Video
O aktuelnim previranjima na političkoj sceni Crne Gore, s osvrtom na Zapadni Balkan govorio je ugledni intelektualac iz Srbije, kolumnista lista Danas i sociolog dr Aleksej Kišjuhas.
Analitika: Šta nastavak dominacije Vučićeve politike znači za Srbiju, ali i za Crnu Goru i u krajnjem čitav region Zapadnog Balkana?
Kišjuhas: Znači, prije svega, više jednog te istog. A to je politika tzv. srpskog sveta kao jeftine imitacije ruskog sveta, a zapravo – projekta Velike Srbije. I koji je kao Đekna, još nije umro, a ka'će ne znamo. Naravno, za samu Srbiju, znači još korupcije i raznih namještaljki za akumulaciju kapitala.
U širem smislu, na djelu je pumpanje jednog nacionalističkog resantimana ili ozlojeđenosti uz otvorene pretenzije ka Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Doskorašnji šef BIA (a prije toga ministar policije i vojske), dakle, zloglasno visoko pozicionirani Aleksandar Vulin, nedavno je otvoreno poručio da će ova generacija političara ostvariti ideju „srpskog sveta“, odnosno svih Srba u jednoj državi.
Kao i da za taj cilj vrijedi i poginuti. Naravno, stradaće neka druga djeca, uostalom, Vulin nije ni služio vojsku (ali je zato kao šef srpske BIA primio orden od ruske službe FSB, i što je vjerovatno jedinstven slučaj u svijetu). I nevjerovatno je da mu niko ne poruči da smo na tom užetu već visili. I da je on već bio glasnogovornik takve politike, u JUL Mirjane Marković, pa znamo kako se to završilo. Kakvim stradanjem i slomom. Ali, niko da se naročito potrese ili uplaši, naprotiv.
Naime, dok su demokratske vlasti u Srbiji (2000-2012) bile angažovane na reviziji istorije Drugog svjetskog rata, aktuelna vlast prije svega revidira istoriju devedesetih, pa i dvijehiljaditih. Pa smo se vratili na narativ da su demokratske vlasti bile izdajničke i lopovske.
I Demokratska opozicija Srbije (DOS), pa i sama demokratija, predstavljeni su kao babaroga, ako ne i vaskoliko zlo i naopako. Cinici bi rekli da smo se vratili na poslovična fabrička podešavanja. Uostalom, unuk Slobodana Miloševića sada je narodni poslanik.
Analitika: Zbog čega, po Vašem mišljenju, međunarodna zajednica gleda Vučiću kroz prste i do kad će to biti tako?
Kišjuhas: Nisam toliko siguran da mu zaista „gleda kroz prste“. Ima tu više slojeva, Vučićeva partija je članica najvećeg bloka evropskih konzervativnih („narodnih“) partija (EPP), gdje je npr. i nemački CDU. A i „međunarodna zajednica“ je složen pojam i nije homogen entitet.
Postavlja se pitanje šta bi međunarodna zajednica, odnosno Evropa i SAD, trebali da urade? Pa, ne mogu (niti bi trebali) da organizuju puč ili državni udar, samo da ne bi izgledalo da „gledaju kroz prste“ ovakvom režimu. Oni sarađuju sa onima na vlasti kako znaju i umiju. A to je kilavo. Srbija je, nekim čudom, dobila status zemlje-kandidata za članstvo u EU, ali je proces pridruživanja praktično zaustavljen. Šta još može Evropa da uradi?
Ne zna ni šta da radi sa svojim Orbanom u granicama Tvrđave Evrope. Najzad, ostaje činjenica da im je Vučić potrebniji kao vlast (a ne kao opozicija) u kontekstu rješavanja pitanja Kosova. Baš kao i činjenica da najveći dio opozicije u Srbiji i nije naročito proevropski, a još manje prozapadno orijentisan, i vjerovatno bi se slično ponašali povodom Kosova, a vjerovatno i Crne Gore i Republike Srpske. Zašto bi onda iz međunarodne zajednice nešto značajno mijenjali, odnosno nešto „dirali“?
Analitika: Iako je u sporazumu o formiranju vlasti bilo predviđeno da rekonstrukcija Vlade Crne Gore treba da se desi najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025, predstavnici ZBCG najavljuju da će se to dogoditi uskoro. Kako bi izgledala eventualna rekonstrukcija Vlade, u kojoj bi dio “kolača” dobile partije prosrpskog bivšeg Demokratskog fronta? Da li bi Crna Gora, u toj situaciji, prešla „crvenu liniju“ u odnosu sa EU?
Kišjuhas: Nažalost, mislim da ne bi. Crvenih linija odavno nema ili su odavno pređene na Balkanu. Slično je kao i u Srbiji, gdje se izdašno tolerišu proruski i antizapadni svjetonazori (kao i, uostalom, u samoj EU). Moguće je da bi pregovori o pridruživanju bili usporeni, ali i to zavisi od unutrašnjih reformi u Crnoj Gori, pa i same politike EU koja je veoma skeptična prema proširenju na tzv. Zapadni Balkan.
Suština je da nama samima ostaje da se izborimo sa velikosrpskim nacionalistima u našim redovima, iako je u tom poslu svaka pomoć izvana nesumnjivo dobrodošla.
Analitika: Sukobi unutar Pokreta Evropa sad, čiji lideri zauzimaju dvije najvažnije pozicije u zemlji, ne jenjavaju. Hoće li, po Vašem mišljenju, duo Spajić – Milatović nastaviti da kako-tako funkcioniše zarad “višeg cilja” ili slijedi neminovni rascjep ove stranke? Što bi eventualni raspad Pokreta Evropa sad na dvije partije značio za crnogorsku političku scenu i dalji razvoj situacije na istoj?
Kišjuhas: Poslije silaska sa vlasti DPS i Đukanovića, ambicije ostalih stranaka i strančica, lidera i liderčića, su razumljivo narasle, te svako nastoji da bude „kalif umesto kalifa“. U tom smislu, sukobi, trvenja, zađevice i cijepanja su gotovo neminovni, ako ne i prirodni proces u našoj političkoj arhitekturi. Jer sa jedne strane imate monolit, a sa druge nestabilnu koaliciju.
U Srbiji tako godinama imamo borbu za prevlast ili za „Broj Jedan“ u redovima opozicije, ironija je da se u Crnoj Gori ta borba vodi u okvirima vlasti. Ali, slično je bilo u redovima DOS nakon rušenja Miloševića (iako su u pitanju dva potpuno suprotna događaja), sačinjenog od 17 partija i lidera.
Naravno, glavni sukob je bio na liniji Đinđić-Koštunica. Međutim, ovaj sukob nije bio personalni (iako ni to ne treba zanemariti), već konceptualni, ideološki, vrednosni. Čini mi se da se ovdje ipak radi samo o ličnim sujetama, egu i ambicijama. O volji za moć.
Eventualni raspad „Evrope sad“ zato ne bi značio ništa veliko niti novo, osim dodatne konfuzije i nestabilnosti, naravno, ali ljudi bi pregrupisali svoje lojalnosti i politička borba za spomenutog „kalifa“ bi se nastavila kao i do sad.
Analitika: Kako biste okarakterisali rad Vlade u prvih 100 dana? Pored imenovanja u pravosuđu koja su se desila na početku mandata ove izvršne vlasti, da li je bilo pomaka na bilo kojem drugom planu, naročito u pogledu reformi neophodnih za ulazak Crne Gore u EU?
Kišjuhas: Moram da priznam da ne pratim rad nove crnogorske vlade toliko detaljno da bih iznio svoj sud ili čvrsti stav. Svakako, ovako sa strane, čini mi se da značajnijih pomaka nije bilo, a posebno ne ambicioznih reformi u pravcu strukturne transformacije političkog i društvenog života. Iako su obećane upravo „brže, jače, bolje“ reforme u pravcu eurointegracija.
Ali, jedno je kampanja, a drugo je realnost, naravno. I lakše je voditi tzv. identitetske politike umjesto politike.
Analitika: Nepoštovanje državnih simbola od strane najviših državnih zvaničnika gotovo da postaje svakodnevica. Samo je predsjednik Skupštine u nekoliko navrata dočekivao zvaničnike i vjerske poglavare sa trobojkom. Premijer Spajić je pokušao da relativizuje ovaj problem, prvo izjavivši da ga ne zanima, a zatim da podržava isticanje svih zastava, ali uz državnu. Kuda vodi ovakvo nepoštovanje simbola od strane najviših državnih zvaničnika?
Kišjuhas: Ne zavaravajmo se, na sceni imamo negiranje identiteta Crne Gore kao nezavisne države, i Crnogoraca i Crnogorki kao zasebne nacije. U Srbiji je to mejnstrim, odnosno dominantni svjetonazor, tako da ovakva politika mene nimalo ne iznenađuje.
Naravno, ona je planska i sistemska. I vjerovatno raduje jedan dio građana Crne Gore, treba i to uzeti u obzir. Sa izuzetkom par (negativnih) stereotipa, Crnogorci se u Srbiji (ili zvaničnom Beogradu) smatraju za integralni dio srpske nacije, i koji se nekako podlo išunjao iz zajedničke države dok nismo obraćali pažnju.
Ili su, poput Bošnjaka, Crnogorci famozne „poturice“, samo se nisu potčinili Turskom, već evropskom carstvu, đavo ga odnio. Srpska trobojka je simbolički tu da podsjeti na „pravi put“ – a to je onaj srpsko-ruskog sveta.
Najzad, mi u Vojvodini već imamo čak dvije zvanične vojvođanske zastave, jednu demokratsko-građansku, i drugu tradicionalno-nacionalnu. Prva aludira na Evropsku uniju, a druga na Srbiju (iako su obje stilizovane srpske trobojke). I to je samo refleksija paradoksa koje živimo.
Analitika: Kako procjenjujete rad opozicije, posebno Demokratske partije socijalista, koja je, do prije tri godine, gotovo tri decenije upravljala državom? Da li, po Vašem mišljenju, opozicija uspješno obavlja tu ulogu?
Kišjuhas: Zavisi da li nam je čaša polupuna ili poluprazna. Naravno da bi DPS i mogao i morao da bude proaktivniji, posebno u kontekstu rascjepkanosti, sukoba, pa i relativne neozbiljnosti mnogih u novoj vlasti. I da tu vidi svoju šansu, uprkos nasljeđu prošlosti.
S druge strane, šta smo očekivali od partije koja zaista dugo nije bila u – poziciji opozicije? I koja je, samim tim, politiku vodila na posve drugačiji način. A odjednom treba guliti cipele i ići „od vrata do vrata“ u nekakvu kampanju. Krenuti ispočetka.
Međutim, DPS je već prošao trnoviti put od cijepanja između Mila i Momira, izborio je nezavisnost Crne Gore, uz golemi preokret u pravcu članstva Crne Gore u NATO uz prijetnju državnog udara. Zato sam oprezno optimističan.
Preporučeno
Naime, DPS se u prethodnih 30 godina i sama drastično mijenjala i transformisala, pa želim da vjerujem da će u novonastalim, iako nepovoljnim okolnostima da pronađe svoj put, novi identitet i snagu, pa i kao korektiv vlasti i simbol drugačije politike u narednim godinama. Uostalom, kada su to okolnosti ovdje i bile povoljne, posebno za evropske politike i za modernizaciju društva? Najlakše je mlatiti zastavama i umnožavati ih u beskonačno.
