Vijesti iz Tbilisija su očekivane. Proevropska opozicija – ,,Ujedinjeni nacionalni pokret“ i njegovi saveznici – je proglasila pobjedu, što nije spriječilo režimski ,,Gruzijski san“ premijera-tajkuna Bidzine Ivanišvilija da to isto učini. Na pomolu je još jedna opasna kriza, to jest njen novi nastavak. U zemlji koja je, pored besmrtnih Rustavelija i Dumbadzea, iznjedrila i jednog Josifa Džugašvilija i Lavrentija Beriju, koji su rodnoj zemlji i čovječanstvu, pored beskrajnog spiska zlodjela i zločina i neopisive ljudske patnje, ostavili u nasljeđe i razumijevanje vlasti koje kaže: ukoliko se dobro pripreme – izbori nijesu ni potrebni!

Za Gruziju, u neposrednom susjedstvu Ruske Federacije, sa granicama koje se i bukvalno preko noći pomjeraju, opterećenu secesionističkim teritorijama – Južnom Osetijom i Abhazijom – i režimom koji, bez obzira na sve prethodno, slijedi ruske interese, uključujući i svježe usvojeni zakon o stranim agentima, kako bi – uprkos velikim protestima opozicije i demokratske javnosti – potisnula djelovanje nezavisnih i zapadno orijentisanih nevladinih organizacija.

Taj dio o zakonu o ,,stranim agentima“ smo nedavno imali prilike da slušamo i u Crnoj Gori. Sa istim antievropskim namjerama.

FINALNO ODBROJAVANJE

Sličnosti američke političke situacije sa mukama i nedaćama Gruzije su, naravno, marginalne, ukoliko se rukovodimo samo specifičnostima jedne i druge zemlje.

Izuzev jednog ,,detalja“, to jest. O oblicima i metodima malignog ruskog uticaja u vodećoj zemlji evro-atlantske zajednice pisaće se još dugo – bez obzira na ishod nastupajućih predsjedničkih izbora, koji se, po tradiciji, održavaju prvog utorka u novembru.

Vanjska politika koju promovišu Donald Tramp i njegov potpredsjednički kandidat Džejms Vans je segment u kojem se uticaj Kremlja najbolje vidi. Stavovi u vezi sa agresijom na Ukrajinu su dokaz da je Republikanska stranka – sa sirovim populističkim stavovima, sadržajima i projekcijama koji je karakterišu još iz vremena kada je senator Džon Mekejn bio prinuđen da se opredijeli za apsolutno nekompetentnu guvernerku Saru Pejlin – sasvim u orbiti Kremlja. Odavno je postalo manje značajno na koji se način i zbog kojih razloga Tramp našao u potčinjenom – a, mnogi će reći, i u ucijenjenom – položaju prema Vladimiru Putinu. Rezultat je vidljiv: Republikanci imaju vođstvo koje vodi novu verziju izolacionističke politike, sa sasvim jasnom namjerom napuštanja podrške Ukrajini.

Trampova izjava da bi on završio ,,to“ u Ukrajini za dan ili dva nije najgore što se može čuti od najstarijeg predsjedničkog kandidata u istoriji.

Brojni gafovi i bizarnosti na stranu – dvije su značajne karakteristike onoga što govori i, sudeći po mnogim svjedočenjima, misli nekadašnji predsjednik.

Prva je, gledano s političke strane, značajnija, jer ima svoj odraz – ili, čak, i uzor u nekim zemljama Evropske unije.

Anti-imigraciona politika – nazovimo je tako, eufemistički – je okosnica Trampovog političkog pokreta. Iz nje, manje ili više vidljivo, izbijaju ksenofobija i netrpeljivost prema ,,nelegalnim imigrantima“, odnosno naglašeni i isforsirani strah i paranoja od ,,aliens“, što je riječ koja se koristi i za izvanjce – a ne samo za vanzemaljce. Niža i srednja klasa američkog društva u tome vidi opasnost po ono što oni doživljavaju kao američki način života. Zato će čak i najčudnija i, često, nerazgovjetna Trampova mrmljanja proći kod te ,,redneck“ provincijalne i pauperizovane, s jedne, ali i kod malograđanske i dobrostojeće američke srednje klase, s druge strane. ,,Oni jedu vaše pse, oni jedu vaše mačke, oni jedu vaše kućne ljubimce“ će ostati kao jedan od apsurdnih refrena republikanske kampanje.

Apsurdnih, nažalost, samo onima koji ne bi glasali za Trampa.

Trampovim fanatizovanim pristalicama još manje smetaju svjedočanstva nekadašnjih najbližih saradnika, uključujući i najviše vojne zvaničnike, o njegovoj fascinaciji – Adolfom Hitlerom. Koji je, kako je Tramp spreman da kaže (pokazalo se, ne samo danas, nego i prije tridesetak godina) ,,ipak uradio neke dobre stvari“?! Uz to ide, svakako, i Trampova fascinacija neograničenom vlašću Putina i Kim Džong Una. Prvome se divi, takođe pred svjedocima, zbog moći da uklanja ljude po nahođenju, a drugome što ga bespogovorno slušaju – svi i u svakom trenutku. Kandidat za predsjednika je, dakle, fasciniran defenestracijama u Moskvi i masovnim izlivima obožavanja u Pjongjangu!

Sjedinjene Države su, tako, suočene sa izborima koji, zapravo, ne nude mnogo izbora. Svi propusti i nesavršenosti Bajdenove administracije i činjenica da je demokratska kandidatkinja Kamala Haris došla na tu poziciju logično, ali, ipak, i sticajem okolnosti – blijede pred opasnim scenarijima koje bi sa sobom donio povratak Trampa u Bijelu kuću.

Ali, trka još nije odlučena – daleko od toga. Motivisanje glasača u posljednjim danima kampanje će biti odlučujuće.

Preostaje nam da sa optimizmom čekamo rezultat. Ne valja očajavati dok ne postoji razlog za očajanje.

BIZARNI OPTIMIZAM

Optimistična je bila i kratka zapadnobalkanska turneja Ursule fon der Lejen, nove-stare predsjednice Evropske komisije.

U Beogradu je prigoda prvo pokvarena viješću da će novi izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju biti nekadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Koordinisana defamatorska kampanja protiv njega, koja je promptno pokrenuta – što, naravno, ne može proći bez odobrenja samog Aleksandra Vučića – pokazala je da je taj izbor – izvanredan. U sridu!

Onda je, na konferenciji za štampu, predsjednik Srbije bio iznerviran usklikom iz publike ,,Neće kopati!“, da bi evropska vizita bila krunisana otkazivanjem susreta Fon der Lejen sa premijerom Vučevićem, zbog njegovog susreta – baš tog dana – sa nekim ruskim ministrom.

Ostalo je odisalo zadovoljstvom i podrškom – na način i u mjeri koja je bila proporcionalna nepominjanju bilo kakvih problema u političkom životu Srbije i u njenim odnosima sa susjedima – priznatim, polupriznatim i nepriznatim.

Najviša evropska zvaničnica ovoga puta nije imala problema sa avionom, ,,maglom“ u Podgorici i sličnim fenomenima, pa je posjeta Crnoj Gori protekla u kurtoazno-svečarskom tonu.

Utisak o bezgrešnoj situaciji je samo marginalno i slabašno ,,uzdrman“ pripremnim sastankom novog šefa Delegacije EU u Podgorici, austrijskog diplomate Johana Satlera sa predsjednikom Skupštine, Andrijom Mandićem. Saopštenje sa tog sastanka zvuči blago surealno, čak i ako se sjetimo da je mogući motiv za taj susret ležao u potrebi da se izbjegnu pitanja zašto se Fon der Lejen neće izložiti zadovoljstvu da je u kabinetu vojvode Mandića dočekuje i srpska trobojka.

Predsjednik Milatović je, sa svoje strane, kako su javili mediji, obrazložio cijenjenoj gošći koje sve prepreke i opasnosti stoje pred Crnom Gorom u ostvarenju super-ambiciozne (i, treba li reći, ekstremno optimistične) zamisli da Crna Gora može biti nova članica EU do 2028.

Komunikacije i propagandističke tvrdnje premijera Spajića nije potrebno dodatno komentarisati. On može da nastavi da promoviše politiku koja apstrahuje ne samo situaciju u njegovoj partiji i u koaliciji, već, prevashodno, u Vladi na čijem je nominalno čelu.

O stvarnim socijalnim, ekonomskim i političkim tokovima u našoj zemlji, koji su duboko i suštinski ne-evropski i antievropski mogu posvjedočiti, i to vrlo detaljno, svi ambasadori zemalja EU akreditovani u Podgorici, pa čak i oni koji tu službu obavljaju iz Beograda.

Zato je optimistični nastup gospođe Fon der Lejen pokazatelj da se evropska politika prema zvaničnoj Podgorici neće mijenjati. ,,Sva vrata su otvorena“, ,,spremnost postoji“ – uprkos trendovima i procesima koji idu u suprotnom pravcu. Poslije razočaranja i karambola sa podrškama vladama Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, diplomatija EU će pokušati još jednom … Optimizam do sljedećeg razočaranja.

Za crnogorsku evropsku agendu i za političke i društvene aktere koji su autentično evropski orijentisani – imenovanje Marjana Šareca, europarlamentarca iz Slovenije, je svakako dobra vijest. Ona će biti još i bolja kada joj se doda mogućnost da slovenačka diplomatkinja Marta Kos bude nova evropska komesarka za proširenje.

EVRO-ATLANTSKA OBEĆAVAJUĆA RAZOČARANJA

Crnogorska diplomatija, dodatno osakaćena sasvim nepotrebnim gomilanjem i udvostručavanjem funkcija (dva potpredsjednika – za međunarodne odnose i za vanjsku i evropsku politiku, i dva ministra – za vanjske i za evropske poslove), nije u stanju da prati ono što su odrednice zvanične politike.

U tome joj smetaju i formalne prepreke – nemogućnost dogovora na relaciji Vlada – predsjednik u vezi sa imenovanjem novih ambasadora, ali i nedostatak zakonske osnove za dodatnu banalizaciju i degradaciju diplomatske službe. Daleko od očiju javnosti i bez elementarne zainteresovanosti medija, u Ministarstvu vanjskih poslova se pripremaju izmjene i dopune Zakona o vanjskim poslovima. Umjesto – inače sasvim nepotrebne isforsirane (populističke) opsesije tzv. karijernim diplomatama, u sistemu koji je to poistovjetio sa zaposlenima u MVP CG na neodređeno vrijeme, u kabinetu Ervina Ibrahimovića se razrađuje model angažovanja novih diplomata bez ikakvog diplomatskog znanja i iskustva. To će još više otvoriti vrata nepotizmu i partijskom zapošljavanju. O kojima ćemo, što postaje tradicija, više (sa)znati kada potpredsjednik Ibrahimović više ne bude ministar. Ili obrnuto!

Optimistična bi, i u ovom slučaju, bila nada da će crnogorska diplomatija ostati imuna na zapošljavanja ,,s koca i konopca“, koje je, više nego ikada ranije, izraženo u drugim resorima izvršne vlasti i u javnim preduzećima.

Ono đe ni optimizam ne može pomoći je nedostatak konzistentne i istinski evro-atlantske politike Vlade Crne Gore. Uzaludna su ponavljanja i fraze, kurtoazije i ohrabrivanja. Bez politike evropske sadržine, namjere i motivacije – suočićemo se, prije ili kasnije, sa raspadom i treće ,,avgustovske“ vlade.

U povezanom i međuzavisnom svijetu, prve indikacije onoga što nas može čekati u mjesecima i godinama pred nama će nam dati 5. novembar u SAD.

Optimizam je posljednja linija odbrane. Zato je i posjeta gospođe Ursule fon der Lejen možda mogla biti korisnija – i Briselu i Zapadnom Balkanu- za nekih desetak dana, recimo. Ili potpuno nepotrebna, ukoliko u Americi pobijedi Donald Tramp.