Kad god u politici nestane municije na političkom prostoru, ona posegne za nacionalnim temama, a to je onda prilika da se oglase bubnjevi u plemenima i okupi parohija. Nacionalne teme se posebno aktuelizuju pred izbore jer se preko njih homogenizuje narod i zbijaju redovi birača. Dakle, i odnos prema događajima u Crnoj Gori mogu se u ovom vremenu posmatrati i na taj način. Međutim, i mimo izbora možemo pratiti kontinuitet negativnog odnosa, kaže u razgovoru za Vikend novine Vesna Mališić, novinarka, zamjenica glavnog urednika beogradskog nedjeljnika NIN, poznata javnosti po neumornoj borbi za istinu, kao neko ko u svojoj dugogodišnjoj novinarskoj profesiji nema, kako kaže, tekstova koje bi danas izbrisala gumicom. To je u novinarstvu zaista velika rijetkost.

Mališić ističe da se odnos srpske vlasti prema Crnoj Gori naročito može vidjeti kroz pisanje tabloida, koji su otvoreno stali na stranu vladajuće strukture u Srbiji.

“Pošto tabloidi neskriveno podržavaju svaki potez vlasti u Srbiji i vrlo često djeluju kao puki agitprop vlasti, onda se i njihovo pisanje, između ostalog, o Crnoj Gori čita i razumije kao mišljenje vladajuće garniture. Ili, kao dio igre u kojoj jedni griju, a drugi hlade, jedni potpaljuju kao piromani, a drugi se pojavljuju kao vatrogasci”, ističe ona.

VN: Ima li vatrogasaca?

Mališić: Ima, ponekad je i predsjednik Aleksandar Vučić u ulozi vatrogasca. On povremeno pusti piromane da zapale vatru, a onda se on pojavi kao čovjek koji pokušava da tu vatru ugasi. I odjednom on unosi ton dijaloga, razumijevanja i smirivanja koji je prethodno suspendovao. Dakle, srpska politička stvarnost se odvija u stalnim talasima potpaljivanja i smirivanja. To je tehnologija vladanja koju je srpska vlast izabrala – zaraćenost u političkom životu Srbije, ali, nažalost i sa regionom. U tu opštu sliku zaraćenosti, sa do tančina podijeljenim ulogama – u kojima se tačno zna ko brani, a ko napada, ko je logistika, a ko udarna pesnica, ko prepoznaje i fiksira neprijatelja, a ko zavarava tragove – uklapaju se kao u slagalicu svi posljednji događaji. Ostavljajući mučan utisak da se, u stvari, nigdje ne krećemo, nego samo bespomoćno i jednako šlajfujemo zaglavljeni u sopstvenom blatu iz koga ne možemo da se izbavimo. Ono što je najstrašnije i što političari previđaju, jeste da njihovi postupci pogađaju žive ljude i njihove sudbine otvarajući prostor da jedna ekstremizacija izazove ekstremizaciju druge strane. Ako iz Srbije imate oštre riječi, nema govora da nećete dobiti odgovor. To je spirala koja je na ovim prostorima 90-ih godina dovela do katastrofe. Jer, moramo znati – sve počinje riječima. Od jezika rata lako se stigne do zaraćenosti, metaforične i stvarne.

VN: Nijeste jedini koji aktuelnu situaciju poredite sa devedesetim…

Mališić: Ja se tih događaja dobro sjećam. Prvo smo imali kampanje, priču o ugroženosti, elitu koja je kukala o tome kako pate Srbi u regionu, pa se onda oformilo čitavo jedno mnjenje oko te ugroženosti i dobili smo katastrofu, ratove i nesreću. Mi se ovog trenutka kao društva krećemo ivicom noža. Zašto je ponovo izabrana takva politika, ne mogu do kraja da razumijem. Srbija ima ozbiljnih problema sa demokratijom, sa političkim životom i unutrašnjim dijalogom, sa Kosovom, a evo i sa regionom. A sva je prilika da će na kraju imati ozbiljnih problema i sa nacionalizmom koji sad uveliko podstiče kako bi homogenizovala svoju podršku. Taj đavo koga sada crta prikazaće joj se kad bude konačno rješavala kosovski problem. Samouvjerenost da mogu da kontrolišu ultranacionaliste koje su pustili da bujaju nije sasvim izvjesna.

VN: Kako gledate na dešavanja u Crnoj Gori, posebno nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i tenzija koje mjesecima podižu sveštenici SPC, prosrpske partije uz otvorenu podršku Beograda?

Mališić: Pitanje crkve i imovine, po mom razumijevanju, ne bi trebalo da budu stvar politike. Ako ih pomiješate, onda vršite instrumentalizaciju religijske stvari u korist neke političke opcije. To onda takođe homogenizuje jednu etničku grupaciju, a sa druge ekstremizuje drugu. Zato treba nastaviti dijalog predstavnika vlasti i Mitropolije crnogorsko-primorske i stalno ga podsticati. Sve drugo ne bi bilo dobro. Jer, ako se litije nastave kao mješavina političkih i religijskih zahtjeva, ako se one instrumentalizuju za račun stranaka koje bi na njima politički da profitiraju, rašće nezadovoljstvo druge strane, Crnogoraca, Muslimana, Hrvata, Albanaca, koji sjede kući i posmatraju što se dešava. Naravno da je to pledoaje za mogući sukob. I nadam se da su toga svi akteri svjesni.

VN: Sukob koji podstiče Srbija?

Mališić: To što Srbija radi nije dobro. Svi smo imali prilike da vidimo kako lideri prosrpskih stranaka iz Crne Gore avionima Vlade Srbije dolaze u Beograd, u vrijeme sukoba oko litija, ali i drugih političkih sukoba u Crnoj Gori. To nije dobra poruka za Crnu Goru. I to nijedan ozbiljan političar tako ne bi smio da radi. Nemam ništa protiv da Srbija brine o svom nacionalnom korpusu, naprotiv ali je previše manipulacija. Mislim da su mnoga pitanja između Crne Gore i Srbije ostala u istorijskoj magli. Ovdje se istorija pokazuje kao kakva zatrpana torba iz koje svako može da uzme šta mu treba. Mnogo toga nije izvedeno na čistinu. I sada plaćamo tu cijenu.

VN: Frustracija zbog crnogorske nezavisnosti ne prolazi…

Mališić: To je bolna tačka Srbije. Frustracija velikog dijela srpske javnosti zbog obnove državnosti Crne Gore i dalje je veoma izražena. Kao da je Srbiji nešto oteto. Kad je Crna Gora postala nezavisna, javnost je imala priliku da vidi dvije slike – jednu iz Podgorice i drugih gradova gdje su ljudi izašli na ulice, pjevali, nosili zastave, radovali se državi, i drugu iz Srbije, gdje je bio muk. Pa ja sam bila šokirana. Srbija je takođe 21. maja 2006. godine obnovila državnost, ali se tome niko nije obradovao, niko nije otvorio šampanjac, niti podigao zastavu! Možete li to da zamislite?
Mislim da je Srbija jedina zemlja na planeti koja se nije obradovala sopstvenoj državi. Građani su se osjećali kao gubitnici. O toj frustraciji sam pisala, pitajući se koji to političar ima pravo da razvija svojoj naciji osjećanje gubitništva, potištenosti, ostavljenosti. To je ogromna frustracija koju je Koštunica posijao, jer je on tada srpskoj državi rekao – Vas niko neće, od vas svi bježe, vi ste ostavljeni. To je neoprostivo!

VN: U fokusu srpskih medija, političara, istoričara… je crnogorski predsjednik Milo Đukanović. To što imamo prilike da pročitamo, čujemo i vidimo je zaista brutalna medijska kampanja…Zašto?

Mališić: Ne znam što bi neki predsjednik druge države kakav god da je, bio opsesivna tema srpske javnosti i političara. Ali, Đukanović je smetnja onim koji su ubijeđeni da će Crna Gora reći zbogom NATO-u, integracijama, i da će se vratiti u svoje “prirodno okruženje”, u zajednicu sa Srbijom. I to se više i ne uvija. Personalno, Đukanović se doživljava kao najveća prepreka, ne čak ni partija na čijem je čelu. Ta struja u Srbiji nije ni malo malobrojna.

VN: Vi ste ne tako davno imali velikih problema, mediji su vas bukvalno razapinjali jer ste, povodom litija u Crnoj Gori, rekli da je Đukanović vješt političar i da će znati kako da riješi problem…

Mališić: Pitanje je bilo u stvari da li će i kako Đukanović izaći iz problema sa litijama. Ja sam rekla da vjerovatno hoće jer nije od juče i vješt je političar. Rekla sam i da je crtanje trobojki u Crnoj Gori, protestno i vrsta provokacije, zato što smo sve stavili u kontekst rastućih sukoba u Crnoj Gori. Naravno da je bila jasna ta igra skrivalica oko trobojke i toga da li se radi o srpskoj ili zastavi kralja Nikole. I naravno da bi i Srbi doživjeli kao provokaciju kada bi Hrvati u Vojvodini počeli masovno da crtaju hrvatsku zastavu. To je bio okidač za stravičan napad na mene. Ovdje, inače, postoji intenzivna botovska mašinerija koja dobija instrukciju koga treba razapeti.

VN: Koji je put?

Mališić: Put je ovakav: Neko na Twitteru objavi – Zamislite ona je rekla to i to, najčešće istrgne iz konteksta, i kaže da ste rekli ono što baš nije bila vaša poenta. Onda krenu botovi da vrijeđaju, prevrću po porodici, pa se to kotrlja kao grudva koja bi trebalo da vas satre. E, onda to sve postane relevantno da se izvuče kao tema za televizijsku emisiju, da se zovu sagovornici koji će da komentarišu, odnosno da dosole. Tako napad na društvenim mrežama dobije produženo dejstvo, a cilj je da vam nikad više ne padne na pamet da kažete bilo šta. Zato što ćete tada dobiti, ne samo najgore optužbe – da ste protiv Srba, nego će vas vrijeđati kao čovjeka, vrijeđati vašeg supruga, djecu… Ono što je za mene bilo problematično jeste muk sa druge strane. Ali, to je tako. Možete da budete napadnuti u svim temama, ali ako vas neko označi kao anti-Srbina nema mnogo onih koji će da vas brane. Što se mene tiče, navikla sam na to.

VN: I Vi i novine u kojima radite…

Mališić: Tako je.

VN: Vidimo pokušaje revizije istorije, rehabilitaciju četnika čemu je pribjegla i Srpska pravoslavna crkva koja je, vjerovatno Vam je poznato, svecima poglašavala i popove iz Crne Gore koji su ratni zločinci. Kako Vi na to gledate?

Mališić: Mi kao narodi nismo ništa iz istorije naučili. Nama je istorija služila samo kao šansa da izvučemo svoju verziju stvarnosti, a ne kao prostor objektivnosti, kao prilika da se suočimo sa svojim zabludama. I dalje smo u domenu pseudoistorije. Tu je ogromnu ulogu, po mojem mišljenju, odigrala i zvanična istorija koja nije imala snage da raščisti prostor, nego je pod pritiskom politike postajala verzija političkih garnitura.
U Srbiji je, inače, veliki haos oko istorije. Pod pritiskom desničarskih organizacija rehabilituju se ljotićevci, Nedić, četnici… A najstrašnije je to što se izgubio antifašizam, ključna vrijednost. Dakle, antifašizam kao vrijednost je propala u tim revizijama istorije. To je zaista užas.

VN: Kakve posljedice ti pokušaji ostavljaju na mlade?

Mališić: Mislim da su mladi ljudi u totalnom haosu. To pokazuju i istraživanja. Helsinški odbor za ljudska prava napravio je analizu o vrjednosnim stavovima srednjoškolaca koja je pokazala da je preko 50 odsto nacionalistički orijentisano. Ova nacionalistička fabrika nasilja u kojoj živimo proizvodi zbunjenog, ksenofobičnog i nacionalistički orijentisanog mladog čovjeka. To je katastrofa, jer to je proizvod za budućnost. Mladi ljudi su socijalizovani u atmosferi nasilja, nezadovoljstva, atmosferi gubitništva – da su svi protiv nas, da svi hoće nešto da nam uzmu, da su svi zavjerenici protiv Srbije – počev od NATO-a do mnogih drugih, pa čak i do Crne Gore. Kad socijalizujete generaciju na tom osjećanju, napravili ste od nje borbene brigade, spremne da se sukobljavaju sa čitavim svijetom.

VN: Možda još ima vremena da se stvari poprave?

Mališić: Vjerujem da ima. Mora biti. Političari moraju biti odgovorni, ne samo prema ovom trenutku, nego prema uticaju koji imaju na mlade generacije. Ne treba zaboraviti da u Srbiji ima mnogo razboritih ljudi čiji se glas dovoljno ne čuje, ali će doći i to vrijeme.

Zamrznuti konflikt na Kosovu drži region u stanju zaleđenosti

VN: Srbija je, kako su objavili mediji, pristala da obustavi kampanju povlačenja priznanja kosovske nezavisnosti… Kako Vi to tumačite?

Mališić: I to je vijest koju smo čuli, pa onda i njen demanti. Srpska javnost malo zna o postignutim pregovorima. A, ruku na srce, duvaju im za vrat i nacionalisti koje podstiču nadajući se da će uspjeti da ih kontrolišu i usmjeravaju. Problemi koji stoje pred Srbijom, kada je riječ o Kosovu, stvarno su ozbiljni i traže odgovornu i hrabru vlast, spremnu da donese važne odluke za budućnost svoje države. U tu oluju Srbija mora kad-tad ući, uprkos tome što sada to pitanje razvlači. Mislim da je svjetskim pregovaračima već dosta toga da drže zamrznuti konflikt na Kosovu, jer to sva društva ovdje drži u stanju zaleđenosti i zbog toga se suštinski ne može ići naprijed. Svijet će to morati da presiječe i mislim da je to jasno i Vučiću. Ponekad mi se čini da je Vučić spreman da to uradi. A onda, sa druge strane, da se uplaši sopstvenog eha koji dolazi iz javnosti koju je sam proizveo. U svakom slučaju, Srbija bi nekako htjela da riješi pitanje Kosova, ali nacionalistička bura koju je vlast podigla čini neminovne procese teškim i rizičnim po stabilnost.

O uspjehu u suzbijanju korone govore brojke

VN: Vidimo da Srbija i pandemiju novog korona virusa koristi da pokuša omalovažiti Crnu Goru i rezultate koje je postigla. I to je primjer frustracije?

Mališić: Iskreno se nadam da će granice uskoro biti otvorene bez obaveze karantina, i da ću moći da dođem na odmor u Herceg Novi, koji je, inače, grad koji najbolje demantuje priču o navodnoj ugroženosti Srba. To je prosrpski grad, sa prosrpskim partijama na vlasti.
A što se tiče korone, tu su stvari potpuno jasne – brojke su neumoljive. Ako Srbija ima 67 zaraženih na 100.000 stanovnika, a Crna Gora je postavila kriterijum za ulazak u državu na 25 zaraženih, onda moramo doći do tih 25 što prije. Dakle, mi moramo pričati o tome što je naš problem, a ne upirati prstom u Crnu Goru, maltene je optužujući da je kriva što mi imamo zaraženih. Sa druge strane, predsjednik Vučić želi da se u priči oko korone označi kao veliki spasilac. Čovjek koji je spasio Srbe od COVID-19!

VN: Vučić inače voli ulogu spasioca…

Mališić: Tako je. Hoće da bude veliki spasilac, i nikako mu ne odgovara priča da Srbi negdje ne mogu ići na odmor jer imaju dosta zaraženih. To mu skida oreol spasioca, čovjeka koji je zaslužan za veliki uspjeh u borbi protiv korone. Naravno da je onda mnogo lakše prebaciti priču na politički plan, nego se suočiti s tim da nešto nije u redu. Tačno je da Srbija ima testove, tačno je da se puno građana testira, ali opet nešto nije u redu. Prebacivanje na politički teren je potpuno bespotrebno.