Video
Ona je istakla da je važna i prepoznatljivost koju, budući da imaju svoj kod, uživaju bosanski, hrvatski i srpski jezik (uz koji je do tada uobičajeno stajalo i crnogorski). Istakla je da ne postoji razlog da se tri od četiri trenutno postojeće standardne varijante smatraju jezicima, a samo jedna da se smatra varijantom tog jezika – istakla je ona u razgovoru.
– Razumije se, to suštinski nije mnogo značilo kada je u pitanju sam jezik i u tom smislu se za sve ove godine malo što promijenilo. To govorim kao osoba koja je učestvovala u nastajanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, takođe 2017. Deklaracija potcrtava da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država sa prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi. Korišćenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika. Ali, ako su već tri imala svoje kodove, ne postoji razlog da ga nema i crnogorska varijanta zajedničkog jezika. Za sebe kao govornicu, ne pristajem ni na čiji jezički hegemonizam i imam pravo da svoj jezik nazivam crnogorskim, cijeneći ogroman doprinos te varijante zajedničkom jeziku. Da se razumijemo. Nakon svega što se u jeziku odvijalo nakon 90-ih, smatram da treba svakako sačuvati nasljeđe i ove, po mnogo čemu sporne jezičke politike u dijelu u kojem je donijela određeni kvalitet. To se odnosi i na Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju, koji je pokazao veliku agilnost u afirmaciji jezičkih osbenosti crnogorske jezičke varijante.
Ranije je bilo govora o tome da je neophodan zakon o crnogorskom jeziku. Da li mislite da ima potrebe za tim?
Isticanje neophodnosti zakona o crnogorskom jeziku bilo je jedan od klasičnih načina da se razbija crnogorska društvena kohezija i krajnje opasan pokušaj „utjerivanja jezika“. U eks-jugoslovenskim okvirima to je označilo potpuno neuvažavanje istorijskog, društvenog i sveukupnog multukulturnog konteksta naših zajednica. U Crnoj Gori je taj kontekst bio još osjetljiviji, imajući u vidu snažnu polarizaciju oko ovog pitanja. Dobro je bilo to što je u toku uvođenja nove kodifikacije i nova dva slova ipak pobijedio stav da svako može odabrati varijantu kojom piše/govori. To je uvažilo i karakterističnu crnogorsku diglosiju, odnosno dvojezičnost – uporednu upotrebu književnog i narodnog jezika. Potom se sve zaoštrilo, a jedan je poslanik tada izjavljivao da je potrebna dodatna afirmacija novouvedene kodifikacije, tako da ona postane obaveza za sve, jer to „učvršćuje i jača državni identitet i ne ostavlja prostor za improvizacije“ i dodao je da je „državni jezik jedan od tri najvažnija stuba identiteta te zemlje“. E, upravo ta formulacija – „državni jezik“ – važna je kocka u mozaiku naših rovovskih podjela, koje i u ovom trenutku snažno razapinju Crnu Goru. Po svemu što danas živimo, rekla bih da je to insistiranje bilo naučno neutemeljeno, a društveno i politički krajnje neodgovorno i opasno.
Kao objašnjenje, citiraću dio Deklaracije: „Insistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korišćenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ,,prevođenja“ u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezičko izražavanje nameće kao kriterijum etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti“.
Ovaj međunarodno priznat jezik i dalje u regionalnim okvirima nije dobio takvo priznanje, a pominjanje crnogorskog jezika još od 90-ih godina do danas je neugaslo političko-lingvističko pitanje. Vidite li kraj tome i kada?
„Utjerivanje jezika“ kao „državnog“ karakteristika je gotovo svih zemalja nastalih na razvalinama Jugoslavije. Jezik se u svim tim slučajevima ne posmatra sa lingvističke strane, već isključivo kao politička alatka i sredstvo homogenizovanja na jednoj strani i potvrđivanja neprijatelja na drugoj. Odnos koji se u regionalnim okvirima demonstrira u odnosu na naziv crnogorski jezik kojim se označava varijanta zajedničkog jezika, samo je pokazatelj tamošnjih političkih preferencija i pokušaja ostvarivanja različitih uticaja.
Moram istaći da je ovakvom stanju „raskošno“ doprinio u prvom redu bivši režim u svom tridesetogodišnjem trajanju. A dugo sam imala nadu da ćemo mi u Crnoj Gori, zahvaljujući skrupuloznijem odnosu prosvjetnih vlasti, izbjeći najgora scenarija. Iz naših školskih programa nijesu naprasno nestajali pisci i spisateljice naših komšija, niti se na taj način vršilo nacionalno homogenizovanje. Ipak, režim pod vlašću tadašnjeg DPS-a naložio je da se srpskohrvatski jezik preimenuje u srpski. To se događalo devedesetih, a potom je, nakon Referenduma o obnovi nezavisnosti, došlo do zaokreta. Snažni otpori da se jezik imenuje kao crnogorski su razriješeni tako da se on prvo imenuje kao maternji jezik, a potom onako kako i danas stoji: crnogorski – srpski, bosanski i hrvatski. Iako je naziv dug i rogobatan, ja ga vidim kao svojevrsno priznanje ispravnosti Deklaracije o zajedničkom jeziku, baš kao i saglasnost prosvjetnih vlasti da se mogu koristiti obje jotacije, odnosno slova. Rekla bih opet da smo mi u Crnoj Gori opet pokazali veću širinu i uvažavanje složenosti jezičke problematike.
Crnogorski jezik, za razliku od lingvista koji su imali nacionalne i lobističke zastore, dakle kod književnika dočekan je umnogome drugačije. Čak i oni koji nijesu zagovornici „novih slova“ su ih koristili u svojim djelima, jer književnost pripada domenu umjetnosti, a lingvistika domenu politike?
Ne bih rekla da lingvistika pripada domenu politike, već samo da je politika uporno zloupotrebljava. U slučaju na koji ukazujete je riječ o govoru likova u književnom djelu, koji, između ostalog, mogu da imaju svoju jezičku obojenost u službi ostvarivanja određenog naratološkog i estetskog efekta. Dakle, nije sporno da književni junaci i junakinje govore na način koji danas kodifikuje nova crnogorska jotacija. Uostalom, uvijek sam smatrala da su potrebni dijaktitički znaci (ova dva uvedena slova ipak nijesu dovoljna), zahvaljujući kojima bismo u izvornom obliku prepoznali, zapisali i oslušnuli jezičko blago crnogorske varijante zajedničkog jezika. Međutim, naratološke strategeme zahtijevaju iskustvo dugog pamćenja i dugog čitanja, koje, ako se dekretom ukidaju, mogu pretvoriti ovaj mali jezik u još manje ostrvo i smanjti njegovu literarnu komunikabilnost. Uz to, odričemo se na neki način stogodišnje pisane literarne tradicije (Lalića, Vukovića, Zogovića, Lopičića, brojnih savremenih autora …) kojom se odista možemo ponositi. Takođe sam bila sigurna da na izazove koje na planu skriptivne kulture donosi 21. vijek nijesu pravi odgovor nova jotacija i intervencije koje su zaista djelovale veoma anahrono (a bez kritičkog odnosa prema Adelungovim načelima i Vukovoj reformi).
Često se rasprava o crnogorskom jeziku svodi na dva „nova slova“, iako to nijesu i „nepostojeće“ riječi. Roditelji se bune što im djeca uče iz „takvih knjiga“ a svjedočila sam i situacijama kada roditelj kaže „ne zanima me koliko će da ima iz crnogorskog, neka ima i jedan, važan mi je engleski, to moje dijete učiti neće“. Međutim, situacija u školama je zapravo drugačija i ravnopravni su jezici. Iz profesorskog ugla, kako gledate na te stvari.
Nastavna praksa obiluje nizom tužnih i komičnih situacija, a najgore je raslojavanje koje se usmjerava ka djeci. Inače, imala sam neprekidno utisak da su upravo nastavnici u prvom trogodišnjem ciklusu (u narednima sve manje) bili „najtvrđi“ kada je riječ o novoj kodifikaciji. To se najčešće doživljavalo kao „utjerivanje jezika“. U tom kontekstu je možda lakše razumjeti kako se na pojedina direktorska mjesta danas dovode oni koji su tada zbog zaposlenja morali da ćute. Sada im je, zahvaljujući novoj većini, „palo šake“ da uzvrate na isti način, pa još i uz klerikalnu natruhu. Hoću da naglasim da je jezička politika vrlo osjetljivo pitanje i da se ne može, niti smije sprovoditi niti onako kako je radio bivši režim, niti na način na koji se to sada izdaleka pokušava. Cilj su valjda pismeni mladi ljudi, čiji rezultati, postignuća neće biti tako beznadežno niski na svim testiranjima, ali zato osokoljeni da na nove načine, pa još i u digitalnoj sferi, nastave nacionalističke kavge starijih.
Ministarka Bratić daleko od Deklaracije
Kako ocjenjujete doprinos i odnos aktuelne ministarke prosvjete prema jeziku, odnosno identitetskim pitanjima, koje na kraju definiše i politiku prosvjete i obrazovanja?
Preporučeno
Smatram da je aktuelna ministarka Bratić veoma daleko od stavova Deklaracije o zajedničkom jeziku, a ja vjerujem da upravo od njih treba početi (i poslužiću se onim što u njoj stoji). To podrazumijeva ukidanje svih oblika jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti, slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe i slobodu ,,miješanja“ i uzajamnu otvorenost različitih oblika i zajedničkog jezika. Vjerujem da svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodifikovati svoju varijantu zajedničkog jezika i da su sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne. Uvjerena sam da je takva policentrična standardizacija istinski demokratska, najbliža stvarnoj upotrebi jezika. Ako nam je potreban neki zakon o jeziku, Deklaracija bi, po mom mišljenju, trebalo da bude njegova preambula. A ISO kod je bio i jeste dobrodošao u ukupnim postojećim okolnostima u regionu.
