Video
Piše: Vladimir Vojinović
…istina, rasli smo u socijalističkome sistemu. I, navodno, samuopravnome društvu. Iako smo znali za hiljade vidljivih i nevidljivih društvenih ograničenja i mana. Smiješno to danas zvuči, ali smo u tome sistemu naučili šta je fašizam i koje sve oblike ima.
Kad je socijalističko samoupravljanje ustupilo prostor liberalnoj ekonomiji, jednom od varijeteta robovlasničke beskrupuloznosti, prestali smo da se „opterećujemo“ time koliko fašizam može biti razoran po društvo. A ujedno smo prestali da se opterećujemo time kako svako društvo, temeljeno na kapitalu, rađa klase. Narodski rečeno, svak se bio o svome jadu zabavio i svakidašnju brigu o fašizmu prepuštio drugome.
Evo kako je to išlo…
Kad je svojevremeno antibirokratski nastupao, pa onda zbog toga platio devetogodišnjom robijom u Brozovim kazamatima, Milovan Đilas nije ni slutio da će se u njegovoj Crnoj Gori krajem 80-tih godina prošloga vijeka povesti revolucija s imenom kome je kumovao. Slučajno ili ne, tokom AB revolucije u Crnoj Gori s položaja su ispraćeni skoro svi koji su znali šta je fašizam. Još odjekuje glas ostavke tadašnjega funkcionera Opštine Titograd, dok je replicirao tokom vanrednog sastanka. Kazao je sljedeće: okupljeni narod pred Skupštinom nam viče ‘lopovi, lopovi’, a ja nijesam lopov. U redu, narod me ne želi, ali neću da me neko lažno optužuje. Neću to da trpim. Nijesam lopov. Dajem ostavku.
Može se, dakako, diskutovati o tome da li je ostavka bila moralni potez ili čin linije manjega otpora. Ali, kad s ove distance i s iskustvom života u postjugoslovenskoj Crnoj Gori posmatramo taj čin, on se prije svega može doimati kao čin čovjeka koji se nije pripremio da ukorača u novu eru. Treba zato podvući: nova je era tad počela galamom o lopovluku – bez obzira na to da li je galama bila opravdana ili ne, svuda je jednako trubilo „lopovi, lopovi“.
Primjena koncepta liberalne ekonomije u tranzicionoj Crnoj Gori – Crnoj Gori koja je neokrnjena prošla kroz epohu građanskih ratova tokom smjene dva milenijuma (iako ju je uistinu fašizam svojim jezikom liznuo jednako na śeveru i jugu), Crnoj Gori koja dakako u razvojnim fazama nije imala kad da stekne imunitet od društvenoga raslojavanja – dovela je, tragom AB revolucije, do oštre polarizacije društva na dva njegova segmenta, na ultrabogate i siromašne. U drugu kategoriju, sloj siromašnih, svrstao se cio nekad dominantni sloj – radnici, seljaci, činovnici, nastavnici… (Ako neko smatra drugačije, nek se zapita koliko taj sloj društva danas duguje bankama.) Svi ti ljudi zapravo su postali robovi bankarskoga sistema, a društveni sloj kome su pripali neznatno se unutarnje gradirao. Neko je imao slabiji, neko bolji ručak.
Na drugoj strani, ultrabogati, uglavnom su protagonisti AB revolucije. Ko ne vjeruje, neka pogleda televizijske reportaže iz toga vremena.
Transformisana Komunistička partija u devedesetima je uživala najveću podršku naroda. A upravo je to vrijeme u kome se treba tražiti korijen problema crnogorske socijaldemokratije. I korijen problema ljevice, ali i klicu napretka desnice, to jest klicu povampirenja – fašizma.
O čemu govorimo?
Borislav Pekić u romanu „Kako upokojiti vampira“ donosi i epizodu o lažnom heroju iz Drugoga svjetskog rata, kome je podignut spomenik. On se u vidu demona, par decenija kasnije, javlja protagonisti radnje i traži od njega da pijukom ispravi istorijsku nepravdu. Pekić je progovorio o lažnim spomenicima i pogrešnim idolima koji su pogonsko gorivo svakog naknadnog revizionističkog nauma. Recimo, posljedica revizionističkih strategija je i podatak da su posmrtni ostaci kralja Nikole i članova vladarske porodice vraćeni u Crnu Goru u osvit devedesetih, i da je na tome najmasovnijem cetinjskom skupu ikad, jedan od glavnih aktera bio Amfilohije Radović, predstavnik crkve Srbije, koja je u prošlosti činila sve da ne dozvoli povratak staroga kralja i obnovu Crne Gore kao nezavisne zemlje. Zato se ne vjeruje revizionistima, jer navodno uništavajući neistine, potiru istinu. O tome je ođe riječ. No – idemo dalje…
Eho AB revolucije pratio je transformaciju Komunističke partije. Uspostavljeno je višestranačje u Crnoj Gori. „Prvi demokratski izbori“ pokazali su da se zemlja ipak nije lako oslobađala komunističkih modela upravljanja strankama. Partijski forumi, organi upravljanja mnogih stranaka, način tretiranja članstva, umnogome je podśećao na partijske poluge komunista. Partije su tokom devedesetih vodile bitke na dva fronta – na unutrašnjem planu, često rizikujući opstanak, i na spoljašnjem planu, sudjelujući u društvenim potresima, posmatrajući ratove u okruženju, trpeći sankcije i ekonomsko posrtanje. Eho „lopovi, lopovi“, nije posustajao. S njim je i fašizmu rasla nada. Upravo, išli su rame uz rame, čekajući odsudnu priliku.
Prilika se dogodila, i nije propuštena.
Spikeri informativnih emisija, korisni idioti, umijesili su tijesto koje se danas stručno naziva „javnim mnjenjem“. Kad je naraslo, ono se peklo po vatrama nad Dubrovnikom, Konavlima, Goraždem, Sarajevom… Oni koji su po titogradskim ulicama vrištali o lopovluku stare komunističke garde, našli su se ili u redovnoj i rezervnoj postavi bivše Titove vojske, s petokrakom na šapci, ili u paravojnoj uniformi, s kokardom na šubari. Tada je bilo svejedno, jer oba su simbola početkom devedesetih služila fašističkom naumu uništenja Drugog.
Fašizam je, dakle, dočekao svojih pet minuta, koje je čekao još od decembra 1941. godine, kad je četnički komandant vođama svojih odreda u Crnoj Gori – Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću – saopštio ciljeve borbe i instrukcije za njihovu realizaciju, a to su: „4) čišćenje državnih teritorija od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa. 8) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice).“
Monstruozno to danas zvuči, ali Crnoj Gori je slična instrukcija stigla početkom devedesetih, iz vojnoga i policijskoga vrha u Beogradu. Najbolje to znaju Muslimani, odnosno Bošnjaci, čiji su sinovi, očevi i braća deportovani s crnogorskoga tla u BiH, đe im se gube tragovi. Ujedno s tim procesom, teklo je i „stvaranje neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore“. Zar to nije formula po kojoj je nastala Savezna Republika Jugoslavija, čiji su elementi na državnom grbu neodoljivo podśećali na „estetiku“ nacističkih simbola iz Drugoga svjetskog rata?
Zadesiti se tih godina u Crnoj Gori jeste bilo povoljnije nego zadesiti se u BiH, ili Hrvatskoj. Naime, ko se skrio u Crnoj Gori, a desetine hiljada jesu tu našli mir i spokoj (za razliku od onih deportovanih), znao je, napuštajući popaljena ognjišta, da neće morati da brine za očuvanje golih života. Štaviše, mnogi od njih brzo su našli i krov nad glavom, dok je crnogorska administracija velikodušno dijelila i poslovne angažmane. A za angažmanima namah je ponuđen i status pred pravnim sistemom Crne Gore, od mjesta prebivališta, preko privremenih dokumenata, do statusa crnogorskoga državljanina. Odnosno – statusa birača. Birački spiskovi na taj način dobili su hiljade novih imena, a stranke hiljade novih birača.
Dakle, iako na teritoriji Crne Gore tokom devedesetih nije bjesnio rat, iako građani nijesu trpjeli ratna razaranja, sukob je tinjao u dušama građana. Taj sukob podgrijavala je politika kojoj je trebao Glasač. A o tome kako motivisati glasača koji je izbjegao iz neke od zemalja regiona, ne bi li se spasio u većinski pravoslavnoj zemlji, nije trebalo previše gatati. Oko toga su se potrudili novinari-populisti, koji su patetično i manično izvještavali o ratnim zbivanjima u regionu. Neki od njih upravo ovih dana primaju nagrade za životno novinarsko djelo… Još pamtimo kako su u udarnim dnevnicima ti „novinari“ prikazivali „zarobljene“ šahovnice, konzerve s eksplozivom i ostale „dokaze“ agresije druge strane, pribavljene na prvim borbenim linijama. Fotografije uz članke i TV prilozi bili su prepuni fašističke simbolike – prikazivali su kako združena petokraka i kokarda „nezadrživo napreduju srpskim zemljama.“ Najstresnije je tih dana bilo živjeti u Nikšiću, đe su porodice vrbovanih mladića jutra dočekivala u strahovanju da će u izvještajima s fronta, među spiskovima umrlih ili nestalih, pročitati ili čuti ime najbližih.
Smirajem ratova opao je i fašistički diskurs, ali je pošast svoje pipke nastavila da pruža na ulične suodnose. Nosioci fašističke ideologije postali su „prvoborci“ i njihovi pratioci. Nova društvena „elita“ čije vođe su se smjenjivale češće nego što Samsung danas stigne da izbaci novu verziju smart uređaja. I oni su imali svoje ikone, na bicepsima ili grudima oslikavali su portret đenerala ili druge simbole četničkoga pokreta. A sami su postajali idoli najmlađih. I veliki vjernici Srpske pravoslavne crkve. Eto, tako je u Crnoj Gori postalo „normalno“ biti ubica-vjernik, prigrljen od poglavara crkve Srbije, čak se i slikavati s mitropolitima podno Cetinjskoga manastira, pod oružjem.
Fašizam se u periodu inkubacije najčešće nudi kao spas. Ali, kad taj virus jednom zahvati cio društveni organizam, „žrtva“ namah postaje agresor. Ne treba se zato uopšte trošiti na pokušaj da se odgovori na pitanje kako je u antifašističkome Nikšiću, nekome, makar i bitangi-pijancu, palo na pamet da urinira po spomeniku Ljubu Čupiću, spomeniku onom čovjeku koji je fašističkom strjeljačkom vodu prkosio „prijeteći“ im slobodom, ispostaviće se upravo slobodom da se po spomeniku urinira. Ali, ne samo da uriniranje po spomeniku Ljubu Čupiću nije jedinstven slučaj – on je tek recidiv fašističkih uriniranja po svim antifašističkim spomeničkim zdanjima u Crnoj Gori. Ko god obiđe te komplekse, shvatiće da su „mještani“ i crkva Srbije skoro svuda u blizini podigli simbole i spomenike „u slavu“ onih koji su u Drugome svjetskom ratu primali fašistička makaronska sljedovanja, kao nagradu za ćeranje i hvatanje partizana po šumama i gorama.
Od kraja devedesetih do referenduma zaoštravali su se odnosi između građanske i fašističke Crne Gore. Sve vrijeme refren „lopovi, lopovi“ nije posustajao. Pjevale su ga nove snage. Doduše, refren je utihnuo. Krajem maja 2006. godine.
Ali – na kratko.
Kao u decembru 1941. đeneral Draža, tako je krajem 2009. godine SANU skovala plan, koji je već od 2011. postala obaveza Vlade RS. Taj plan imao je i radni naslov – zaštita sprske dijaspore.
Ponovo – o periodu inkubacije je riječ. Dakle, žrtvama su faktički u tome dokumentu proglašeni svi Srbi u regionu, naročito u Crnoj Gori i BiH. Slučajno!?
I što je taj dekret donio? Načelni tekst bavi se nominalno popisivanjem problema srpske dijaspore i preporučuje „model očuvanja srpskoga identiteta u dijaspori“. Pritom, usputno nalaže stvaranje baze podataka o imovini crkve Srbije i o intelektualcima koji su spremni da podrže procese zaštite srpskoga identiteta u dijaspori. To se, dakako, ne može bez najdirektnijega upliva u unutrašnja pitanja zemalja. Možda se Srbija formiranjem tih baza nije mogla baviti u zemljama NATO alijanse, đe takođe žive Srbi, ali se itekako mogla pozabaviti tim poslovima u zemljama koje imaju slabe obavještajne strukture.
Crna Gora je popisana. Njena imovina i intelektualci. Plan je predvidio da se onda organizuju grupe na društvenim mrežama, da se u crkvene poslove aktivnije uključi omladina, da crkva Srbije uđe u svaki dom i osiromašenome narodu ponudi novčanu pomoć i razumijevanje (śetimo se priče o liberalnoj ekonomiji). Osim toga, snažno su pomognuti srpski nevladin sektor i srpska udruženja kulture. U jednom trenutku, Matica srpska u Crnoj Gori imala je veći budžet nego što su bili vrijedni svi budžeti nekomercijalnih crnogorskih izdavača. Knjižarama i izdanjima crnogorskih knjižara i izdavača smanjivao se broj, raslo je prisutvo srpskih knjižara i izdavača. Razumije se, ni mediji nijesu bili pošteđeni, ne bi li se poslala snažnija poruka – lopovi, lopovi.
Prijetilo je i da onemogući ulazak u NATO, ali nije uspjelo. Zato je, tri godine kasnije, rukovođeno propuštenim prilikama druge strane, i mobilišući najdublje emocije pravoslavnih vjernika, krenulo u organizovanje najmasovnijih protesta u Crnoj Gori. Novci se nijesu šteđeli: za farbu (valjalo je otrobojiti sve crnogorske stijene), za transparetne, zastave, ozvučenje, sistem komunikacije, za autobuse iz Republike Srpske i Republike Srbije, za organizatore, za pjevače, za interpretatore, za podstrekače, za navijače, za huligane, za gorivo, za vaučere… Vikalo je: ne damo svetinje. I vikalo je: lopovi, lopovi…
A onda bi 30. avgust.
Diskurs pun izliva demokratije i građanskih sloboda namah se pretvorio u svoju suprotnost. Ukinuta je sloboda. Već 31. avgusta slavljenici su po crnogorskim gradovima manično uzvikivali ime druge zemlje. A onda su na red došli eksperti sa svojom vladom, koji su podijelili na stotine otkaza u svim resorima. Najgore je prošao resor prosvjete, koji je još na nišanu crkvenih struktura, s namjerom da se inficira vjeronaukom. Zato su eksperti i crkvenjaci pripremili Nacrt temeljnog ugovora za Crnu Goru, da je njenim potpisivanjem i konačno privedu apsolutnom izvršenju zadataka iz plana skovanog 2009. godine.
Ono s čime se, međutim, nije računalo, i s čime nikad nije računao nijedan okupator koji je kretao put Crne Gore, je snaga multietničkoga slobodarskog duha ove zemlje.
Zato danas u Crnoj Gori živimo apsurd na kome bi pozaviđeli i francuski egzistencijalisti i neoavangardisti, ali i sarajevski „nadrealisti“. Predstavnici Vlade Crne Gore, listom eksperti, protestovali su ovih dana na ulicama! Kao u slavnome skeču Top liste nadrealista, Vlada eksperata protestuje i iznosi zahtjeve. I opet se čuje: lopovi, lopovi…
To im, otuđiteljima Crne Gore, neko valjda krade recepte izborne alhemije…
Fašizam u Crnoj Gori je metastazirao. A metastaza se očituje u izjavama eksponenata odlazeće vlasti, što sad, obraćajući se budućem Glasaču, brže-bolje zaboravlja lažni građanski diskurs, i prizivanje građanskih prava i sloboda s početka svoje priče.
I eto, još jednom Crna Gora odbacuje fašizam.
No to ne znači i da će nestati svaka njegova klica. Stoga, oprez.
Ali, i otpozdrav.
Preporučeno
Orevuar, eksperti.
