MVP: Savjetnica Đukanovića zbunjuje javnost, pokazala nepoznavanje procedure izbora amabasadora

Brajović poručila Raduloviću: Niko neće biti ambasador dok ga ne postavi Đukanović

Reagovanje MVP prenosimo u cjelosti:

Jučerašnji odgovori na poslanička pitanja ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića, isprovocirali su Tamaru Brajović, savjetnicu predsjednika za vanjsku politiku, da odmah reaguje. Možda baš zbog brzine kojom se oglasila, a možda i namjere da sanira grešku kojom je predsjednik Đukanović uvučen u problem na međunarodnim i domaćim adresama, treba donekle razumjeti nove omaške u saopštenju koje sadrži brojne poluistine i manipulacije, a koje opet, nastavljaju da govore u prilog činjenici da je Ministarstvo vanjskih poslova odgovorno pristupilo procesu odabira ambasadora.

Kao jedna od prvih kontradiktornosti pojavljuje se tvrdnja da predsjednik Đukanović nije poslao pismo stranim misijama, da bi u drugom dijelu istog teksta njegova savjetnica rekla da su naši prijatelji i partneri ipak kontaktirani. Ovakva nekonzinstetnost govori o brzini pisanja reagovanja i hitnosti da se odmah opravda nesvakidašnja akcija koja je samog predsjednika dovela u nezgodan položaj. Brzina, neiskustvo ili pritisak da se napiše – pa i onako kako nije, vjerujemo da su naveli Brajović da reaguje ne pročitavši dva puta saopštenje koje je sama potpisala.

Nadalje, ona tvrdi da nije tačno da je predsjednik slao pisma zemljama koje nisu razmatrane na Vladi. Da su pisma ipak otišla na te adrese, obavijestili su nas inostrani partneri ističući da su bili iznenađeni, znajući da od nas nisu dobili zahtjev za agreman. Imajući u vidu da Ministarstvo ima otvoren odnos i učestale kontakte sa zvaničnicima drugih zemalja na najvišim adresama, mogli smo samo da uputimo iskreno izvinjenje za propust Predsjednika, odnosno njegovih saradnika koji su ga doveli u ovu poziciju.

Izjava savjetnice Brajović da “Odbijanje predsjednika da ‘potpiše ukaz’ nije ‘neprimjerena diplomatska praksa’ nego pravo koje predsjednik vuče iz svoje ustavne nadležnosti da donošenjem ukaza postavlja ili opoziva ambasadore” bila bi tačna, kada Predsjednik ne bi koristio to Ustavom propisano pravo da opstruira rad Vlade (koja, da je podsjetimo, po slovu Ustava vodi vanjsku politiku Crne Gore), da namjerno odugovlači sa povratkom ambasadora kako bi im omogućio da još neko vrijeme ostanu na toj funkciji, iako oni jasno odbijaju da postupe po nalozima MVP, što su obavezni.

Potom, njena tvrdnja da “predsjednik bira ambasadore, i to već u startu procesa, davanjem svoje saglasnosti”, pokazala je začuđujuće i potpuno nepoznavanje procedure izbora amabasadora, ali i uloge predsjednika, čime je Brajović zbunila crnogorsku javnost. Ovdje bi trebalo objasniti da, predsjednik ne „bira“ ambasadore, već se izjašnjava o predlogu za postavljenje konkretnog amabasadora, pri čemu pred sobom nema više kandidata među kojima može da „bira“. Opet, možda je to relikt dosadašnje prakse predsjednika da zanemaruje institucije i procedure i sam odlučuje o pitanjima koja nisu u njegovoj nadležnosti, pa i o tome ko će biti predložen za ambasadora.

Kada je riječ o proceduri, u članu 40 Zakona o vanjskim poslovima, jasno se navodi da “Predlog za postavljenje ambasadora utvrđuje Vlada, na predlog ministra vanjskih poslova”. Dakle, predsjednik ne samo da to ne čini “na startu procesa” već, ako ćemo slijediti terminologiju savjetnice Brajović, baš suprotno, to radi pred samim ciljem, jer je pored navedenih postupaka ministra i Vlade, potrebno da se dobije i agreman države prijema i mišljenje nadležnog skupštinskog odbora. Dakle, postupak započinje upravo ministar, a nikako Predsjednik.

Na red potom dolazi izjava o našem navodnom stavu “uzmi ili ostavi, ako nećete, poslaćemo otpravnike poslova”. O tome najbolje govori činjenica da su upravo predstavnici Vlade, odnosno potpredsjednik Abazović i ministar Radulović, samo u posljednja dva mjeseca tri puta inicirali sastanak. Da se radilo o ultimativnom pristupu “uzmi ili ostavi”, kako se to ovdje tvrdi, ne bi sa naše strane bilo insistiranja da razgovaramo, već bi naprosto nakon prvog sastanka predsjednik bio “samo informisan”, što naravno, ovdje nije bio slučaj. Takav odsječan pristup dolazio je pak s druge strane, gdje je Đukanović, ne želeći da se pomjeri sa početnih pozicija, a jedino sa spremnošću za opstrukcijom, glatko odbijao predloge za ambasadore koji nemaju mrlje, ali koji ne dijele njegove političke stavove i koji se jednostavno ne uklapaju u profil koji je zamislio.

Istina je da su vanjskopolitičke konsultacije bile neformalni mehanizam u prethodnim vladama, koji smatramo dobrim. Upravo zbog toga je ministar Radulović insistirao na tome da se održi isti format, uz učešće potpredsjednika Vlade Abazovića, predlažući čak i “mapu puta” kojom bi se savjetnicima omogućili radni susreti na nedjeljnoj osnovi, kada bi oni pripremali sastanke za tri predsjednika na mjesečnom nivou. Dakle, i ova inicijativa je pokrenuta iz Vlade, a kabinet Predsjednika države ostao je nijem.

Manir građenja imidža superiornosti, koji smatramo prevaziđenim stilom, nije izostao ni u ovoj priči gdje se pokušalo predstaviti apsolutno poznavanje procedura prilikom postavljanja i opoziva ambasadora. U realnosti stvari stoje tako da je ovih dana riječ dao Ustavni sud, koji je konstatovao da DPS, ni nakon tri decenije vlasti, nije u potpunosti savladao gradivo, vanustavno opozivajući ambasadora Pejovića. Stoga, poslanici iz te partije i kolege iz Kabineta Predsjednika, koji tada nisu reagovali na kršenje Ustava, nisu najpozvaniji da drže lekcije o procedurama.

Ovom prilikom kratko ćemo se osvrnuti i na izjavu poslanika Andrije Nikolića, koji smatra da ambasador predstavlja državu, a ne Vladu. Ovo je apsolutno tačno, ambasador predstavlja državu, a po članu 100 Ustava Crne Gore, upravo Vlada vodi unutrašnju i vanjsku politiku te iste države. Ova Vlada, a i Ministarstvo vanjskih poslova su u svom dosadašnjem djelovanju pokazali da rade isključivo u interesu Crne Gore, za početak time što postupaju i, za razliku od poslanika Nikolića, poznaju Ustav i zakone ove zemlje. Takođe, ova Vlada je Vlada svake građanke i građanina Crne Gore, pa i poslanika Nikolića, ali problematično je što on ne može da prihvati činjenicu da DPS više nije dio te Vlade, pa ambasadori više ne predstavljaju DPS nego cijelu državu i sve njene građanke i građane.

Iako razumijemo političku borbu pomenute partije, smatramo da partijski interesi ne bi trebalo da se prelivaju na vanjskopolitički teren, na način što učestalim javnim prepucavanjem sa institucijom MVP pokušavaju da ospore naš rad, zbune javnost i blokiraju započete procese.

Na kraju, Ministarstvo vanjskih poslova je, kao i do sada, spremno za razgovor i poziva sve aktere da budu na liniji dijaloga. Jedino na taj način mogu se pokazati demokratski kapaciteti i spremnost za funkcionisanje kohabitacije u interesu građana.