Video
“Ja vas molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci, nego Srbi.”
Ove riječi Sava Fatića, potpredsjednika samozvane i nelegalne Velike narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori, najbolje svjedoče, kako je prije ravno vijek ozvaničen obračun sa Crnom Gorom, Crnogorcima i kraljem Nikolom.
Istorijski kontekst je nametnuo da Mojkovačka bitka, najveća pobjeda borbenog morala u Prvom svjetskom ratu, koja je savezničkoj srpskoj vojsci omogućila nesmetano povlačenje preko Crne Gore i Albanije, najavi početak tragičnog kraja velike državne epohe, pod krunom dinastije Petrović Njegoš, koja se među Crnogorcima “kovala više od dvije stotine godina”.
Bez saveznika i u diplomatskoj mreži, koju je još od prve polovine XX vijeka, oko nje plela srpska vlada Nikole Pašića, Crna Gora sa kraljem i vladom u egzilu, bez vojske, faktički je bila talac velikih sila koje su presudno uticale na kreiranje mape Evrope, nakon Prvog svjetskog rata. A velike sile su imale drugačije planove za Balkan. Trebalo je stvoriti državu koja će biti zamjena za Habsburšku monarhiju. Ideja je bila da to treba da bude Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđević. Za taj cilj, pa čak i po cijenu kršenja međunarodnog prava, valjalo je žrtvovati Crnu Goru.
Dok su se kraljevi Belgije i Srbije pobjednički vraćali, svaki u svoju otadžbinu, povratak kralja Nikole u Crnu Goru je spriječen, uz učtivo pismeno upozorenje francuskog predsjednika Poenkarea, da će u tom slučaju raskinuti diplomatske odnose sa crnogorskom Vladom u egzilu. U istom pismu, Francuska daje garancije kralju Nikoli da će savezničke trupe poštovati suverenitet i ustavne institucije kraljevine Crne Gore. Pokazaće se da je francuski poslanik pri crnogorskom dvoru predao pismo predsjednika Poenkarea Kralju Nikoli, u trenutku kad su u Crnoj Gori uz blagoslov savezničkih trupa, vršene posljednje pripreme za organizaciju takozvane Podgoričke skupštine.
Njene odluke nikada neće dobiti formalno pravnu verifikaciju na međunarodnom planu, što potvrđuje činjenica, da ih nikad, nijednim aktom nije priznala niti jedna velika sila. No, nijedna neće učiniti ništa značajno, da se stanje uspostavljeno na osnovu tih odluka promijeni.
Stav tadašnjeg predsjednika SAD Vudro Vilsona, iskazan pred američkim Kongresom u čuvenih 14 tačaka, gdje poziva na restauraciju, odnosno poslijeratnu obnovu Crne Gore, Rumunije i Srbije, držao je u zivotu, nadu crnogorske emigrantske Vlade i kralja Nikole. Međutim, kad je predsjednik Francuske Republike Poenkare, 18. januara 1919. godine zvanično otvorio Konferenciju mira u Parizu, nabrajajući sve njene učesnike, nije pomenuo ime naše države i njenog suverena. Stolica Crne Gore na Konferenciji sve vrijeme ostala je prazna. Bio je to, ispostaviće se, samo vješt diplomatski manevar velikih sila, na čelu sa tadašnjom Francuskom, koji će nagovijestiti da u novoj podjeli Svijeta, nema mjesta za Crnu Goru.
Sudbina Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, ironično će podsjetiti na sudbinu kraljevine Srbije, čija se vojska sa oko 150 hiljada vojnika, na čelu sa kraljem, vladom i skupštinom povukla na Solunski front. Crnogorska vojska nije uspjela da se povuče, između ostalog jer je značajno izginula na Mojkovcu, ali se povukao kralj Nikola i dio ministara.
U naknadnom, vrjednosnom tumačenju tog čina, kralj Nikola će biti klevetan kao izdajnik koji je pobjegao, dok se kralj Petar herojski izvukao.
1. marta 1921. godine, kralj Nikola umire. Njegova agonija u izgnanstvu trajala je pet godina. Vjerovatno je u tom petogodišnjem periodu, propatio više, nego za 60 godina vladavine. Iznevjeren od strane svojih vjernih saveznika, na djelu je vidio domaću izdaju, klevetu i laž. Posljednje riječi koje je izgovorio, bile su:
“Neka Bog pomogne, moje nesrećne Crnogorce.”
Herbert Džon Gledston, sin britanskog premijera Vilijama Gledstona, lord i sekretar britanske Vlade, 11. marta 1920. godine u Domu Lordova britanskog parlamenta opisaće svu tragediju sudbine kralja Nikole i Crne Gore, u jednoj recenici:
”Sa Crnom Gorom, se do ovoga časa, gore postupalo nego da je ista, umjesto saveznicima, ruku pružila centralnim silama i borila se protiv nas.”
Knjiga američkog publiciste Vitnija Vorena, “Crna Gora – zločin mirovne konferencije” iz daleke 1922-ge, kao da je ostavila u amanet velikim silama, ispravljanje moralnog duga prema Crnoj Gori i dinastiji Petrović. U njoj je zapisano: “Među civilizovanim narodima postoji latentno osjećanje pravednosti, koje samo treba probuditi da bi se obezbijedila pravda za zemlju, koja je istrpjela najveću nepravdu koju poznaje savremena istorija.”
Rijetki su primjeri, da neka velika sila prizna svoju grešku. Orden legije časti, najznačajnije priznanje koje Francuska republika daje zaslužnim pojedincima, prije par godina je stavljen na srce princu Nikoli Petroviću – unuku kralja Nikole. Tokom svečanog čina ispravljanja moralnog duga prema kralju Nikoli, Florans Manžen iz francuskog ministarstva spoljnih poslova, podsjetila je da je Crna Gora bila jedina država u istočnoj Evropi koja je vjekovima odolijevala Otomanskoj imperiji, a onda se obratila princu Nikoli:
“ I pored toga, mi smo ovdje, među ovim zidovima, u pobjedničkoj euforiji 1918, zbog Jugoslavije žrtvovali Kraljevinu Crnu Goru, onome što smo smatrali višim interesima. Vaš prađed je od samog početka rata 1914, bio saveznik koji se hrabro borio protiv nadmoćnog neprijatelja, ali je na Versajskoj mirovnoj konferenciji, to zaboravljeno. “
Bilo je to pripremljeno i diplomatski odmjereno izvinjenje potomcima kralja Nikole i Crnoj Gori, našoj domovini koja je u proteklih stotinu godina doživjela nestanak, poniženje, raskol i osporavanje. Naučivši tragičnu lekciju iz 1918, Crna Gora je na početku Drugog svjetskog rata poput feniksa, 13. julskim antifašističkim uzletom, prvim u porobljenoj Evropi, napravila novi istorijski uzlet. 88 godina smo čekali da bi se 21. maja 2006. godine svijetom prolomio glas, da je stara, humana i slobodarska država Crna Gora preživjela.
Pa ipak, nije dovoljno reći da je u prošlosti bilo loše, ni da će u budućnosti biti bolje nego danas. Između ta dva viđenja je praznina , koju treba naseliti vizijom. A naša vizija je da svi građani Crne Gore, nađu želju i interes da se identifikuju sa sopstvenom državom. Da zajedno gradimo modernu, evropsku i demokratsku Crnu Goru. Da u tom poslu, učestvuju ljudi različitih političkih uvjerenja i identitetske pripadnosti, ali neupitno lojalni svojoj državi. Da učimo iz negativnog istorijskog iskustva i da ne ponavljamo greške. Toliko dugujemo antifašističkoj borbi, kralju Nikoli, Petrovićima, Crnojevićima, Balšićima i Vojislavljevićima. Oni su svojim djelom i životima, učinili da ideja o slobodi Crne Gore nadživi svoje neprijatelje!
Preporučeno
Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore
