Milivojević ocjenjuje da Vučić Crnu Goru ne doživljava kao ravnopravnu, nezavisnu državu, već kao „interesnu sferu“, tvrdi da mu je u ovom trenutku Milan Knežević politički upotrebljiviji od Andrije Mandića i otvoreno poručuje da Srbi u Crnoj Gori nijesu politička ispostava Beograda. On kaže i da poslije promjene vlasti u Srbiji neće biti finansiranja i političkog usmjeravanja stranaka u Crnoj Gori iz Beograda, niti miješanja u pitanja crnogorskog jezika, nacije, popisa, zastave i himne.
Za Standard govori i o razlikama između opozicije i vlasti u Srbiji kada je riječ o Crnoj Gori, političkoj ulozi Srpske pravoslavne crkve, nacionalizmu i ideji da granice treba da prate grobove i manastire. „Grobovi su mjesta sjećanja, a ne zemljišne knjige. Manastiri su svetinje, a ne granični stubovi“, poručuje Milivojević.
STANDARD: Ana Brnabić je, napadajući Milojka Spajića, javno poručila da mu je Aleksandar Vučić „pomogao da dođe na vlast“. To je prilično krupna rečenica za predsjednicu Skupštine jedne države. Kako je Vi razumijete?
MILIVOJEVIĆ: Ovu rečenicu moguće je razumeti samo na dva načina – ili kao laž ili kao priznanje.
Ukoliko Ana Brnabić govori istinu, predsednica Narodne skupštine Srbije javno je priznala da se vrh vlasti u Beogradu neposredno mešao u političke procese u suverenoj susednoj državi. Ukoliko ne govori istinu, izmislila je tako ozbiljno priznanje da bi uvredila ne samo predsednika Vlade Crne Gore, već i sve građane naše bratske i prijateljske države. U oba slučaja reč je o međunarodnom skandalu i još jednom brukanju Srbije.
Milojko Spajić je predsednik Vlade zato što su tako odlučili građani Crne Gore i njihovi izabrani predstavnici, a ne neko u Beogradu ili nekoj drugoj prestonici. Niko u Srbiji nema pravo da zasluge za rezultate izbora pripisuje Aleksandru Vučiću, niti da eventualnu podršku, savet ili politički kontakt naknadno pretvara u dug i obavezu poslušnosti.
Zamislite da predsednik Hrvatske ili Crne Gore izjavi da pomaže nekome da dođe na vlast u Beogradu. Vučić bi odmah sazvao Savet za nacionalnu bezbednost, Brnabić bi proglasila hibridni rat, a Informer bi već štampao poternice za stranim agentima i domaćim izdajnicima.
Ova izjava zato isključivo govori o prirodi Vučićevog režima, a ne o Milojku Spajiću. Vučićev režim susede ne vidi kao ravnopravne partnere, nego kao dužnike koji moraju da budu poslušni, a države u regionu kao prefekture u kojima on postavlja gubernatora.
U tome se i nalazi suština njegove regionalne politike. Na stranu što takav dug ne postoji. Crna Gora u svesti Aleksandra Vučića nije nezavisna država, već interesna sfera. Na sreću, to je sada uveliko manjinski stav u Srbiji.
STANDARD: Zašto je Crna Gora upravo sada ponovo postala gotovo opsesivna tema Aleksandra Vučića, Ane Brnabić i vrha SNS-a, od optužbi za „hibridni rat“ do gotovo svakodnevnih lekcija Podgorici?
MILIVOJEVIĆ: Između Srbije i Crne Gore postoje pitanja o kojima njihove vlasti imaju različite stavove, kao što takva pitanja postoje između svih susednih država. Nijedno od njih ne opravdava gotovo svakodnevne napade, optužbe za „hibridni rat“ i pokušaj da se Crna Gora predstavi kao neprijatelj Srbije.
Posebno moram da naglasim da Aleksandar Vučić svoje lične aspiracije pokušava da predstavi kao državnu politiku, stavljajući znak jednakosti između svoje lične vlasti i države Srbije.
Vučić zna da je njegova epoha samovlašća završena. Napadima na studente prvi put je postigao rezultat suprotan onome koji je želeo. Podrška studentima je rasla, dok je strah od njegovog režima nestajao. Zato sada pokušava da unutrašnju slabost nadoknadi proizvodnjom spoljnog neprijatelja. Juče je to bila Hrvatska, danas je Crna Gora, sutra će biti neko treći.
On je ostao isti radikal koji je samo preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Kad god mu je vlast ugrožena, frak se razmakne i ponovo se pojave stara radikalska politika, regionalni sukobi i patetične priče o ugroženosti Srbije.
Istovremeno pokušava da proizvede krizu koju bi zatim pred evropskim zvaničnicima navodno smirivao i ponovo se predstavljao kao faktor mira i stabilnosti, dok opadajućem broju svojih pristalica u Srbiji poručuje: „Sada su našli da me ruše dok mi ovo rade u regionu.“
Najviše ga pogađa uspeh Crne Gore na evropskom putu. Crna Gora je danas predvodnik procesa proširenja i realno je očekivati da postane članica Evropske unije mnogo pre Srbije. Time se ruši najveća Vučićeva prevara. Građani Srbije mogu jasno da vide da prepreka našem članstvu u Evropskoj uniji nije briselska administracija, niti su krivi susedi, nego režim koji ih četrnaest godina udaljava od Evrope.
Crna Gora zaslužuje punu podršku da dovrši svoj evropski put, bez radikalskih podmetanja iz Beograda. Svako ko želi dobro građanima Zapadnog Balkana treba da se raduje njenom uspehu. Crna Gora će Srbiju sačekati u Evropskoj uniji, a oslobođena Srbija učiniće sve da joj se tamo što pre pridruži.
VUČIĆU SU POTREBNI POSLUŠNICI, A NE SAMOSTALNI PREDSTAVNICI SRBA
STANDARD: Andrija Mandić govori o „novom srpskom odgovoru za novo vrijeme“ i pokušava da srpsku politiku u Crnoj Gori predstavi kao institucionalnu, evropsku i pomirljiviju. Milan Knežević, s druge strane, bira mnogo žešću retoriku prema crnogorskoj vlasti i gotovo refleksno staje uz političke poruke iz Beograda. Da li je moguće da je Mandić shvatio nešto što Vučić ne želi da prihvati – da Srbi u Crnoj Gori svoju politiku moraju voditi u Podgorici, a ne u Beogradu? I da li je upravo zato Vučiću danas politički korisniji Knežević od Mandića?
MILIVOJEVIĆ: Ako je Andrija Mandić zaista prihvatio da se odluke o budućnosti Crne Gore donose u Crnoj Gori i da Srbi svoja prava ostvaruju kroz njene institucije, to je važan i dobar politički pomak. Takvu poruku treba pozdraviti. Njena prava vrednost ipak će se meriti postupcima, posebno onda kada bude u suprotnosti sa očekivanjima Aleksandra Vučića.
Srbi u Crnoj Gori nisu Vučićeva politička ispostava. Oni su ravnopravni građani Crne Gore, duboko ukorenjeni u njenu istoriju, kulturu i državnost. Njihov politički život mora se odvijati u Podgorici, Nikšiću, Kolašinu, Mojkovcu i drugim crnogorskim gradovima, tamo gde žive i gde ostvaruju svoja prava.
Vučiću je od ljudi sa stavom korisniji svaki političar koji po svoje mišljenje dolazi u Beograd i zatim njegove poruke prenosi građanima Crne Gore. Zato mu u ovom trenutku Milan Knežević može biti politički upotrebljiviji od Mandića.
Vučiću nisu potrebni samostalni predstavnici Srba u Crnoj Gori, već poslušnici koji će održavati sukobe, ometati evropski put i politički interes njegovog režima predstavljati kao interes srpskog naroda.
Podrška Vučiću ne može se predstavljati kao ljubav prema Srbiji i srpstvu. Gde god je prisvojio isključivo pravo da zastupa Srbe, njihov položaj je postajao teži, dok su njegova moć i bogatstvo rasli. Srbi u Crnoj Gori ne treba da budu taoci njegovih neostvarenih radikalskih ambicija.
Kulturna, istorijska i porodična bliskost sa Srbijom prirodna je i dragocena. Političko tutorstvo iz Beograda ugrožava i Crnu Goru i Srbe koji u njoj žive. Naposletku, kao bumerang se vraća i onome ko vodi takvu politiku.
STANDARD: U Crnoj Gori postoji ozbiljna dilema koju bih volio da ne zaobiđete. Kada se skloni pitanje Vučića, gdje je zapravo razlika između značajnog dijela srpske opozicije i SNS-a kada je riječ o Crnoj Gori? Da li demokratska opozicija Srbiju vidi kao susjednu državu koja nema nikakvo pravo političkog tutorstva nad Crnom Gorom, ili i ona, samo pristojnijim rječnikom, Crnu Goru doživljava kao prostor posebnog srpskog interesa?
MILIVOJEVIĆ: Ta dilema je legitimna. Ne mogu da govorim u ime čitave opozicije, jer i unutar nje postoje ljudi koji Crnoj Gori pristupaju pristojnijim jezikom, a zadržavaju ideju da Beograd ima posebno pravo da odlučuje o njenim unutrašnjim pitanjima.
U ime Demokratske stranke mogu da budem potpuno jasan. Crna Gora je suverena susedna država, a ne prostor posebne političke nadležnosti Srbije. Beograd nema pravo da bira njene vlasti, usmerava njene političke stranke, utiče na izbore ili građanima Crne Gore određuje kako će se nacionalno izjašnjavati, kojim će jezikom govoriti i koje će državne simbole poštovati.
Mene je deda naučio da se domaćin tuđe kuće ne bira van te kuće. O tome ko će voditi Crnu Goru odlučuju isključivo građani Crne Gore.
Srbija ima legitimnu obavezu da se, kroz zakone, diplomatiju i saradnju dveju država, zalaže za poštovanje prava Srba u regionu. Istu obavezu ima Crna Gora kada je reč o Crnogorcima koji žive u Srbiji. Takva briga podrazumeva poštovanje međunarodnih standarda i ustavnog poretka države u kojoj ti ljudi žive.
Finansiranje političkih projekata, izdavanje naloga stranačkim liderima i zloupotreba glasova Srba iz regiona za izborne manipulacije u Srbiji predstavljaju nedopustive aktivnosti koje sa polja politike prelaze na teren za koji zakoni i Crne Gore i Srbije predviđaju ozbiljne sankcije.
Posle smene Vučićevog režima Srbija i Crna Gora obnoviće bratsko poverenje upravo zato što će njihov odnos počivati na ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i zajedničkoj evropskoj budućnosti.
CRNA GORA JE SUVERENA DRŽAVA, A NE PROSTOR POSEBNE NADLEŽNOSTI SRBIJE
STANDARD: Možete li bez istorijskih fusnota i onog obaveznog „ali“ jasno reći – Crna Gora je posebna, suverena država; crnogorska nacija je legitimna koliko i srpska; njena zastava, himna i državni simboli zaslužuju potpuno poštovanje, bez obzira na to da li se nekome u Beogradu dopadaju? Pitam Vas to jer ljudi u Crnoj Gori žele da znaju da li bi poslije Vučića dobili zaista drugačiju Srbiju ili samo drugačiji ton iste politike.
MILIVOJEVIĆ: Da. Crna Gora je posebna, suverena i nezavisna država. Crnogorska nacija je legitimna koliko i srpska. Njena zastava, himna i svi državni simboli i znamenja zaslužuju potpuno poštovanje, bez obzira na to da li se dopadaju bilo kome u Beogradu.
Niko iz Srbije nema pravo da Crnogorcima određuje jesu li njihova nacija i identitet „pravi“, da im uređuje himnu, bira zastavu ili tumači rezultate popisa prema sopstvenim političkim potrebama. Poštovanje Crne Gore pokazuje se ponašanjem državnih organa, odsustvom mešanja u njene unutrašnje poslove i odnosom prema Crnogorcima koji žive u Srbiji.
Jednako poštujemo Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, Muslimane i sve druge građane Crne Gore. Srbi imaju puno pravo da čuvaju svoj jezik, veru, kulturu i nacionalni identitet. Ostvarivanje tih prava ne daje vlastima Srbije pravo da upravljaju Crnom Gorom ili da Srbe koriste kao instrument svoje regionalne politike.
Posle Vučića promeniće se i ton i suština politike Srbije. Srbija više neće proizvoditi regionalne sukobe niti deliti građane susednih država na „naše“ i „njihove“. Crna Gora i Srbija biće dve bratske, potpuno ravnopravne države, najbliži prijatelji i prirodni saveznici na zajedničkom evropskom putu.
STANDARD: Da li je Aleksandar Vučić uopšte glavni problem ili je on samo najuspješniji proizvod mnogo dubljeg problema srpskog društva: ideje da Srbija ima posebno pravo tamo gdje žive Srbi, gdje postoje srpski manastiri ili, kako se često govori, „gdje su srpski grobovi“? Gdje se za Vas završava legitimna briga za sunarodnike, a počinje teritorijalni i politički paternalizam prema susjednim državama?
MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je glavni politički problem današnje Srbije i istovremeno najuspešniji korisnik dubljih slabosti našeg društva. On nije izmislio autoritarnost, etnički nacionalizam i zloupotrebu istorijskih trauma, ali ih je pretvorio u organizovan sistem vladanja zasnovan na strahu, mržnji i neprekidnom traženju neprijatelja.
To ne može biti alibi za srpsko društvo. Naša je obaveza da se suočimo sa idejom da granice treba da prate grobove, manastire ili nacionalnu pripadnost ljudi. Srpski grobovi nalaze se od Bizerte do Zejtinlika. Grobovi su mesta sećanja i podsećanja kolika je cena slobode, a ne zemljišne knjige. Manastiri su svetinje i kulturno nasleđe, a ne granični stubovi.
Legitimna briga Srbije za sunarodnike podrazumeva zaštitu njihovih ljudskih i manjinskih prava, negovanje kulturnih i obrazovnih veza i diplomatsku podršku u skladu sa međunarodnim pravom.
Paternalizam počinje tamo gde počinju političke naredbe, tajni novac, izborni inženjering, određivanje ko je „pravi Srbin“ i zahtev da građani druge države budu poslušni vlastima u Beogradu.
Demokratska stranka je evropska i antiratna stranka. Da je Srbija 1991. godine izabrala viziju moderne evropske države, umesto Miloševićevog nacionalizma, danas bi mnogo više Srba živelo u svojim domovima širom nekadašnje Jugoslavije, povezano sa Srbijom u Evropi bez unutrašnjih granica.
Nacionalna politika Demokratske stranke vodi ka tome da Srbija, Crna Gora i čitav Zapadni Balkan postanu deo iste evropske zajednice slobodnih ljudi i ravnopravnih država.
Vučić predstavlja i problem i upozorenje. Studentska pobuna pokazuje da u Srbiji postoji snažna, većinska i evropska alternativa njegovoj politici.
GROBOVI NISU ZEMLJIŠNE KNJIGE, A MANASTIRI NISU GRANIČNI STUBOVI
STANDARD: Može li Srbija uopšte postati moderna evropska država ako paralelno bujaju klerikalizam, etnički nacionalizam, mitologizacija prošlosti i uvjerenje da crkva treba da bude politički autoritet? Kako gledate na političku ulogu Srpske pravoslavne crkve, posebno u Crnoj Gori, i ima li Demokratska stranka hrabrosti da kaže da crkva može imati ogromnu društvenu važnost, ali ne može određivati državnu i regionalnu politiku Srbije?
MILIVOJEVIĆ: Srbija ne može postati moderna evropska država dok se političke odluke donose pod pritiskom klerikalizma, šovinizma i mitologizovane prošlosti. Ustav Srbije jasno određuje da je Srbija svetovna država i da su crkve i verske zajednice odvojene od države. Posle smene režima ta odredba ponovo mora imati stvarno značenje.
Srpska pravoslavna crkva ima ogromnu duhovnu, kulturnu, istorijsku i društvenu važnost za veliki broj ljudi. Ona nema izborni legitimitet ni ustavno ovlašćenje da određuje državnu, spoljnu ili regionalnu politiku Srbije. Njeni velikodostojnici imaju pravo da iznose stavove kao i svi drugi građani, dok odluke donose građani i institucije koje su im odgovorne.
To posebno važi za Crnu Goru. Verska osećanja, hramovi i sveštenstvo ne smeju biti pretvarani u partijsku infrastrukturu niti u instrument spoljne politike Beograda. O budućnosti Crne Gore odlučuju njeni građani, a njene institucije uređuju odnose sa svim verskim zajednicama uz puno poštovanje slobode veroispovesti.
Demokratska stranka ima i hrabrost i obavezu da to jasno kaže. Crkva može biti važan glas u društvu, ali nema pravo političkog veta. Oltar ne sme postati predizborna bina, kao što državna vlast ne sme koristiti veru za indoktrinaciju i disciplinovanje građana i obračun sa neistomišljenicima.
Sekularna država štiti i slobodu vere i slobodu građana. Tako crkva čuva svoje dostojanstvo, a država svoju demokratsku prirodu.
U budućnosti Srbija mora da napravi otklon od mitomanskog, pljačkom i ratovima razorenog društva, gradeći budućnost koja počiva na spoznaji naših pravih vrednosti, ne nudeći svetu naše najveće mane i zablude kao naše najveće vrline.
POSLIJE VUČIĆA: NEMA POLITIČKOG INŽENJERINGA U CRNOJ GORI
STANDARD: Pretpostavimo da Vučić sjutra izgubi vlast i da demokratska opozicija dobije priliku da vodi Srbiju. Šta bi se konkretno promijenilo prema Crnoj Gori? Da li biste bili spremni da kažete: nema finansiranja i političkog usmjeravanja partija u Crnoj Gori iz Beograda, nema miješanja u pitanja jezika, nacije, popisa i identiteta, nema podjele građana Crne Gore na one koji su „naši“ i „njihovi“, već odnos dvije potpuno ravnopravne države? Ako nijeste spremni na to, onda šta bi, osim Vučićevog stila i retorike, zapravo bilo drugačije?
MILIVOJEVIĆ: Da će Vučić izgubiti vlast, to više nije pretpostavka, već izvesnost. Zato smo spremni da ovo kažemo potpuno jasno i da to što govorimo sprovedemo u delo.
Posle Vučića neće biti finansiranja i političkog usmeravanja stranaka u Crnoj Gori iz Beograda. Državne službe, javna preduzeća, ambasada i mediji neće biti korišćeni za politički inženjering i sprovođenje zlurade i zlokobne propagande.
Srbija se neće mešati u pitanja crnogorskog jezika, nacije, popisa, zastave, himne i drugih pitanja o kojima odlučuju građani i institucije Crne Gore. Neće biti podele građana na „naše“ i „njihove“, niti proglašavanja izdajnikom bilo koga ko po određenim pitanjima ima drugačiji stav od onih koji će preuzeti odgovornost za upravljanje Srbijom.
Sa svakom demokratski izabranom vlašću u Podgorici razgovaraćemo otvoreno, institucionalno i kao ravnopravni partneri. Nesuglasice, kojih ima i između najbližih država, rešavaćemo dijalogom, bez uvreda, ucena, tabloidnih kampanja i političkih posrednika.
Crna Gora je na korak od ostvarenja svoje istorijske evropske šanse. Srbija treba da se raduje njenom uspehu. Crna Gora će nas sačekati u Evropskoj uniji, a posle smene mafijaškog režima demokratska Srbija će učiniti sve da joj se što pre pridruži.
Tada će odnosi Srbije i Crne Gore ponovo biti onakvi kakvi prirodno treba da budu. Crna Gora će biti jedan od najbližih prijatelja i saveznika koje Srbija ima, a Srbija pouzdan prijatelj i saveznik Crne Gore.
Preporučeno
Pravi bratski odnos moguć je samo između potpuno ravnopravnih država. Upravo takvu budućnost ćemo zajedno izgraditi.















