To je u intervjuu za Portal ETV ocijenio direktor Otvorenog kulturnog foruma (OKF) i urednik književnog časopisa „Ars“ Milorad Mijo Popović.

U Centru za kulturu Prijestonice prošle sedmice svečano je obilježeno 40 godina ovog časopisa, a sa Popovićem smo razgovarali o političkim, društvenim i kulturnim okolnostima koje su obilježile njegovo postojanje do danas.

PORTAL ETV: Kada sumiramo četrdesetogodišnju istoriju „Arsa“, nameće se gotovo paradoksalna paralela: krajem osamdesetih, u posljednjim godinama komunističke Crne Gore, časopis je bio na udaru vlasti i označavan kao nosilac crnogorskog nacionalizma i liberalizma – da bi se više od tri decenije kasnije, nakon promjene vlasti 2020. godine, ponovo otvorilo pitanje odnosa države prema „Arsu“ i njegovoj procrnogorskoj i suverenističkoj orjentaciji. Vidite li istorijski paradoks u tome što se sistem, vlasti i ideologije mijenjaju a da i dalje imamo jako slične obrasce ponašanja prema crnogorskom identitetu i kulturi koja nije po volji političke većine?

POPOVIĆ: Pa Crna Gora je u tome „sui generis“. Imamo jednu konstantu, koja traje više od 100 godina, u kojoj velikosrpstvo potire svaki crnogorski subjektivitet. Tako da bi u tom kontekstu trebalo gledati i jedan i drugi slučaj.

Ruku na srce, u vrijeme SFRJ Crna Gora je bila nominalno ravnopravna republika, a Crnogorci priznat nacionalni subjekt, ali je postojao taj netranparentni odnos prema crnogorskoj naciji i njenoj samobitnosti. Tako je prihvaćen taj „đilasovski koncept“ o etničkom srpskom porijeklu Crnogoraca – i uvijek se balansiralo da crnogorska nacija ostane priznata, ali da se na neki način ne dovede u pitanje ta „glavna formulacija“, odnosno da se ne uznemire Beograd, srpski nacionalni centri itd.

Tako se „Ars“ poslije objave jedne naizgled benigne knjige „Etnogenezofobija“ Sava Brkovića, našao na udaru uz optužbe za crnogorski nacionalizam. Brković je bio najstariji član Komunističke partije Jugoslavije u Crnoj Gori, a u knjizi je polemisao sa Batrićem Jovanovićem, koji je takođe bio prvoborac, a tvrdio je da su Crnogorci etnički Srbi… Ovo je izazvalo pravu paniku u partijskom i republičkom vrhu, što se očitovalo i kao slabost i strah te vlasti, koju će u Antibirokratskoj revoluciji (AB) velikosrpski pokret s lakoćom, bez otpora, oduvati.

Nakon smrti Josipa Broza Tita – jednog od tri konstituenta države – Partija, JNA i Tito – „titoisti“ nijesu imali nikavu ideju obnove, reforme, što i kako dalje. Glavni slogan je bio „Poslije Tita – Tito“. I kad je u Srbiji Slobodan Milošević udario u te temelje oni se jednostavno više nijesu snašli. Mlada grupa pisaca i kulturnjaka na Cetinju bila je nezadovoljna stanjem stvari, shvatili smo da se na dotadašnji način ne može ostvariti kulturna i nacionalna emancipacija Crne Gore. Onda smo, da bismo postali vidljivi, naumili da se otvorimo prema najširoj jugoslovenskoj sceni, i za kratko vrijeme na Cetinje doveli bezmalo cjelokupnu jugoslovensku književnu elitu.

„Ars“ je, naravno, bio naš najambiciozni kulturni projekat, no Književna opština Cetinje (KOC) bio je i mali kulturni centar. Osim „Arsa“ i izdavačke djelatnosti, imali smo rezidenciju za pisce, projekciju filmova, likovne izložbe…

Tada da je sve bilo u okviru sistema – a ovo je bio taj prostor takozvanog pluralizma u kojem se stvorila neka živost i entuzijazam i gdje su bile dozvoljene društvene organizacije i mimo partije – što je odskakalo od tog ambijenta.

Još su nam jako zamjerili kad smo objavili pjesme Vlada Gotovca koji je bio zabranjen u Jugoslaviji… Mislim da se stvarala ta klima da nas „likvidiraju“ na neki način – da remetimo neki mir i prećutni „status quo“.

No, danas su u mnogim smislovima stvari gore za protagoniste crnogorske kulturne i nacionalne emancipacije. Jer, negiranje crnogorske nacije je javno i ogoljeno, i sprovodi se od trenutnog režima, preko Ministarstva kulture, Srpske pravoslavne crkve (SPC), Javnog servisa i većine privatnih medija. Jer, kao što je AB revolucija krenula sa mitom o Kosovu i gdje nije bilo nijednog crnogorskog obilježja nego isključivo srpskog, tako su i litije 2020. godine pokrenute sa istim ideološkim motivima. Oni su pobijedili na izborima i ovih šest godina koliko znaju, umiju i mogu sprovode tu politiku.

Nakon 2020. godine, Crnogorci su, de facto, uz Rome, nacionalna zajednica koja je najmanje zaštićena, iako su relativno većinski narod. U režimskoj etničkoj konferderaciji srpsko-albanskih-bošnjačkih stranaka samo za Crnogorce ne postoji obezbijeđen fond za kulturu (hrvatska manjina koja ne pripada ovom trojnom paktu u nešto povoljnijoj je situaciji zbog pomoći Zagreba svojim manjinama u regionu). Crna Gora je nezavisna država, članica NATO i kandidat za EU ali njome od tada vlada ona grupacija koja je 2016. godine spremala državni udar i to se sve manje spominje i navikavamo se na to novo stanje sa jednim podaničkim mentalitetom.

E naravno da oni „Ars“, u tom ambijentu, vrlo lagano eliminišu. To nam govori koliko je danas crnogorsko društvo bolesno i koliko je naša kulturna elita potkapacitirana.

Imamo ministarku kulture (Tamaru Vujović iz Demokrata) koja je fizijatar, bez ikakvih referenci i čak afiniteta prema kulturi. To jednostavno prolazi ćutke jer, valjda, svi očekuju neki mali ili veći grant. I tu imate jednu zavjeru ćutanja i potpuno nevidljivo prolazi to što se strukturalno uništava crnogorska kultura i što su obespravljeni glavni subjekti i vitalnost crnogorske kulture.

Dakle, ključni element „srpskog sveta“ uvijek je bila likvidacija crnogorske nacije – odnosno kulture i u tom domenu se treba gledati i odnos prema „Arsu“ – jer bez Crne Gore ne postoji „srpski svet“.

Poslije ratova od 1991. do 1995. i gubitka Kosova 1999. godine Crna Gora je ostala zadnji segment tog zamišljenog „srpskog sveta“ i oni na svaki način, u svim domenima, rade organizovano da unište crnogorski subjektivitet, dok s druge strane nije postojao i ne postoji organizovani otpor ni u sferi kulture ni politike.

PORTAL ETV: Ako pravimo paralelu između odnosa komunističke vlasti prema „Arsu“ i odnosa vlasti nakon 2020. godine – onda se prirodno nameće pitanje o svim godinama između ta dva perioda – odnosno više od tri decenije vlasti koja se deklarisala kao procrnogorska. Sa današnje tačke glediša, smatrate li da je ta vlast uradila dovoljno da podrži „Ars“ i druge projekte koji su radili na afirmaciji crnogorskog identiteta – ili se tek nakon 2020. godine pokazalo da ni u tom periodu podrška države nije bila na nivou?

POPOVIĆ: Ta velika promjena u Crnoj Gori, odnosno otklon Mila Đukanovića od Slobodana Miloševića nije bio planiran. On se desio nenadno i njegov uzrok je više bio raspad Miloševićevog sistema nego neko znakomjerno jačanje antivelikosrpskih procrnogorskih struja u Crnoj Gori. Iako je Đukanović to besprekorno taktički odradio do 2006. godine, kad smo obnovili nezavisnost nije postojao nikakav plan nacionalne redefinicije i konsolidacije – tj prije svega jačanja i profilisanja institucija. Ja sam 1999. napisao „Crnogorsko pitanje“ i u njemu sam akcentirao glavne zadatke koje moramo napraviti da bi se konačno konsolidovali kao nacija. Nije trebalo previše pameti, niti biti zloguki prorok, pa predvidjeti da ćemo, ukoliko ne iskoristimo šansu koja nam se iznenada stvorila, ponovo postati ono što smo danas – nacija u izumiranju.

U odnosu na 1981. godinu popisi stanovništva iz 2021. i 2023. u Srbiji i Crnoj Gori pokazuju duplo manje nacionalnih Crnogoraca, a okruženje Đukanovića mislilo je da će protokom vremena, stabilizovanjem nezavisnosti, nekim koruptivnim radnjama i trgovačkom logikom, koja je i danas dominantna u Crnoj Gori, suverenistički pokret da jača. Zato je već od 2010. slabila suverenistička struja, jer su „velikosrbi“ istrajavali na svojoj staroj svetosavskoj i garašaninovskoj ideologiji, a mi smo ostali u apstraktnim kategorijama „multikulturalnosti i građanskih principa“ koji su, u periodima permanentne krize i negiranja crnogorske nacionalne posebnosti, bili destimulativni i neinspirativni za značajan broj Crnogoraca. Jer, u borbi za elementarno preživljavanje odbrambena nacionalna ideologija se mora svim sredstvima suprotstaviti imperijalnim nasrtajima. Dakle, strasno i kompetentno se morate oduprijeti nesrazmjerno brojnijim hegemonistima čiji je centar u Beogradu ili ćete nestati. O ovome svjedoče borbe za opstanak mnogih malih evropskih nacija u potonjih 150 godina.

U tom improvizovanom kulturnom konceptu početkom dvijehiljaditih nije bilo ni pokušaja da se stvori nekakav ozbiljni plan, o čemu svjedoči činjenica da se višestruko više ulagalo u scenske umjetnosti nego u književnost, izdavaštvo, prevođenje, međunarodne književne festivale, poput makednonske Struge ili slovenačke Vilenice. Naravno da je u tome bila presudna provincijalna fascinacija i stvaranje neke lažne elite.

Ja sam pokušavao, ponekad i neukusno se nametao, predlagao Đukanovicu i njegovim ministrima neke projekte, ali u njegovom najbližem okruženju nije bilo ljudi s vizijom i strašću, dovoljno hrabrih i savjesnih da uđu u neke nepopularne i zahtjevne poslove. Čak ni one koji su bili toliko vidljivi, sudbonosni za jednu malobrojnu zajednicu.

Na primjer, Srpska crkva je 2011. godine koristila sve resurse da bude što veći broj nacionalnih Srba na popisu stanovnistva: stavljali su panoe Novaka Đokovića, agitovali po crkvama i vašarima, a crnogorska vlast, Crnogorci u njoj, ponašala se kao da Crnogoraca ima 30 miliona a ne manje od 300 hiljada.

Dakle, jednako je veliki problem u nedoraslosti naših intelektualaca koliko u toj velikosrpskoj ideologiji koja je transparentna, očigledna i koja se ne mijenja. Vlasti su se mijenjale – bio je Milošević, pa Koštunica, Đinđić, Tadić pa Vučić – oni svi imaju iste planove – samo što im je retorika drugačija. A mi? Nijesmo izvukli pouke ni iz poraza 2020. godine. Pravimo iste greške i ako se ne osvijestimo vrlo je izgledno da će crnogorska nacija u narednih 20-30 godina prestati da bude nacionalno-politički subjekt i postati folklorna grupa tipa Bunjevaca, Cincara, Goranaca…

PORTAL ETV: Kako ste izbjegli „klopku“ da afirmacija crnogorske kulture postane zatvaranje prema regionu? Je li razvnovrsnost autora koje „Ars“ decenijama okuplja najbolji odgovor na optužbe o „crnogorskom nacionalizmu“?

POPOVIĆ: Najveća „neusluga“ onima koji se navodno bore za emancipaciju crnogorske kulture i nacije je zatvaranje unutar Crne Gore. Mi smo ionako mali – a onda postajemo još manji, pa ta svijest ima i sektaški mentalitet i onda se još više zatvara.

Tako danas u Crnoj Gori imate dva-tri subjekta koja se nesumnjivo bore za crnogorsku kulturu i naciju, ali su dovoljni sami sebi. To je nesumnjivi put prema daljoj degradaciji.

Mi smo u tome zaista bili inteligentni jer smo shvatili da moramo da dobijemo simpatije – jer ja ne mogu platiti ni Svetislava Basaru ni Miljenka Jergovića, a pogotovo po tarifama koje oni dobijaju u Beogradu i Zagrebu itd.

Mi od njih tekstove dobijamo jer znaju da to radimo profesionalno, kompetentno i da su te priče o našem nacionalizmu i antisrpstvu čisto ideološka propaganda.

PORTAL ETV: Može li se reći da je tajna u tome da „Ars“ nudi prostor slobode koji nema cijenu?

POPOVIĆ: To je jedini način da opstanemo i da ima smisla dalja produkcija „Arsa“. Da ne radimo tako možda bismo i našli nekog sponzora, ali to više ne bi imalo smisla – barem meni, a ni redakciji. U tom smislu smo stvarno „sui generis“ i ako sam nečim zadovoljan to je upravo to.

Istina, i u izdavačkoj produkciji knjiga imali smo iste autore kao u „Arsu“, jer smo radili po principu povjerenja, prijateljstva i solidarnosti – što među umjetnicima nije čest slučaj. 

Trudili smo se da radimo najbolje što znamo, da imamo jedan korektan i profesionalni odnos. To je naš rezon, kao šifra trajanja kroz ovo vrijeme.

PORTAL ETV: Cijenite li da je dokaz vitalnosti vaše redakcije i poslije 40 godina upravo to što je Miljenko Jergović, jedan od najznačajnijih savremenih regionalnih književnika, sada novi član „Arsa“?

POPOVIĆ: Mislim da jeste jer, osim što smo više od 35 godina prijatelji i poznanici, on ima nešto što je među piscima vrlo rijetko. Osim što je danas najpoznatiji i najproduktivniji postjugoslovenski pisac, on strasno preporučuje knjige drugih pisaca, revnosno piše o njima i preporučuje ih čitaocima.

Imamo, čini mi se, slične afinitete i strasti o socijalnoj, estetskoj, edukativnoj, kulturološkoj važnosti knjige, pogotovo u ovom vremenu digitalne civilizacije, kad ljudi sve manje i slabije čitaju lijepu književnost.  Zato sam mu i predložio da uredi prošli broj „Arsa“ – u kojem su bili tekstovi sa „Ajfelovog mosta“.

Možete biti veliki genijalni pisac i pisati to u samoći i da to dolazi do publike, ali za ono što je književnost kao socijalna kategorija – morate imati i nešto drugo.

Sarađivali smo i sa „Apokalipsom“ iz Ljubljane. Preko njih smo ušli u jedan projekat „Revije u reviji“ – tu su bili književni časopisi iz 13 zemalja. Tako smo sarađivali sa Mađarima, Slovencima, Makedoncima itd. Nama je to važno jer ako izdajete časopis u milionskom gradu – imate dovoljno saradnika i autora, a samim tim  imate dovoljno potpore – oni će vama dolaziti, nećete uvijek vi morati ići u susret… Ali pošto smo mi mali i dolazimo iz male kulture uvijek smo morali ići u susret drugima – da nas prepoznaju i prihvate.

PORTAL ETV: Kako mislite da ćemo dočekati pola vijeka „Arsa“?

POPOVIĆ: To je kao da gatate u kristalnu kuglu. Mislim da Centar za kulturu Cetinje ima resurse da se održi na nekom minimalnom nivou. Ali, moramo biti realni: u parlamentarnoj demokratiji, vlast ide na izbore svake četiri godine i nije nemoguće, s obzirom na cetinjska iskustva, da će neki funkcioner procijeniti da se ta sredstva mogu potrošiti na neki pametniji način.

No, mislim da bi za Cetinje, a i crnogorsku kulturu, bilo važno da „Ars“ opstane jer na Cetinju danas sticajem okolnosti nema kulturnih projekata i manifestacija koje izlaze iz ovih provincijalnih konteksta. S obzirom na to da „Ars“ malo košta, u finansijskom smislu, i da iza sebe ima jednu ozbiljnu priču i reputaciju – svako ko je iole senzibilan bi to podržao. To godišnje košta manje nego gostovanje pjevača neke srednje kategorije.

Moj cilj je da „Ars“ funkcioniše bez i nakon mene jer imamo ekipu pametnih mlađih ljudi koji su entuzijasti.

Ne znaju oni manje od mene u vezi kriterijuma i specifičnih poslova uređivanja, možda im još treba malo vremena što se tiče nekih profesionalnih kontakata, ali se to u hodu rješava. Ovaj segment je važan za nekomercijalnu književnu publikaciju koja svoj imidž gradi na povjerenju i prijateljstvu. Jer, iza nas ne stoji, niti će stajati velika kulturna scena niti bogati sponzori.