Marović o savjetima Milatoviću: Posjetiti Kosovo i ne gubiti vrijeme na Otvoreni Balkan

Marović je prije nepunih pola godine, podnijela ostavku u Vladi Dritana Abazovića, navodeći da prilike u Crnoj Gori nisu omogućavale ubrzanje evropskog puta.

Dala je tri savjeta novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću – da ne pristupa Otvorenom Balkanu, da što prije posjeti Kosovo, kako bi otklonio sumnje da će se dovoditi u pitanje crnogorsko priznanje te države i da osujeti ulazak proruskog Demokratskog fronta u novu Vladu na čije će formiranje njegova partija imati presudan uticaj.

RSE: Da li mislite da će Milatović poslušati Vaše savjete … i od čega to zavisi?

Marović: Uzimajući u obzir nadležnosti predsjednika, on i ne odlučuje o sve te tri stvari. Poenta savjeta je bila da on u javnim nastupima objasni koji je to pravac kojim ide njegov pokret Evropa sad. Međutim, u samom pokretu postoje, koliko možemo čuti, drugačiji stavovi, tako da je teško procijeniti koliko može uopšte uticati na partijsku politiku. Milatović je već rekao da je za njega Otvoreni Balkan pozitivna inicijativa. Ja smatram da priključivanjem gubimo dragocjeno vrijeme koje bismo mogli iskoristiti za ispunjavanje obaveza u procesu EU integracije.

Što se tiče savjeta da bi trebalo posjetiti Prištinu nakon Brisela, uvijek je ključno pitanje nakon promjena kakve će odnose novi predsjednik i Vlada imati sa Srbijom i Kosovom. Izbor Kosova za drugu posjetu bi značio samo to da se žele njegovati dobri odnosi sa svim susjedima, što bi, u krajnjem, bila potvrda onoga što je predsjednik rekao odmah nakon izglasavanja – da nema promjena u vanjsko-političkoj orijentaciji.

Kad je riječ o DF-u, Crnoj Gori potrebno je da gradi novu strukturu na vlasti koja će biti “građanske i evropske orijentacije”.

RSE: Ovi savjeti zapravo otvaraju tri suštinski važna pitanja za Crnu Goru. Da li mislite da će Milatović imati političke snage da se odupre zahtjevu da revidira odnos prema Kosovu, ako znamo da osim podrške na predsjedničkim izborima koju je dobio od DF-a, i u redovima sopstvene partije i njihovih koalicionih partnera, ima, ne baš mali broj zagovornika teze da Crna Gora treba da povuče to priznanje?

Marović: Kao što sam već rekla, to ne zavisi samo od njega, ali svaki zaokret znači i gubitak podrške međunarodne zajednice, a to se dugoročno nikome “ne isplati”.

RSE: Vaš stav oko učešća Demokratskog fronta u Vladi poklapa se sa više puta iskazanim stavovima američkih zvaničnika…. Zašto mislite da oni treba da budu van Vlade i koliko je to suštinski (ne)bitno ako su dobili ogroman broj važnih pozicija po dubini vlasti?

Marović: DF ima drugačije stavove u odnosu na ono što je i zvanična vanjsko-politika orijentacija Crne Gore, ali i dio agende koju treba ispuniti u procesu integracija.

Ovdje prvenstveno mislim na stav o genocidu u Srebrenici, o priznanju Kosova, sankcije prema Rusiji, pa čak i na stavove koji se odnose na prava žena, LGBT populacije i slično.

To su sve stvari oko kojih mi više ne treba da vodimo polemike u javnosti i u vezi sa kojima ne bi trebalo da čujemo različite stavove iz Vlade. One su odavno definisane.

RSE: Upravo je jedno od ovih pitanja, Otvoreni Balkan, navodno bilo Vaša tačka sporenja sa premijerom Abazovićem zbog koga ste prije šest mjeseci, podnijeli ostavku na mjesto potpredsjednice Vlade i ministarke evropskih poslova. Zašto mislite da je OB toliko loš za Crnu Goru?

Marović: Nije to bila tačka sporenja, budući da OB nikada nije bio na dnevnom redu Vlade. Premijer Abazović je u više navrata govorio da ćemo na osnovu argumenata, odnosno valjane analize, koja će sa svih aspekata analizirati OB, donijeti konačnu odluku da li ćemo se priključiti ili ne.

Premijer jeste u javnim nastupima bio pozitivniji od mene u odnosu na tu inicijativu, ali to ne znači mnogo kad odluka nije donesena.

Moj stav je zasnovan na saznanjima, istraživanju i analizi koju je Ministarstvo objavilo a koja se njime bavila samo s aspekta evropskih integracija. Ja smatram da strateški, ali ni suštinski ne postoje razlozi zbog čega bismo uopšte razmatrali tu inicijativu u ovom trenutku.

Mi smo već integrisani u okviru drugih organizacija i inicijativa u određenim oblastima koje su i dio OB, a podsjetiću i da smo ratifikovali tri sporazuma u okviru Berlinskog procesa, a koja bi trebalo da vode zajedničkom regionalnom tržištu. OB ne nudi ništa novo, a inicijativa je i krnja, jer u njoj učestvuju samo tri države. Učešće jedne je sporno i potencijalno potpuno isključeno iz same inicijative.

To je jedna neuređena inicijativa, nema institucionalni okvir, monitoring mehanizme, mehanizam za rešavanje sporova.

RSE: Ranije ste konstatovali da Srbija svakodnevno vrši pritisak na Crnu Goru da postane dio OB. Koji su interesi Beograda da Crna Gora postane članica ?

Marović: Prije svega, Srbija želi da unaprijedi inicijativu koju je pokrenula i ima najviše interesa u okviru nje. Jedino je Srbija uklonila najveći dio barijera zato što je to njen ekonomski interes – najviše izvozi, i kad se s tog aspekta posmatra, jasno je zašto na tome insistira.

RSE: Komentarišući OB, poručili ste da “sa autokratama ne može prijateljski, već službeno dok su na poziciji”. Da li ste ovdje mislili i na odnose Vlade čiji ste bili član sa srpskim i albanskim liderima Aleksandrom Vučićem i Edijem Ramom?

Marović: To se odnosilo na izjavu predsjednika Milatovića da će odnosi sa Vučićem biti prijateljski i da su već prijateljski.

Jedan od razloga, zbog čega mislim da OB nije dobar je što on ne nudi okvir za demokratizaciju jer zarad “ekonomskih interesa” u drugi plan stavlja demokratiju.

Dodatno, Crna Gora je najviše odmakla u procesu demokratizacije, i u tom segmentu, stanje je lošije u svim državama regiona. Isto tako, smatram da je jedno reći da su odnosi sa Srbijom prijateljski, a sasvim nešto drugo da su odnosi sa Vučićem prijateljski.

RSE: U autorskom tekstu o EU integracijma ste naveli da države regiona stoje na istom mjestu – sa polukonsolidovanim demokratijama ili hibridnim režimima, narastajućim nacionalizmom, stranim uticajima kojima je manjak demokratije zapravo odskočna daska za širenje autoritarizma. Ako je stanje takvo, imaju li ove zemlje snage da bez jačeg pritiska sa strane izađu iz tog začaranog kruga?

Marović: Konstatacija uzima u obzir da je prošlo 20 godina od Deklaracije iz Soluna kojom je obećana evropska perspektiva i da su sve države, u određenoj mjeri, sprovodile reforme iz procesa EU integracije, na osnovu politike uslovljavanja, i da to nije bilo dovoljno da se u značajnoj mjeri unaprijedi stanje demokratije.

Ono što smo mi uspjeli da uradimo jeste da neznatno unaprijedimo procedure, transparentnost… ali ono što je suština vladavine prava, institucije nezavisne od političkog uticaja, to još nemamo. Zapravo smo u praksi daleko od toga.

Imali dovoljno vremena da pokažemo spremnost i zrelost da sprovodimo evropsku agendu, a to nije bio slučaj. Zbog toga smatram da bi EU trebalo da promijeni pristup i pojačanim monitoringom „natjera nas“ da usvojimo i garantujemo evropske standarde.

RSE: Da li mislite da EU adekvatno koristi poluge moći koje ima u odnosu na ove zemlje, s obzirom na izdašnu ekonomsku pomoć koju im daje?

Marović: To jeste dio problema.Nova metodologija predviđa podsticaje i sankcije za napredak ili manjak napretka. Ipak imamo primjere da određene države koje nisu uvele sankcije Rusiji i uskladile politiku sa EU u praksi imaju potpuno isti tretman sa onima koje su to učinile.

To znači da vi davanjem novca, a bez ikakvog uslovljavanja te pomoći, zapravo omogućavate onima koji ne sprovode evropsku agendu i koji nisu demokratski lideri da opstaju na vlasti.

RSE: Koliki je na ovako sumornu definiciju uticaj Crkve, odnosno opšta klerikalizacija kojoj smo svjedoci, gdje političari konsultuju kler o političkim pitanjima?

Marović: Uzimajući u obzir kakvi su stavovi Crkve povodom određenih pitanja, možemo reći da to u određenoj mjeri to negativno utiče na neke reforme. Crkva i država moraju biti odvojene. Zna se koji su položaj i uloga crkve u jednom društvu, a ona ne može i ne smije da se miješa u upravljanje.

RSE: Kako u tom svijetlu gledate na odluku Vlade Abazovića da potpiše Temeljni ugovor sa SPC i izdvoji značajna sredstva iz budžeta svih građana za obrazovanje mladih u njenim vjerskim školama? Mnogi Vam zamjeraju što tada (potpisivanje TU) nijeste napustili Vladu, kao čin neslaganja sa tom odlukom…

Marović: Pitanje odnosa sa SPC dugo opterećuje društveno-politički život u Crnoj Gori. Ne sporim da je to trebalo skinuti sa dnevnog reda, ali su problematični i tajming i sam sadržaj TU. Sa dijelovima nisam saglasna i uostalom to sam i pokazala.

Neki mi zamjeraju što tada nisam dala ostavku, a neki što nisam duže ostala da se „borim“ u Vladi. Kada je Vladi izglasano nepovjerenje u avgustu 2022. godine, ona je do tada radila u punom kapacitetu samo nešto više od tri mjeseca, što je bilo nedovoljno za ubrzanje procesa integracije. Međutim, smatrala sam da je moguće uraditi određene stvari na tehničkom nivou, u samom Ministarstvu, konkretno na sređivanju pregovaračke strukture.

Kada je i taj tehnički dio postao takav da ne može uticati na proces, moj ostanak u Vladi je postao besmislen ako ne mogu da ubrzam proces pregovora s EU i sredim stvari iznutra.

U trenutku kada sam napustila Vladu, stepen realizacije obaveza iz programa pristupanja je bio samo 28 odsto, imali smo „nedefinisanu“ parlamentarnu većinu, Vladu u tehničkom mandatu, blokirano pravosuđe… Apsolutno nijesmo mogli da pričamo o ispunjavanju obaveza iz procesa integracija. E u tom trenutku je meni trebalo da napravim otklon i izađem iz Vlade.

RSE: Na temu stranog uticaja, djeluje da se on u Crnoj Gori minimizira. Da li je po Crnu Goru “teži” srpski od ruskog ili kineskog uticaja?

Marović: Teško je mjeriti koji je uticaj najveći i najopasniji. Opasni su svi uticaji koji negativno utiču na demokratiju, koji koriste saveznike u samoj Crnoj Gori za određenu agendu koja je problematična, koja usporava i onemogućava demokratske procese.

I u tom smislu smatram da sva tri uticaja – i Kina i Rusija i Srbija – imaju potencijalno negativan uticaj na procese u Crnoj Gori.

Uveli smo sankcije Rusiji i usklađeni smo sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU, ali određeni koraci u praksi su problematični, poput recimo ekonomskog državljanstva, budući da je tokom prošle godine 110 pasoša dodijeljeno ruskim državljanima. Rusija je još pri vrhu po investicijama.

Što se tiče Kine, Crna Gora jeste privremeno riješila problem što se tiče autoputa, ali nismo izvukli nikakve pouke. I dalje zaključujemo sa njima ugovore a da nismo unaprijedili vladavinu prava, samim tim ni naš pregovarački kapacitet, odnosno način na koji definištemo uslove u okviru tih ugovora.

A što se tiče konkretno Srbije, uticaj je najveći preko Srpske pravoslavne crkve i određenih partija koje sa vlašću u Srbiji imaju tijesne odnose. Da podvučem još jednom – problem nije saradnja sa Srbijom, nego sprovođenje agende nedemokratskih snaga.

RSE: Kakva su Vaša očekivanja od buduće Vlade koja će biti formirana poslije prijevremenih parlamentarnih izbora 11. juna? Naravno da je teško govoriti o tome prije nego vidimo njen personalni sastav, ali da li vidite neophodnu političku energiju da se pokrene proces evropskih integracija, pošto šest godina nijesmo zatvorili nijedno poglavlje, a stalno se govori o privremenim mjerilima za poglavlja 23 i 24?

Marović: Sve partije se zalažu za članstvo u EU. U praksi ta posvećenost ispunjavanju cilja nije toliko vidljiva i često postoji samo na retoričkoj ravni. Kako bi pokazale ozbiljnost svojih zalaganja, sve političke partije bi trebalo da se obavežu na ispunjavanje „evropske agende“, odnosno privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 u jednogodišnjem periodu. Naravno, Skupština svoj dio, Vlada svoj dio.

Potom bi trebalo insistirati na dobijanju završnih mjerila, kako bismo ušli u završnu fazu integracije. Ne smije više biti odlaganja, ni pomjeranja agende. Mjerila su jasna.

RSE: Dali ste ostavku na mjesto ministarke, što je rijetka pojava u crnogorskoj političkoj praksi. Razmišljate li o povratku u politiku?

Marović: Napraviću pauzu od politike od makar četiri godine. Potrebno mi je da se distanciram od te vrste angažmana.

Ali ću, naravno, nastaviti i dalje radim na tome da Crna Gora bude ubrzano primljena u EU. Mislim da je to zapravo najvažnije i za demokratiju u Crnoj Gori i za mene, budući da su EU i članstvo Crne Gore u njoj nešto što me pokreće već 20 godina.