Video
Podgorica „ponosita stara“, potpuno je promijenila lik. Novi široki bulevari, stambeni kvartovi i mostovi na Morači djeluju impresivno. Nažalost, kao i u Beogradu, vlasti prave istu grešku.
Ne čuvaju staru arhitekturu nego je ruše, uništavajući tako gradsku prošlost. A u toj prošlosti, kao i u sadašnjosti u Podgorici borave moji prijatelji kojima ni tada a ni sada nije bilo važno ko je od nas Srbin a ko Crnogorac.
Milorad Dugo Đurković sportski komentator i prvi direktor i glavni i odgovorni urednik postkomunističke Televizije Crne Gore. Zatim kolega novinar Mihailo Radojičić – Šok koji je istoimenom monodramom krajem osamdesetih godina prošlog vijeka „šokirao“ i samog Slobodana Miloševića.
Tu je i neuništivi vlasnik firme Volvoks Rade Golović sponzor mojih publikacija o šampionskoj Zvezdi iz devedesetih godina. U Podgorici danas blista njegov Novi Volvoks. Neopisivo je zadovoljstvo bilo vidjeti ponovo ljude sa kojima sam proživio život, uprkos višedecenijskim politikama koje su kidale osnovne veze među ljudima.
Cetinje je posebna priča. Vizuelno grad liči na dekor iz nekog istorijskog filma, jer je svaka zgrada istorija za sebe. Na centralnom trgu je nekada dvor a danas Muzej Kralja Nikole, dede po majci Aleksandra Prvog Karađorđevića. Preko puta dvora je kuća u kojoj je Aleksandar odrastao, jer u vrijeme njegovog djetinjstva Srbijom su vladali Obrenovići.
Do te, kako je Cetinjani zovu „Srpske kuće“, zgrada nekadašnjeg Konzulata Kraljevine Belgije. Pa onda Ambasada Francuske u renesansnom stilu i tako redom. Važnije od dekora međutim jeste ono što osjetiš kad prošetaš Cetinjem. A osjetiš duh i dah iskonskog gospodstva iza kojeg stoje vjekovi.
Do tih vjekova nikako ne mogu da dobace srpski skorojevići, stvaraoci nekakvog srpskog sveta kojima je cilj teritorija Crne Gore. Zbog toga i negiraju postojanje crnogorske nacije. Gospodstvo Cetinjana se prije svega ogleda u smirenosti, kao majci svih ljudskih vrlina.
Nigdje se kao na Cetinju tako jasno ne uočava ta ideološka, religijska i nacional-šovinistička laž, ustvari zaslijepljenost Amfilohija Radovića i njegovih litijaša, kad tvrde da crnogorska nacija ne postoji i da su Crnogorci komunistička odnosno „Đilasova kopilad“. Bolesna, fašistička floskula kojom se sugeriše da je Crnogorce kao naciju tek posle Drugog svjetskog rata proglasio Đilas (Milovan a ne Dragan).
Na Cetinju se takođe otkriva laž da su prošlogodišnje litije u Crnoj Gori na čijem je čelu bio baš taj tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, bile nekakva odbrana srpskih pravoslavnih svetinja. A bio je to očigledni nastavak viševjekovnog nastojanja Svetosavlja da se Crnogorci asimiliraju i postanu Srbi.
Sve to je posljedica neprirodne svetosavske crkvene ideologije poistovjećivanja nacije sa pravoslavnom vjerom. Ali istorijska fakta se ne mogu negirati. Ta fakta svjedoče o viševjekovnom postojanju crnogorske države i crkve i to u vremenu kada srpska država nije ni postojala i kada se srpska crkva borila da preživi pod turskom okupacijom.
Dok je Petar Prvi Petrović, alijas Sveti Petar Cetinjski, u 18. vijeku u Cetinjskom manastiru spajao državni i crkveni prijesto Crne Gore, porobljeni ostaci srpske crkve pod Turcima, gradili su za svoje vjernike crkve brvnare. To je trajalo sve do ubistva Karađorđa kada je u Radovanjskom Lugu kraj Velike Plane podignuta jedna od poslednjih takvih tzv. „crkava pokajnica“.
U gospodstvenu smirenost Cetinjana uvjerio sam se na dan moje posjete prijestonom gradu Crne Gore zbog promocije knjige „Nebo se otvorilo“ u čitaonici Biblioteke Njegoš koja postoji od 1868. godine.
Mene je do srži uzbudila vijest u listu Danas da je Uprava za katastar i državnu imovinu, područne jedinice Cetinje, dala Cetinjski manastir, umjesto na korišćenje, u vlasništvo Mitropoliji Crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve. Zbog te sumanute odluke ispred Manastira su dežurali policajci, što je pouzdan dokaz da je „Tuđe hoćemo a svoje ne damo“ bio modus operandi Amfilohijevih litija. Ne uzbuđuj se, govorili su mi moji domaćini, Banjo Kaluđerović, kao i književnici Borisav Cimeša i Mihailo Radojičić.
Mogu birokrate iz katastra pisati i mijenjati kakva god hoće rješenja, kao što i rade, ali ne mogu promijeniti istoriju Cetinjskog manastira. Ta istorija kaže, da sve do aneksije Crne Gore 1918. godine i do spajanja Karlovačke i Beogradske mitropolije sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom, po dekretu Aleksandra Karađorđevića, kralja Jugoslavije, Manastir nikada nije bio srpski.
Zbog tog aneksiranja i takvog spajanja Karađorđević je protjerao u izgnanstvo svoga dedu po majci, Kralja Nikolu. Cetinjani međutim i danas s pažnjom održavaju kuću preko puta dvora Kralja Nikole u kojoj je odrastao njegov unuk Aleksandar, čijim dekretom iz 1920. godine je nastala Srpska a nestala Crnogorska pravoslavna crkva.
Nema većeg dokaza o tome ko je vlasnik Manastira od grba koji stoji na njemu punih 540 godina. To me je smirilo, ali sam Cetinje napustio ophrvan nekom dubokom tugom i sjetom zbog svega što je u Crnoj Gori činila i čini Srpska pravoslavna crkva u nastojanju da prisvoji tuđe nanoseći patnju i podjele Crnogorcima. Od tada mi ne izlaze iz glave stihovi velikog cetinjskog pjesnika za koga u Srbiji malo ko zna, Aleksandra Lesa Ivanovića.
Preporučeno
Rano preminuli otac šahovskog velemajstora Božidara Bonje Ivanovića ovako je u dva stiha opisao dolazak na liječenje u Beograd: „Stanica bučna velikog grada. Drhtave noge tromo me vuku. A noć i magla i kiša pada. I nikog znanog da stisne ruku. Samo mi nosač s perona priđe. Poguren, s mokrim rukama dvjema. Ali mene i on nek mimoiđe: Za patnje ljudske nosača nema“.
