Lustracija je utvrđivanje odgovornosti za kršenje ljudskih prava u prošlosti, postupak kojim se iz političkog života isključuju kompromitovani predstavnici stare vlasti. Nova parlamentarna većina najavila je da će među prvim njenim potezima biti predlaganje zakona o lustraciji. To je i premijer Zdravko Krivokapić najavio predstavljajući ekspoze u parlamentu. Za usvajanje takvog akta potrebna je prosta većina, odnosno 41 poslanik, ali za sada takav akt nije procesuiran Skupštini.
Ustavni osnov
” Ustav Crne Gore u članu 16 propisuje da se zakonom, u skladu sa Ustavom uređuje ostvarivanje ljudskih prava i sloboda, način osnivanja organa vlasti i druga pitanja od interesa za Crnu Goru, i tu bi se mogao naći ustavno-pravni osnov za eventualno donošenje ovog zakona”, ocijenio je Mitrić.
On podsjeća da se pravna država, kao aksiom ograničavanja apsolutističke vlasti, javila u njemačkoj pravnoj misli početkom 20 vijeka, a u isto vrijeme, kako je kazao, u Engleskoj je izgrađen pravni institut ,,vladavina prava“, koji je zabranjivao vršenje visokih javnih funkcija svim nosiocima tih funkcija, ako su vršili tu vlast mimo prava.
” U isto vrijeme u Francuskoj stvoren je pravni institut ,,ustavna država“, kojim se zaustavljalo nepravno postupanje svih nosilaca tih funkcija. Otuda se u drugoj polovini 20 vijeka javila potreba za zakonsko regulisanje ove materije, pa otuda se pojavljuju prvi zakoni o lustraciji, kojim se zabranjivala mogućnost vršenja vlasti svima onima koji su se ogriješili o poštovanju prava i potčinjenosti pravu, na razne načine, u raznim okolnostima i raznim vremenskim periodima”, objasnio je Mitrić.
Prema njegovim riječima, kada je u pitanju najavljeni zakon, postavlja se nekoliko prethodih pitanja.
” To je, po meni, prije i iznad svega – da li se ovim zakonom mogu propisivati krivične sankcije, vrijeme njegovog stupanja na snagu, i, s tim u vezi, mogućnost njegovog retroaktivnog dejstva. Po mom sudu, ovaj zakon može imati isključivo tzv. ,,političku“ sankciju – u zabrani obavljanja visokih političkih i državnih funkcija. Drugo, po Ustavu, zabranjena je retroaktivna primjena zakona, osim izuzetno, pod određenim uslovima. Što se tiče retroaktivnosti, mislim da bi izuzetno mogla biti prihvaćena od zakonodavca, jer u protivnom ovaj zakon bi izgubio svoju svrhu i smisao, pošto bi njegovo važenje de lege ferenda onemogućilo utvrđivanje osnovnih pravnih premisa i postulata ovog zakona, a to je da se utvrdi ko je, riječju, grešan bio u obavljanju visokih funkcija. Naravno, da bi se moralo utvrditi tačno vrijeme njegovog retroaktivnog dejstva “, kazao je Mitrić.
Istakao je da bi se o ustavnosti zakona moglo razgovarati tek nakon usvajanja tog akta.
” Da li bi ovaj zakon bio protivan članu 45 Ustava, koji propisuje da pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore, koji je navršio 18 godina i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori? Ovo je ustvari jedno hipotetičko pitanje, jer o njegovoj ustavnosti bi se mogli donositi stavovi i sudovi nakon njegovog donošenja “, kaže Mitrić.
Dodao je da se postavlja ,,još jedno zanimljivo pravno pitanje“.
” Da li bi se ovaj zakon odnosio i na sadašnje nosioce visokih funkcija, jer i oni, iako su bili opozicija cijelog svog postojanja, obavljali su svoje političke i zakonodavne funkcije “, kazao je Mitrić.
Upozorio je da je riječ o složenoj pravnoj materiji, koju bi trebalo da, kako je istakao, rade istaknuti pravni stručnjaci, sa velikim iskustvom u tumačenju prava.
Iskustva
Zemlje regiona nemaju zakone koji definišu sprovođenje lustracije. Ipak, takvi akti u određenim periodima bili su na snazi u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.
Istraživački centar Skupštine, u analizi zakona o lustraciji u zemljama regiona, navodi da je lustracija kao proces, u pravnom ili političkom smislu, bila prisutna u nekoliko zemalja koje su prošle određenu vrstu tranzicije, uglavnom u kontekstu donošenja posebnih zakona. Među zemljama koje su sprovele mjere i usvojile zakone koji uređuju ovaj postupak bile su Istočna Njemačka, Čehoslovačka, Bugarska, Albanija, Poljska, Litvanija, Letonija, Mađarska, Srbija, Rumunija i Makedonija. Međutim, gotovo da nije bilo jedinstvenog načina uređivanja ovog postupka među zemljama.
Među prvima, kako se navodi u Istraživanju, bio je Zakon o lustraciji Čehoslovačke, koji je propisivao diskvalifikaciju, smjenu i otpuštanje visokorangiranih komunističkih kadrova, članova tajne policije i njihovih saradnika sa vodećih pozicija u javnoj upravi, snagama bezbjednosti te zakonodavnim i izvršnim pozicijama u državnoj hijerarhiji. U praksi, sprovođenje procesa u ovoj zemlji, prema navodima u literaturi, imalo je za posljedicu lišavanje ljudi određenih prava, što je u suprotnosti sa liberalnom demokratijom.
Nasuprot tome, u Njemačkoj je primjena lustracije, zasnovana na individualnom kriterijumu i kategoriji kršenja ljudskih prava. Kroz lustracioni postupak, odnosno tzv. ,,diskvalifikaciju“ prošao je veliki broj ljudi. Lustracija je detaljno sprovedena, pa je na primjer u oblasti prosvjete otpušten značajan procenat ukupnog obrazovnog kadra koji je pripadao nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici. Lustracija je sprovedena u pravosuđu, jer se, kako se navodi u analizama, smatralo da sudije koje su vršile pravosudne funkcije u bivšem režimu ne mogu da ih obavljaju i u demokratskom sistemu.
Parlament Rumunije usvojio je Zakon o lustraciji u februaru 2012. godine. Pod postupkom lustracije trebalo je da se nađu svi koji su tokom skoro 50 godina komunističkog uređenja imali rukovodeće funkcije. Cilj zakona bio je više razotkrivanje nego kažnjavanje. Međutim, Zakon je dva puta proglašen neustavnim, te postkomunistička lustracija u Rumuniji zapravo nije ni sprovedena.
U Albaniji Zakon o lustraciji usvojen je 2008. godine, ali je proglašen neustavnim. Međunarodne organizacije izrazile su zabrinutost da bi vlada potencijalno mogla vršiti selektivnu primjenu zakona protiv svojih protivnika.
Zakoni o lustraciji u određenim periodima bili su na snazi u Sjevernoj Makedoniji i Srbiji. Postupak lustracije u Srbiji podrazumijevao je ispitivanje odgovornosti kandidata za javne funkcije i nosilaca javnih funkcija za kršenje ljudskih prava, dok je ovaj proces u Sjevernoj Makedoniji predviđao uslove za ograničenje vršenja javne funkcije za sve kandidate i nosioce javnih funkcija, idući i korak dalje u odnosu na Srbiju, jer je obuhvatao i nekadašnje nosioce funkcija, koji su ostvarivali saradnju sa organima državne bezbjednosti. Taj zakon u Srbiji usvojen je 2003. godine i njime su bila obuhvaćena sva kršenja ljudskih prava nakon 23. marta 1976. godine, odnosno od stupanja na snagu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Taj akt zapravo nikad nije primijenjen u praksi. Prestao je da važi 2013. godine, istekom roka važenja od deset godina od njegovog usvajanja.
Prvi zakon koji je uređivao pitanje lustracije u Sjevernoj Makedoniji usvojen je 2008. godine, da bi nakon izmjena i odluke o njegovoj neustavnosti, parlament 2012. godine usvojio novi zakon o utvrđivanju uslova za ograničenje vršenja javne funkcije, pristup dokumentima i objavljivanje saradnje sa organima državne bezbjednosti. Evropska komisija pozvala je makedonske vlasti da revidiraju ili ukinu zakon, koji je usvajanjem Zakona o prestanku Zakona o lustraciji prestao da važi 2015. godine.
U BiH i Hrvatskoj, kako navodi Istraživački centar, uprkos pokušajima uvođenja mjera i mehanizama za sprovođenje lustracije, posebni zakoni koji uređuju to pitanje nikada nijesu usvojeni.
Popović: Novi zakon biće poligon za revanšizam
” Liberalna partija načelno podržava svaki proces suočavanja sa prošlošću i jasno ukazivanje na odgovornost za kršenje ljudskih prava. Međutim, mi još ne znamo kakav će biti tekst zakona koji će predložiti nova vlast, ali se plašim, posmatrajući njihovu trenutnu politiku, da će to biti poligon za revanšizam i politizaciju u cilju sopstvene političke koristi “, kaže za Pobjedu Andrija Popović, poslanik LP, koji je bio jedini predlagač zakona o lustraciji 2007. godine, ali taj akt nikada nije uvršten u dnevni red.
Popović kaže da je pitanje da li će takav zakon naići na podršku većine poslanika vlasti jer je, kako je kazao, dio aktera nacionalističkih procesa iz 90-ih godina prošlog vijeka i danas upravo u redovima partija koje čine vlast.
” Gotovo svaki njihov potez usmjeren je, manje ili više vidljivo, u smjeru zaštite interesa SPC u Crnoj Gori, pa su tako i ovih dana počeli obračune sa organima koji treba da izvrše upis nelegalno uzurpirane imovine države od vjerskih zajednica, od 15. januara. Zato je sad važno da diskredituju te organe u očima javnosti i to nije način kojom se vodi ozbiljna politika i proces suočavanja sa odgovornošću “, istakao je Popović.
Popović
Podsjetio je da je Liberalna partija 2007. predložila Zakon o lustraciji koji je predviđao zabranu obavljanje državnih poslova funkcionerima za koje se dokaže da su u prošlosti kršili ljudska prava.
” Nažalost, nikad nije postojala većina za uvrštavanje tog zakona u dnevni red sjednice Skupštine. Mi smo tada predlagali meki način lustracije, da se funkcionerima za koje se dokaže da su kršili ljudska prava zabrani bavljenje javnim poslovima na pet godina “, podsjetio je Popović.
,,Tranziciona pravda“
Lustracija se ne mora nužno vezivati za nasljeđe komunističke prošlosti, već se posmatra kao određena vrsta „tranzicione pravde“ koja se uspostavlja u periodu nakon ratova ili nakon pada vlasti autoritarnih ili totalitarnih režima – objašnjeno je u analizi Istraživačkog centra.
Preporučeno
Navodi se da se lustracioni proces u literaturi najčešće dijeli na „tvrdu“ ili „meku“ lustraciju, što bi u konačnom moglo imati implikacije na eventualne povrede principa vladavine prava ili kršenje ljudskih prava.
Video