. Ako taj prostor i te alate ne koristite vi, i te kako ih koriste vaši konkurenti.

Stoga pravo pitanje za svaku stranku u politici nije što je bilo juče, hoćete li sjutra ići postotni bod gore ili dolje, nego gdje ste 2030, a gdje 2040, kakav vam je korijen, temelj i putanja.

POBJEDA: Jesu li nove generacije političara, oko kojih je opozicija uglavnom koncentrisana, svjesne promjena i vremena u kojem djeluju ili i dalje misle da je dovoljno to što su n e k ad bili vlast?

MUSIĆ: Kako ko. Nasuprot dojmu učmalosti crnogorske politike, njena recentna istorija pokazuje i te kako suprotne primjere – primjere pojedinaca koji su radili smiono i drugačije te na temelju toga želi političke uspjehe.

U prijelomnom državno-istorijskom smislu Đukanović je bacio rukavicu u lice Miloševiću i izborio nezavisnost. U mirnodopskom, dnevnom, političko-taktičkom smislu Bečić je masovno obilazio najzabačenija i najzanemarenija crnogorska sela te na temelju toga naglo rastao, Spajić i Milatović su se prvi istinski obratili radnicima i neprivilegiranima, dali im nešto konkretno i osvojili njihovo povjerenje te izborno eksplodirali, a Abazović je nizom lukavstava i spletki postao premijer, a da gotovo nije postojao u biračkom tijelu. Ovo su sve različiti ljudi, različitih sudbina, primjeri iz različitih vremena, no sve ih povezuje jedno – inovacija, šokiranje političkog polja i okoštalih odnosa. Jedno je sigurno – frazetine, paradiranje u smiješnim odijelima i karijerizam, neovisno o boji i ideologiji, svugdje osvaja sve manje glasova, pa tako i u Crnoj Gori.

Poltronstvo uzima maha u Crnoj Gori

POBJEDA: Na šta mislite kad kažete – „sve je manje crnogorskih osobina u Crnoj Gori“?

MUSIĆ: Odgojen sam u obitelji u kojoj voljeti Crnu Goru znači ne se bojati i ne mrziti. Znam da je ta slika Crne Gore donekle prožeta naivom, znam da se iz dijaspore sve čini boljim i ljepšim. Svjestan sam i vodim računa o tome da ne popujem kako bi trebalo živjeti u Crnoj Gori onima koji u njoj žive.

Nažalost, posljednjih godina vidim širenje nečega što smatram lošim.

Poltronstvo uzima maha u Crnoj Gori. Vidim ga u sluganstvu jednih autoritarcu nabujalih usana iz susjedne države, u strahu i kalkuliranju drugih pred silom i opasnim trendovima te u idoliziranju trećih svakog trećerazrednog svjetskog i eurobirokrata koji se slučajno nađe u Crnoj Gori, a kojeg je realno baš briga za nju.

Ako bi što bilo necrnogorski – bilo bi završiti intervju u sumornom tonu. Neću to učiniti.

Crna Gora je nevjerovatna zemlja, bogata, prebogata onim što je najvažnije – kvalitetnim ljudima.

Zato ima svakog smisla boriti se za svakog crnogorskog građanina, uvijek i svugdje. Borba neprestana? Borba pobjednička.