„Dobro je da je ova kiša malo pala“, rekao je dok je pokazivao zasade malina, proizvodni pogon sokova, mehanizaciju, imanje i sve ono što je, godinama rada, od ideje pretvorio u ozbiljan porodični posao.

Na pitanje zašto mu je kiša toliko važna, odgovorio je jednostavno – „Drugačije nijesam mogao malo da odmorim.“

U toj rečenici stane mnogo toga što najbolje opisuje mladog poljoprivrednika iz Petnjice. Tempo je žestok, dani su dugi, obaveza je mnogo, ali Amar Muratović ne govori o poljoprivredi kao o muci, već kao o poslu koji ima smisla. Završio je Poljoprivredni fakultet, vratio se u svoje rodno mjesto i stečeno znanje primijenio tamo gdje je najteže, ali i najpotrebnije – na imanju, u porodici i u kraju iz kojeg mnogi odlaze.

Dok razgovara, pažljivo gleda u tek opali behar sa šljiva koje je zasadio. Provjerava da li su izdržale hladnoću koja je nedavno pogodila Bihor. Usput, sa praznom kantom doziva krave koje su se spustile između malina skoro do rijeke Popče. Pokazuje pogon za proizvodnju sokova, objašnjava kako rade mašine, govori o klasteru poljoprivrednika čiji je predsjednik, o zemlji koju obrađuje za sebe, ali i za komšije, prijatelje i kolege.

Nema u tome predstave za novinare. Iako je navikao na kamere i pitanja, jer je čest sagovornik u emisijama o poljoprivredi, ali i širim društvenim temama, kod njega se najviše vidi ono što se ne može odglumiti – energija, znanje i upornost.

Nedavno ga je posjetilo i dvadesetak novinara iz Evropske unije. Bili su, kaže, iznenađeni da u maloj Petnjici postoji priča koja ima lokalni karakter, ali i evropski potencijal.

OD INATA I RADOZNALOSTI DO OZBILJNOG POSLA

Muratović ne krije da nije postojala jedna velika prelomna tačka kada je odlučio da ostane u Petnjici i živi od poljoprivrede. Prije bi se, kaže, moglo govoriti o više malih, ali važnih razloga.

„Možda je ključna bila radoznalost oko poljoprivrede, ljubav prema selu i neki inat. Jer svi kažu – ne može da se uspije. A ja sam volio da probam zbog čega ne može“, kaže Muratović.

Danas njegovo gazdinstvo proizvodi oko 25 proizvoda – sokove, džemove i sirupe. Počelo je prije osam godina, prvo sa džemovima i sirupima, a zatim se proizvodnja širila na sokove. Neki proizvodi su prošli fazu eksperimentisanja, ali nijesu opstali na tržištu. Sok od grožđa, na primjer, nije dao rezultat koji su očekivali, pa je izbačen iz ponude.

„Bilo je i više od 25 proizvoda, ali smo se na 25 zadržali“, objašnjava.

Priča se ne završava na voću. Na farmi su tu i sir, surutka, a u planu su kajmak, maslo i, kada se farma proširi, vjerovatno suvo meso. Muratović ima i pčelinje proizvode – med, propolis, vosak, pergu.

To je, kako kaže, logičan pravac za Bihor, kraj koji ima stočarsku, voćarsku i ratarsku tradiciju, ali kojem je potrebno više udruživanja i jasnija tržišna priča.

IPARD KAO TEMELJ RAZVOJA

Jedan od ključnih momenata u razvoju gazdinstva bila je podrška iz IPARD programa, kroz koju su nabavljeni traktor i priključna mehanizacija.

„To su bili naši prvi projekti, 2017. i 2018. godine. Bio je to veliki vjetar u leđa i jak temelj našim počecima u poljoprivredi“, kaže Muratović.

Ne uljepšava proceduru. Kaže da je tada bilo mnogo teže nego danas, da je trebalo više papirologije i da su uslovi bili zahtjevniji. Ipak, smatra da je danas sistem mnogo dostupniji.

„Makar je tri puta lakše nego tada. Kada smo mi 2017. i 2018. radili projekte, u Petnjici nas je bilo samo troje u tom pozivu. Ove godine imali smo blizu 30 aplikanata za mjeru 1, što za mehanizaciju, što za opremu“, navodi Muratović.

Za njega je to najbolji dokaz da se priča o evropskim fondovima spustila na teren i da poljoprivrednici sve bolje razumiju šta mogu da dobiju.

„Na sjeveru dobijamo 75 odsto podrške, za neke stvari i do 80 odsto, a ne plaćamo ni PDV. To je ogromna podrška. Ko ima ideju, ko stvarno hoće da radi i ko koristi mašine i opremu za ono za šta ih je dobio, ima veliku šansu za uspjeh“, kaže on.

BEZ PODRŠKE BI SVE IŠLO MNOGO SPORIJE

Muratović smatra da se poljoprivreda danas teško može razvijati bez evropskih fondova, IPARD-a i sličnih programa podrške. Posebno u malim sredinama, gdje su proizvođači ograničeni kapitalom, tržištem i infrastrukturom.

Na pitanje da li bi njegovo gazdinstvo moglo da se razvija istim tempom bez takve pomoći, odgovara bez dileme:

„Apsolutno ne bi bilo moguće. Mi smo mali sistem kao država i kao društvo, a svi sistemi oko nas koriste slične, neki i mnogo jače podrške. Već i sa ovom podrškom nijesmo dovoljno konkurentni, a tek gdje bismo bili da je nema.“

Jedan od problema IPARD-a, priznaje, jeste to što poljoprivrednik najprije mora da obezbijedi dio novca, pa tek kasnije čeka povraćaj sredstava. To je posebno teško za mlade ljude i mala gazdinstva sa sjevera. Ipak, ističe da postoje olakšice.

„Ako vam je odobren povrat od 70.000 eura, imate mogućnost da odmah nakon potpisivanja ugovora tražite 50 odsto od tog odobrenog povrata, dakle 35.000 eura unaprijed. Postoji i fazno plaćanje. Mora se dio novca obezbijediti, ali IPARD i Agencija za plaćanje gledaju da maksimalno izađu u susret farmerima“, objašnjava Muratović.

EVROPSKO TRŽIŠTE KAO ŠANSA, ALI I IZAZOV

Kada se govori o ulasku Crne Gore u Evropsku uniju, najčešće se pominju fondovi, tržište i standardi. Iz ugla proizvođača iz Bihora, Muratović stvari posmatra vrlo konkretno.

Ne misli da će samo članstvo automatski riješiti probleme domaće poljoprivrede. Naprotiv, upozorava da Crna Gora još nije spremna da ozbiljno zadovolji ni sopstvene potrebe, a kamoli da velikim količinama odgovori tržištu EU. Ipak, smatra da će članstvo donijeti važnu prednost – lakši pristup evropskom tržištu.

Posebno za proizvode koji imaju vezu sa dijasporom.

„U mom slučaju, mnogo će olakšati pristup tržištu EU. Mnogobrojna dijaspora je već zainteresovana za naše proizvode. Imali smo priliku da potpuno legalno vozimo proizvode za Luksemburg i Njemačku i to smo, sa prateće strane, dosta lako završili i bez članstva u EU. Ali, mnogo će lakše te barijere biti prevaziđene kada budemo punopravna članica“, kaže Muratović.

Ipak, dodaje da se proizvođači za to moraju pripremiti.

„Sa benefitima dolaze i mnogi izazovi“, upozorava.

BIHOR KAO PREDNOST

Priča o Bihoru, čistoj prirodi i domaćem proizvodu za Muratovića nije samo lijepa ambalaža. To je, kaže, možda i najveća tržišna prednost malih proizvođača.

„Jedino kao tradicionalni proizvod možemo da se pojavimo na tržištu EU sa našim malim količinama. Sve što mi radimo i mislimo da smo jedinstveni, ljudi tamo rade 200 ili 300 godina. Mi kaskamo za njima. Zato jedino ta tradicionalna proizvodnja i čuvanje Bihora mogu biti naša prednost“, kaže on.

Bihor, dodaje, ima svoju priču. Ima i probleme, ali i autentičnost. Nema velike industrije, nema velikih fabrika, priroda je još uvijek resurs koji se može pretvoriti u proizvod, ali samo ako se čuva i ako se oko njega gradi ozbiljan rad.

„Koliko nam je to nekad nesreća, toliko nam je i sreća što nemamo fabrika. Vazduh nije toliko zagađen, mada ni to više nije mjerilo kao nekad. Lokalna priča može dobro da prođe“, smatra Muratović.

MALI PROIZVOĐAČI MORAJU ZAJEDNO

Muratović posebno insistira na udruživanju. Kao predsjednik klastera, dobro zna koliko je mali proizvođač slab kada sam izlazi na tržište.

„Mi smo toliko mali kao sistem, a naši proizvođači su još manji. Nažalost, nijesmo svjesni koliko smo mali. Sa ovakvim nivoom proizvodnje ne možemo da zadovoljimo ni sopstvene potrebe, a guše nas i zemlje regiona i zemlje Evropske unije. Samo kroz udruživanje i očuvanje tradicionalnog proizvoda možemo da uspijemo“, kaže Muratović.

To udruživanje, prema njegovom mišljenju, nije samo pitanje prodaje. To je pitanje opstanka proizvodnje, razmjene znanja, zajedničkog nastupa, boljeg korišćenja mehanizacije i veće šanse da se mali proizvođači nametnu tržištu.

KO IMA ZEMLJU I VOLJU, MOŽE DA USPJE

Na kraju, poruka mladima iz Petnjice i sa sjevera Crne Gore koji razmišljaju da odu, a imaju zemlju, imanje ili porodičnu tradiciju u poljoprivredi, kod Muratovića je vrlo direktna.

„Ja kada sam kretao da se bavim poljoprivredom imao sam samo volju. Naše zemlje skoro nijesmo imali ništa“, kaže on.

Prisjeća se da je tada za konkurisanje morao da obezbijedi pet hektara obradive površine, što danas više nije slučaj jer su uslovi olakšani. Posebno pominje prijatelje Cikotiće koji su mu tada izašli u susret i pomogli.

„Ko ima zemlju i ko ima volju, uspjeh je neizostavan. Sve drugo može da se nadogradi, kupi, nabavi. Pa čak i znanje – ko ima volju, znanje se vrlo brzo stiče“, kaže Muratović.

Njegova priča nije priča o lakom uspjehu. Niti je slika sela kao romantične razglednice. To je priča o svakodnevnom radu, riziku, administraciji, tržištu, vremenskim prilikama, fondovima, mašinama, kravama koje treba vratiti sa livade i šljivama koje treba provjeriti poslije mraza.

Ali je i priča o tome da se u Petnjici može ostati, raditi i razvijati posao. Ne bez problema. Ne bez podrške. Ne bez znanja. Ali može.

I možda je upravo zato Amar Muratović jedan od onih rijetkih primjera koji pokazuju da evropska priča u Crnoj Gori ne mora ostati u pregovaračkim poglavljima i administrativnim tabelama. Ona može biti i traktor kupljen kroz IPARD, pogon za sokove u Bihoru, malina pored Popče, šljiva koja je preživjela hladnoću i mladi čovjek koji je odlučio da proba baš onda kada su mu govorili da ne može.

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE.