Jakša Šćekić je novinar koji je nakon duge karijere u Televiziji Beograd, gdje je osamdesetih bio pionir programa zasnovanih na novim tehnologijama, prešao početkom devedesetih u britanski Sky News, a zatim u Reuters. Život proveden na ratištima i žarištima kriza zamijenio je penzionerskim bavljenjem unucima uz probrane nastupe u medijima koji traže njegove analize na unutrašnje i vanjskopolitičke teme. Za Standard govori o masovnim protestima u Srbiji, o tome kakve su opcije ostale na raspolaganju Aleksandru Vučiću, može li on još uvijek da kontroliše marionete u zemljama „srpskog sveta“, o ulozi Crkve Srbije u ovom protestu i u litijama u Crnoj Gori 2020, o tome šta čeka Srbiju nakon više od decenije vladavine sadašnjeg predsjednika, ima li sličnosti u studentskim protestima u Srbiji i u Crnoj Gori…
STANDARD: Je li Vas iznenadila ostavka predsjednika Vlade Srbije?ŠĆEKIĆ: Nije. Malo sam iznenađen brzinom događanja. Nijesam vjerovao da će tako brzo sistem da se uruši. To je kao kad dođu oni insekti pa jedu, jedu, kuću. Ti ne vidiš da se nešto događa, a onda dune vjetar i zgrada se sruši.
Ovdje je to ozbiljno nagrizanje počelo litijumom, da se malo vratimo, hronološki je to bilo prvo. I tu je Aleksandar Vučić napravio ogromnu grešku zato što je okrenuo svoje protiv sebe. Tada je krenuo njegov pad, to krunjenje koje je kulminiralo nadstrešnicom.
Što se tiče same ostavke predsjednika Vlade – samo je pitanje ko je sljedeći. Aleksandar Vučić je čovjek koji je spreman svakoga da žrtvuje, ne bi li se održao na vlasti. Ove dvije afere i protesti su unijeli nemir u ljude oko njega. I sada oni ne znaju šta će. Svako od njih je svjestan da može da izgori na dva načina: ako ostane predugo preblizu Vučića koji pada, ili ako bude žrtvovan. Vučić igra šah, neki kažu da je dobar šahista, a neki da nije. Ali zna da nekada treba žrtvovati figuru. Na te oko sebe on tako gleda, kao na figure u šahu. On je beskrupulozan čovjek i on shvata da je ovo definitivni početak njegovog kraja. Zamislite samo kad je morao čak Ričard Grenel da se aktivira da bi poslao neke tvitove pa da onda Vučićevi mediji objavljuju sadržaje tipa eto i Donald Tramp je za to da Vučić ostane i da nema nasilne promjene vlasti.
STANDARD: Zašto su tako naopako postupali potcjenjivanjem i inteligencije građana i značaja javnosti i u aferi litijum i kada su poginuli ljudi u Novom Sadu?
ŠĆEKIĆ: Mislim da će za godinu, dvije, tri ili pet, kada neki ozbiljni ljudi budu sve ovo proučavali, zaključiti da je krizni menadžment vlasti bio katastrofalan. Ovo će biti sjajan primjer kako se loše radi. Prvog dana, 1. novembra, kada se to desilo u Novom Sadu, Vučić je izašao i rekao da ta nadstrešnica nije uopšte rekonstruisana. A to je neistina. To je moglo tako da se radi u doba komunizma kad je bio samo jedan TV kanal i nekoliko novina. Ali danas, kad postoje internet i društvene mreže, ekonomisati istinom je suicidno. Nepun sat poslije te njegove izjave, ljudi su po društvenim mrežama kačili fotografije na kojima se vidjelo kako su radnici popravljali tu nadstrešnicu.
Onda je Vučić krenuo uobičajeno da izlazi jedan dan na jednu televiziju, drugi dan na drugu, ali nije pomoglo. Pa je počeo da kupuje vrijeme. On je čovjek koji je u stanju da se ponovo pojavi s nekim kutijama i kaže: „Evo, nova dokumentacija“. A do sada je već tri puta rekao da je sve objavljeno. Kaže u jednom momentu: „Sve je objavljeno“, a onda ponovo objavi neku dokumentaciju. Sve to govori da on, u situaciji u kakvoj nikada nije bio, nema jasan plan kako da postupa.
Ovo je opšta pobuna protiv Vučića. Uz proteste u Beogradu imamo u manjim mjestima pobunu građana protiv lokalnih Vučićevih kabadahija koje godinama maltretiraju i ucjenjuju narod.
STANDARD: Što bi Aleksandru Vučiću u ovoj situaciji mogli biti aduti, ako ih uopšte ima?
ŠĆEKIĆ: On je sada jako uzdrman, satjeran je u ćošak. Ali ga ne treba potcjenjivati. To je prva stvar koju ljudi mogu da urade, da kažu: „gotov je“, a on može da bude veoma opasan.
Aleksandar Vučić u ovoj situaciji ima dva problema. Prvi je ova opšta pobuna protiv njega koju dobro vide i njegovi saradnici, taj krug oko njega. Kad kažem opšta pobuna valja znati da ovo nije situacija u kojoj je s jedne strane opozicija, a s druge pozicija, odnosno vlast. Ovo su studenti, a na njih ne smije niko da ide. Imamo i veoma ozbiljnu i raširenu pobunu unutar Srbije, u manjim mjestima, protiv Vučića i njegovog korupcionog sistema. U Beogradu su protesti masovni, ali to je milionski grad, tu na protestima ne znaš ko je ko. Ali u manjim mjestima, gdje se svi znaju, jasno je da je ovo prvenstveno pobuna građana protiv lokalnih kabadahija koje godinama maltretiraju i ucjenjuju taj narod. Naravno, veza tih kabadahija, i stepen korupcije, a to će se najbolje vidjeti na primjeru ove firme koja je radila nadstrešnicu u Novom Sadu, vodi do jedne tačke, do jednog centra. To je kao paukova mreža – ide ka jednoj tački u ovom slučaju ka jednoj ličnosti.
Drugi njegov veoma ozbiljan problem je Naftna industrija Srbije. Vučić mora nekako da riješi pitanje vlasništva i to mora da uradi do 25. februara. A ne uspijeva da se nagodi sa Rusima kao većinskim vlasnicima. Koliko čujem, Rusi traže jako mnogo novca, a on tih para jednostavno nema. Rusi hoće da ga natjeraju da nacionalizuje NIS. On je u Jagodini rekao: „Ja dok sam živ, neću da nacionalizujem NIS“. Ali je moguće da će na to biti natjeran.
Suočen s ta dva velika problema – prijetnjom američkim sankcijama protiv većinski ruskog NIS-a i masovnim protestima – on sada radi isto što je svojevremeno radio Slobodan Milošević kada je isto ovako bio pritisnut. Računa, ja ću danas da uradim to i to, a onda ću sjutra da vidim šta ću i kako ću. Ljudi vide to njegovo ponašanje i okreću se protiv njega u sve većem broju. A on, realno, nema izlaz koji bi mu odgovarao.
STANDARD: Mogu li vanredni izbori, ako bi ih on ponudio ili na njih pristao, biti ishod protesta koji bi zadovoljio ljude koji protestuju i kažu da ne traže ostavke nego da tužilaštvo djeluje?
ŠĆEKIĆ: Pristanak na izbore, na takmičenje sa Vučićem u postojećim uslovima, bio bi samoubilački potez po onoga ko bi to učinio. A te uslove niti bi on da mijenja niti postoji bilo ko u ovoj državi ili u inostranstvu ko može da ga natjera da uslove izbora promijeni. On zna da ako promijeni uslove izbora – od biračkog spiska i medija, do ukidanja onih bugarskih vozova, ucjenjivanja ljudi i pravljenja spiskova po javnim preduzećima – sigurno gubi.
STANDARD: A ko u toj varijanti dobija? Ko su ti koji bi mogli doći na vlast u Srbiji nakon Aleksandra Vučića? Opozicija mi ne izgleda ni ozbiljna ni sposobna za to.
ŠĆEKIĆ: Na to pitanje u ovom momentu u Srbiji niko nema odgovor, ali mi se čini da to ljudima sada nije ni važno. Za razliku od vremena vladavine Slobodana Miloševića kada se nekad postavljalo pitanje ko bi trebalo da dođe na vlast nakon njega, sada ljudi jednostavno to pitanje ne postavljaju.
Svi su svjesni da je opozicija rascjepkana i da tu ima svega. Ti ovdje ne znaš da li je opozicija protiv Vučića zato što je „prodao Kosovo“ ili zato što Srbija ne ide ka Evropi nego ide jedan korak naprijed pa tri koraka nazad. Tolika razjedinjenost i tako krupne ideološke razlike unutar opozicije su rezultirale time da su ovi studenti to shvatili kao što su to shvatili i ljudi koji te studente podržavaju i sada protestuju s njima. To je sada neka nova snaga, i to je taj nekakav pokret ili pobuna, možemo to zvati različito, ali to jeste prvi put ozbiljna alternativa.
Građani koji protestuju hoće da resetuju loš sistem. Većinski stav je da ljudi hoće da dođu neki drugi, pa onda ako se ispostavi da su ti drugi bezveznjakovići, onda bi sistem, koji bi bo promijenjen, omogućio da i oni budu promijenjeni.
STANDARD: Dakle moguć je i crnogorski scenario iz 2020. da želja za promjenom radi promjene rezultira gorom vlašću.
ŠĆEKIĆ: Što se tiče poređenja protesta u Crnoj Gori 2020. i ovih danas u Srbiji imamo tu jednu bitnu razliku. U Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva upravljala time i uzdrmala je temelje cijelog društva. Ljudi koji su ušli u taj sistem Srpske pravoslavne crkve su poremetili čitav građanski društveni sistem Crne Gore koji je dotadašnja vlast gradila. To 2020. je u Crnoj Gori bila jedna mini nuklearna eksplozija koja je razorila sistem. I sad, kako se polako pepeo spušta i sliježe, ljudi vide posljedice pa mnogi misle: „Uh, pa šta smo to uradili?“ A sve su uradili pod upravljanjem i za interese Srpske pravoslavne crkve.
Ljudi koji su ušli u taj sistem Srpske pravoslavne crkve su poremetili čitav građanski društveni sistem Crne Gore koji je dotadašnja vlast gradila.
Ovdje je situacija, kada je o Srpskoj pravoslavnoj crkvi riječ, suprotna. Crkva je vezana za Vučića jer ih je on kupio parama. Ovdje nema na ulicama crkvenih barjaka, nema litija, niti Porfirije ima takvu moralnu snagu kakvu je imao patrijarh Pavle kada je devedesetih stao uz studente. Naprotiv, patrijarh Porfirije je, kada je ovo počelo, dao par izjava koje su mu načinile mnogo više štete nego koristi, pa sad on pokušava da se nekako izvuče iz toga. Ali, što kažu ljudi, mlijeko je prosuto i gotovo je, nema nazad. I zbog toga i inače mislim da će Porfirije ostati u sjećanju Srba kao jedan od najnepopularnijih patrijarha.
Vrh Srpske pravoslavne crkve se u ovakvoj ekonomskoj situaciji bahati tim luksuznim automobilima i parama tako da prema tom dijelu Srpske pravoslavne crkve postoji određen odijum.
O tome kakva će biti vlast nakon Aleksandra Vučića, i ko će je činiti, sada se ne razmišlja možda i zato što su Vučić i njegova Srpska napredna stranka napravili sistem koji do te mjere počiva na korupciji da svi vide da se to mora iz temelja promijeniti i da je to najvažnije.
STANDARD: Dakle, čini se da se ne nazire mirni ishod. Vučić neće izbore na kojima on ne pobjeđuje, a narod koji protestuje traži suštinske promjene i nema namjeru da stane.
ŠĆEKIĆ: Mirni ishod bi mogao biti u dogovoru da se napravi tehnička vlada čiji bi mandat bio oročen na šest mjeseci do godinu dana i da ta tehnička vlada pripremi relativno fer i poštene izbore odnosno da stvori koliko god bi bilo moguće pristojne uslove za poštene izbore. A na tim fer i poštenim izborima Aleksandar Vučić sigurno gubi. On to zna i zato na ovakav dogovor on ne bi pristao. Jer on zna – ako pristane na to – on je gotov.
Ako bih bio sarkastičan rekao bih da on ima varijantu da podnese ostavku. Ali, ako bi Vučić to učinio, a sjutra dođe neki tužilac kao ona Rumunka Laura Koveši, zna se gdje on završava. Zato se ne bih iznenadio da on jednog trenutka jednostavno nestane, da ga nema. Znam da je to još uvijek u sferi naučne fantastike, ali ja njega ne vidim kao čovjeka koji bi sebi dozvolio da ga maricom dovode u Palatu pravde s lisicama na rukama i da onda tamo u sudskoj sali on stoji na mjestu optuženog za organizovani kriminal.
Zato ovo nije samo njegova borba za politički opstanak, nego je ovo za njega borba da spasi glavu.
STANDARD: Koliko ekonomski sistem Srbije, koji je kreirao Aleksandar Vućić, može izdržati ove masovne proteste? On je prethodnih godina privukao pozamašne investicije iz država Evropske unije, ređali su se kod njega na kanabeu čelnici vodećih evropskih država, često dovlačeći sa sobom buljuke privrednika. I što će sa Srbijom biti na ekonomskom planu nakon Vučića ako je ovo njegov kraj, pa kakav god da taj kraj bude?
ŠĆEKIĆ: Sve te investicije su bazirane s jedne strane na niskoj cijeni rada i činjenici da je Srbija zapadnoevropskim državama geografski bliža od Kine, i s druge strane na strahovitim državnim beneficijama koje stranci dobiju ulaskom u Srbiju. Malo je tu razvoja. Bilo je čak par firmi, italijanskih, koje su kad su obrnule te pare, odnosno vratile uloženo i došle na pozitivnu nulu, jednostavno zatvorile fabrike i povukle se.
Dokle to može trajati – niko ne zna.
Što se tiče onoga kasnije – ko god bude došao na mjesto Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića imaće velike ekonomske probleme. Moraće da očuva makroekonomsku stabilnost, a pitanje je kako to učiniti s nerealnim fiksnim kursom dinara. Ako bi pustili kurs da bude fluktuirajući, to bi ljude koji su podigli stambene i druge kredite dovelo u veoma težak položaj. Taj neko ko bude došao moraće da resetuje ekonomiju zasnovanu na korupciji. Moraće prije svega da utvrdi šta je tu realno, šta je istina, a šta prevara. Prošle godine kažem ja nekim prijateljima Mađarima da ću im sljedeći put doći vozom, novom prugom za nekoliko sati, a oni umrli od smijeha. Otvaranje brze pruge Novi Sad – Subotica je Vučić najavio za novembar. Od toga ni danas nema ništa. Da ne govorim o ovom njegovom bezumnom projektu Expo, koji je jedan od najvećih primjera korupcije. Da je sreće da to odmah neko zamrzne.
STANDARD: Ima li ovakav Vučić, koji se kod kuće suočava s velikim problemima, resurse da i dalje kontroliše i plaća svoje marionete u „srpskom svetu“ – u Crnoj Gori, BiH, na Kosovu? Vidim da su neki od njih ovdje u panici.
ŠĆEKIĆ: Kako ne bi bili u panici. I ne samo ti u Crnoj Gori. I Dodik je u panici. Ima jedna sitnica, ali je pokazatelj. Njegova kćerka je morala da zatvori restoran zbog američkih sankcija. Andrija Mandić i ta kompanija vide da im lider tone. Kao Titanik, svira muzika kao da se ništa ne događa, ali brod tone, naletio na onaj podvodni dio sante koji se nije vidio. I sad oni ne znaju šta će. Bi da pobjegnu, ali ne smiju jer ne znaju da li je Vučić još uvijek dovoljno jak pa da im, ako jeste, napravi neki problem. Razumijem ja njih. Nije im lako.
Ne treba očekivati da će on imati snage da održava te svoje ljude okolo jer će ovdje imati sve više problema. Protesti su kao neka rijeka koja je izašla iz korita i to se ne da lako vratiti. Ovi studenti neće stati niti mogu biti zaustavljeni. Za to više nema šanse. Naprotiv, oni se sada, na primjer, spremaju da za vikend idu pješke u Novi Sad jer je za subotu najavljena velika blokada mostova. Na lokalu, u manjim mjestima, narod se digao na ove SNS-ove bitange. I Vučić tu sada ne samo da nema izlaza, nego mu je svakim danom situacija sve teža. Može još samo da kupuje vrijeme. Tako je u utorak u direktnom prenosu na televiziji, nadajući se da će protesti malo da se smanje, govorio te da će on sad da vidi u narednih deset dana nešto, pa će nešto da se desi, pa će on da razgovara s Putinom o NIS-u… Kad se podvuče crta, kada shvatiš da je teza da njega ruše Hrvati i takve gluposti, kad to čovjek čuje, jasno je da je ta čitava njegova postavka, taj nekakav njegov željeni scenario besmislen, tanak i potpuno sumanut.
STANDARD: Imamo u Crnoj Gori proteste koji su se, kao i u Srbiji, začeli kao bunt studenata protiv bahate vlasti, a onda počeli da rastu, da dobijaju veliku podršku građana. I povod je sličan, nesposobna vlast, ogrezla u korupciji, neznanju i bahatosti, tamo je skrivila pogibiju ljudi koji su čekali voz, a ovdje nije bila u stanju da stane na put počiniocu višestrukog ubistva koji je i ranije bio registrovan kao imalac ilegalnog oružja i eksplozivnih sredstava. Ima li drugih sličnosti?
ŠĆEKIĆ: Iako je riječ o različitim državama, to jeste neki sistem spojenih sudova u smislu da svakako ovi protesti kao daleko masovniji imaju neki uticaj i tamo.
Sličnost vidim i u tome kako međunarodna zajednica na to gleda. Do sada su to gotovo ignorisali. Za te promjene treba vrijeme. Ovdje vidimo tek u protekla dva ili tri dana da strani mediji i Evropska unija počinju da se bave Srbijom i da uopšte registruju to što se dešava u Srbiji. Tako je bilo i 1996. i 1997. kada su bili oni masovni protesti protiv Miloševića. Stranci su se uključili tek poslije nekoliko mjeseci.
Crna Gora je u mnogo boljoj poziciji nego Srbija. Za razliku od Srbije u Crnoj Gori postoji evropski nukleus unutar vlasti. Drugo, ta vlast uživa blagonaklonost Evropske unije. Zato bi najbolji ishod bio da protesti uspiju pritiskom i trajanjem da naprave uticaj na vlast, na onaj njen evropski dio. Ja bih, kada bih bio vlast u Crnoj Gori, uhvatio te klince, razgovarao ozbiljno s njima, i iskoristio tu situaciju, te proteste, tu energiju, za obračun sa antievropskim elementima u vlasti. Shvatam da su tamo Predsjednik i Premijer u nekoj svađi. Ne znam u čemu je sve problem, ali bi za Crnu Goru bilo najbolje kada bi njih dvojica i druge evropske snage krenuli ozbiljno u to. I onda bi Crna Gora ušla u Evropsku uniju – da li za godinu, dvije, tri li pet, manje je bitno. Ako Evropska unija hoće da uđete – ući ćete, ali morate odraditi taj svoj dio posla.
Preporučeno
Crna Gora, za razliku od ovakve Srbije, ima jako veliku šansu. Žao mi je što vidim da to ide tako kilavo. Navijam da što prije uđete u Evropsku uniju. Konačno, to bi bio najjači mogući šamar Aleksandru Vučiću i toj politici. Ako bi on tada još bio na vlasti, to bi bio, što se kaže, posljednji zabijeni ekser u njegov politički kovčeg, da Crna Gora nakon ulaska u NATO uđe i u Evropsku uniju.
Video