Video
Komentarišući brojnost ljudi na litijama, Martinović ističe da u povorkama koje gledamo sigurno ima i nezadovoljnih građana, ali da ne može da razumije izjave koje se plasiraju u javnost da je riječ o građanskom protestima.
“Ne, oni su crkveni i politički, i to podređeni politici koja je opasna po građansko društvo i principe moderniteta”, naglašava Martinović.
Prošlost koja se stalno vraća podsjeća nas na poznati mit u žanru horora i govori nam da je zapravo ona taj vampir koji se ne da upokojiti”. Ovo su Vaše riječi povodom filma “Između dana i noći”, koji je dobitnik brojnih nagrada, a čiji ste Vi reditelj. Da li su aktuelna dešavanja nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ta prošlost koja se vraća?
MARTINOVIĆ: Izvjesno je da se ova tema jednom morala otvoriti, a status crkve pravno definisati. Jer, osim crkvenih zakona, kanona, postoje i građanski zakoni koje treba poštovati. Dugo je već vremena jedna crkva u, za sekularnu državu, neobičnom, privilegovanom položaju, koji nerijetko ostavlja utisak da ona ne samo da je izvan već i iznad zakona. Otuda je i otpor promjenama koje se moraju desiti očekivan. Premda načelno postoji saglasnost da se dođe do prihvatljivog rješenja, čini mi se da smo uvedeni u deplasiranu priču o imovini, o tome ko će biti titular koje crkve, kome će biti povjerena, najzad, čemu će služiti. Pa i napušten hram, ipak je hram, kaže Ljermontov Sakralni objekti će ostati ono što jesu: za vjerujuće ljude mjesta bogosluženja pokajanja, nade i duhovnog zajedništva a za društvo u cjelini spomenici istorije i kulture, koje treba sačuvati.
No, koji bi predznak Crkva trebalo da ima? Mislim da niko ne može zamisliti pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori koja ne stanuje u Cetinjskom manastiru. A nju čine, između ostalog, i objekti koji su na neki način izdvojeni ovim zakonom. Ta Crkva je postojala kao de facto autokefalna, a ušla je u sastav druge crkve onda kada je i Crna Gora izgubila suverenitet. Kako je Pravoslavna crkva (a valjda bi crkva morala biti jedna) organizovana po pomjesnom principu, i čine je samostalne organizacije, uz jednog patrijarha koji je simbolično prvi među jednakima, zašto se u ovom slučaju to odbija i preduzimaju se sve radnje da se to spriječi?
Zašto?
MARTINOVIĆ: Odgovor je, bojim se, u političkoj ravni. Ako priznate pravo na samostalnost i ime crnogorskoj crkvi, prihvatili ste i samosvojnost Crne Gore i Crnogoraca. Ovako se, iz te druge perspektive, pothranjuje privid o nacionalnom i državnom provizorijumu.
Jeste li iznenađeni brojnošću povorke koju gledamo svakog četvrtka i nedjelje? Da li je to bilo očekivano budući da godinama već u istraživanjima javnog mnjenja upravo Srpska pravoslavna crkva uživa veliko povjerenje?
MARTINOVIĆ: Uticaj Srpske pravoslavne crkve na društvenom planu je rastao, i to se dalo registrovati tokom svih ovih godina u kojima nije bilo adekvatnog odgovora na brojne situacije u kojima se država našla pred izazovom kako da reaguje. Podsjetimo se “prepravljanja” crkava i manastira, uz nerijetku devastaciju arhitektonskog nasljeđa, pravno neuređen status sveštenika, slučaja Rumije, krstionice na Ostrvu cvijeća itd. Sa druge strane, nedostaju nam primjeri kako je moglo i drugačije, poput čudesnog poduhvata preseljenja Pivskog manastira, koji je izveo danas nepostojeći Zavod za zaštitu spomenika kulture.
Vjerujem da su, pak, na brojnost ljudi u povorkama uticala i druga nezadovoljstva, koja potiču iz nagomilanog osjećanja socijalne neravnopravnosti. Nažalost, odabran je pogrešan način da se to osjećanje artikuliše i zaista ne mogu da razumijem ona izjašnjenja koja ove proteste vide kao građanske. Ne, oni su crkveni i politički, i to podređeni politici koja je opasna po građansko društvo i principe moderniteta.
Na šta Vas najviše podsjećaju litije, odnosno, kako Vi kažete manifestacije koje imamo prilike da gledamo četvrtkom i nedjeljom?
MARTINOVIĆ: Manifestacije koje se organizuju podsjećaju na scene iz izvanrednog Ljosinog romana “Rat za smak svijeta”, u kojem čitave porodice slijepo idu za Savjetnikom i njegovim propovijedima. Svaku dalju sličnost treba isključiti, budući da su istinita događanja u Brazilu sa kraja XIX vijeka, koja su Ljosi poslužila kao glavni motiv, završena brutalno.
Sagovornici Dnevnih novina koji su iznosili svoje viđenje aktuelne situacije prozivaju institucije, naučne, kulturne, obrazovne, da nijesu dovoljno uradili na podizanju osjećaja nacionalne svijesti, da upravo litije to pokazuju. Šta Vi mislite?
MARTINOVIĆ: Da bi institucije imale dovoljno autoriteta, prije svega treba da rade svoj posao profesionalno i odgovorno, da budu kredibilne. Za to je potrebno da imaju podršku ne samo nosilaca vlasti već i drugih aktera javnog života. Vjerujem da se osjećanje društvene i nacionalne kohezije stvara kroz obrazovni sistem i kulturu, ali i uređene bolnice, parkove, dječija igrališta. I solidarnost. To, međutim, ne podrazumijeva da svi o svemu misle isto, da treba izbrisati razlike među nama, kao u politički infantilnim parolama.
Vi ste na čelu Crnogorske kinoteke, nacionalnog filmskog arhiva. Koji je najstariji materijal koji čuvate? Šta sve posjeduje Crnogorska kinoteka?
MARTINOVIĆ: Uskoro će biti dvadeset godina od osnivanja Kinoteke i za to vrijeme smo formirali respektabilan filmski fond, značajan u istorijskom i u estetskom smislu. Najstariji materijal je iz perioda Kraljevine Crne Gore, to su krunidbene svečanosti, posjeta kralja Nikole Beču, snimci crnogorskih gradova, žurnali iz Prvog balkanskog rata, sačuvani prolog prvog igranog filma “Voskresenja ne biva bez smrti” iz 1922. godine itd. Kod nas se čuvaju filmovi tri crnogorska filmska preduzeća: Lovćen filma, Filmskog studija Titograd i Zeta filma. Tu su i žurnali Filmskih novosti koji se odnose na Crnu Goru, na čijem objedinjavanju u digitalnoj formi radimo. Izradili smo i nove kopije jednog kruga velikih crnogorskih reditelja: Velja Stojanovića, Živka Nikolića, Vlatka Gilića, Krsta Papića i drugih. Kod nas se čuva i dio arhiva Televizije Titograd (na filmskoj traci), ali i filmovi savremene produkcije.
Veliku pažnju javnosti izazvao je film “Crna Gora i Veliki rat”, u kojem ste Vi i Branko Baletić javnosti ponudili dokumenta i filmski materijal kojieg ranije nijemo imali prilike da vidimo. Koliko su ovakvi projekti zahtjevni, koliko značajni?
MARTINOVIĆ: Smatrali smo da je naša obaveza da, u povodu sto godina od početka Prvog svjetskog rata, koji je zbog razmjera katastrofe bio nazvan Velikim, uradimo film u kojem ćemo predočiti sudbinu Crne Gore u tim dramatičnim godinama. U većim sredinama na takvim projektima su se angažovali brojniji timovi, uz neuporedivo veća sredstva. Mislim da smo ipak ispunili osnovni cilj, baziravši film u najvećoj mogućoj mjeri na autentičnim materijalima i faktografiji. U neku ruku ovakvi projekti se nikad ne završavaju, a to zavisi od novih materijala koji budu pronađeni ili postanu dostupni, tako da smo i mi uradili drugu verziju, koja je prikazana na stogodišnjicu od završetka rata.
Na šta ste posebno ponosni u proteklih četiri godine, koliko ima od kako ste imenovani za direktora Crnogorske kinoteke?
MARTINOVIĆ: Svoj angažman u Kinoteci sagledavam u kontinuumu, ne samo kroz dužnost direktora koju sada obavljam. Važno je što smo opstali; što smo prikupili i sačuvali filmove u dosta dobrom stanju u posve neadekvatnim uslovima u kojima radimo. Dragocjen je svakodnevni rad našeg Arhiva na sređivanju filmskog materijala i dokumentacionoj obradi koja će puno značiti i za budućnost. To je važan posao koji je manje javno eksponiran. Zadovoljan sam što smo ostvarili saradnju sa skoro svim kulturnim centrima u Crnoj Gori i našim zajednicama u inostranstvu. Ponosan sam na programe koji su privukli publiku u broju većem nego što je to evropski prosjek; poput retrospektive filmova Ingmara Bergmana, Podgorica film festivalu, oskarovcima, kratkim filmovima Gilića i Nikolića, animiranim Duušana Vukotića i dr
Ima toga još…
MARTINOVIĆ: I te kako smo ponosni na dokumentarne filmove koje je Kinoteka proizvela: o Balšićima, Žabljaku Crnojevića, Njegošu, Velikom ratu i film o antičkoj Duklji, koji je sada u završnoj fazi. Na knjigu o prvim crnogorskim bioskopima.
Najzad, srećan sam zbog mladih ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, povezani sa Kinotekom. Članovi našeg malog tima išli su na škole i radionice u Italiju, Francusku, Englesku, Njemačku, zemlje regiona. Moram pomenuti i borbu da dobijemo svoju zgradu. Za dosta toga trebalo je i truda i strpljenja kao, da se sjetimo Pamuka, “da iglom kopaš jamu.”
Opremiti sale i ponuditi dobar program
Kako vratiti kult gledanja filmova u bioskopskim salama?
MARTINOVIĆ: Bilo je jedno vrijeme kada su ugašena svjetla u bioskopskim salama, a i sam film je bio proglašen za nepotreban. Digitalno doba nas je, potom, gotovo vratilo u prapočetke filma, projekcijama za jednog gledaoca. Ipak je neuporediv doživljaj gledati film u bioskopu, na velikom platnu. Interesovanje postoji, treba opremiti sale i ponuditi dobar program. Posljednji primjer Bara to potvrđuje. U pripremi igrani film o Knjazu Danilu
Koji je Vaš sljedeći projekat?
MARTINOVIĆ: Radim na pripremi dva filma. Jedan je dokumentarni, o Crnogorcima koji su učestvovali u osnivanju najtrofejnijeg fudbalskog kluba u Turskoj, Galatasaraja, i o nesvakidašnjem prijateljstvu dva vladara, crnogorskog i turskog.
Preporučeno
Drugi projekat nastaje u saradnji sa Veljkom Bulajićem i Stevom Koprivicom. To je igrani film o Danilu I, knjazu crnogorskom, koji bi, u izvjesnom smislu, bio i film o Crnoj Gori danas. Nije riječ toliko o varljivim istorijskim analogijama, koliko o presudnoj važnosti nasljeđa ličnosti koja je svoj život podredila ideji stvaranja moderne države. U ne tako dugoj vladavini, postigao je puno: odvajanjem duhovne od svjetovne vlasti, odnosno crkve od države, donošenjem nasušno potrebnog Zakonika, velikom vojnom pobjedom koja je odjeknula daleko izvan granica zemlje i izlaskom Crne Gore na međunarodnu scenu. U pozadini su intrige, sukobi, otpori. Rješavao ih je onako kako je mogao, u duhu vremena u kojem je živio, snatreći o drugačijoj sudbini naroda koji predvodi. Gvozdenom voljom da sve podredi najvišem političkom cilju… A to je, oduvijek, pitanje slobode.
