Video
Klasić je to kazao u proudcast-u na temu “Politička upotreba istorijskog revizionizma”, koji Centar za građansko obrazovanje realizuje u partnerstvu sa agencijom MINA i Fondacijom Fridrih Ebert.
“Četnici, ako su igdje od maltene prvog dana sarađivali sa fašistima i sa okupatorima, bili na plati italijanske fašističke okupacije, onda je to ovdje.
U Srbiji je čak bilo nekako pokušaja da se indirektno sarađuje, ali ovdje i u Dalmaciji su stalno sarađivali. Ali ono što je najzanimljivije, ono čemu se ne govori, što je fascinantno, dakle, četnici od 1942. godine sarađuju sa ustašama.
Četnici dobijaju plate od Nezavisne države Hrvatske. Udovice četnika, koji poginu u borbi s partizanima, dobijaju penziju od Nezavisne države Hrvatske. Četnici se liječe po bolnicama NDH. Četnici učestvuju u samoj bici na Kozari.
Dakle, s Kozare će 50.000 ljudi biti odvedeno u Jasenovac. Četnici u tome učestvuju i onda se govori o tome kako su ustaše odgovorni za genocid. Naravno, ali ste im vi pomagali”, rekao je Klasić.
“Dakle, kad uzmete da je to na području Nezavisne države Hrvatske, uglavnom govorimo o velikom prostoru Bosne i Hercegovine i uglavnom Republike Srpske. Danas ja u stvari imam prijedlog za gospodina Milorada Dodika koji govori stalno o četnicima kao antifašističkom pokretu. Ja bih mu ponudio jedan drugi termin da koristi. Možda ne antifašisti nego antinifašisti. Jer doista su bili saradnici Ante Pavelića”, dodaje Klasić.
Klasić je govorio i o Jasenovcu.
“To je jedna fama koja je stvorena u Srbiji da se o Jasenovcu u Jugoslaviji nije ništa govorilo, maltene nije znalo, niti se u Hrvatskoj o tome govori. Tolike su knjige napisane u socijalizmu, toliko se o tome govori u Hrvatskoj, dakle, nikakav to tabu nije”, kaže on.
Mi svi pišemo o tome redovno, obznanujemo u javnosti, dodao je.
“Ja bi ipak rekao da se u Hrvatskoj stvari u posljednjih 30 godina bitno pomiču na bolje. Dakle, u odnosu na 90-te godine, kada je revizionizam doista uzeo maha i u istoriografiji, i u udžbenicima, i u politici, danas su ljudi koji su revizionisti, ipak marginalne pojave, da ne kažem, da koristim jedan dalmatinski termin ridikuli, dakle, ljudi kojima se maltene smiju, oni neće biti pozivani na glavne televizije, oni neće davati intervjue u glavnim novinama ili na glavnim portalima.
Tamo će biti ljudi poput mene, poput Tvrtka Jakovine, poput Ive Goldštajna. Tamo će, dakle, u najgledanijim emisijama, u najčitanijim novinama, biti ljudi koji osuđuju ustaški pokret, koji osuđuju zločine hrvatske vojske devedesetih, dakle, tu smo napravili veliki pomak.
Da, ulice su devedesetih godina mijenjane, partizanske, dobijali su ljudi koji su igrali određenu ulogu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, na primjer Mile Budak, kao ministar i potpisnik rasnih zakona. Međutim, mi već par godina imamo inicijativu i doista smo gotovo očistili gradove, gradske vlasti nam odgovaraju.
Ja mislim da je prije bilo petnaestak – dvadesetak gradova sa ulicom Budaka, a danas samo dva gotovo pa sela imaju. Vi kad pogledate udžbenik nećete nigdje vidjeti išta pozitivno o ustaškom pokretu, niti o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, niti negiranje Jasenovca”, kaže Klasić.
Ukazuje na značajnu ulogu obrazovanja i slobodnih medija.
“Ja recimo Milivoja Bešlina znam već dugi niz godina, tu je i naša koleginica Dubravka Stojanović, to su brojni drugi ljudi u Srbiji.
Oni u Srbiji ne mogu doći tamo gdje mi u Hrvatskoj možemo. I to je veliki problem. Znate, nije isto kad vas čuje dva miliona ljudi, ili kad vas čuje dvadeset hiljada ljudi. Tako da, bez slobodnih medija, a bojim se da oni u Srbiji skoro neće biti slobodni, i ovaj odnos se neće mijenjati, bez obzira kakvi udžbenici bili, kakvi nastavnici bili, jer ne može to biti tako.
Zamislite prije deset godina u Slavonskom brodu učenik sluša predavanje profesorice koja kaže Mile Budak je bio potpisnik rasnih zakona, bio je ustaša, zločinac, ovo ono, on diže ruku i kaže – ali ja živim u ulici Mila Budaka.
Preporučeno
Ne može škola bez društva. To se mora pratiti, to je zakon spojenih posuda. Bez medija, bez društva, bez politike, bez istoriografije. Dakle, ako jedno škripi, sve škripi”, zaključio je Klasić.
