Video
Piše dr Dragutin Papović, istoričar
Najznačajnije Porfirogenitovo djelo je De administrando imperio (DAI) – „O upravljanju carstvom“, iz sredine X vijeka. Ranije je bilo dominantno mišljenje da je ovo isključivo Porfirogenitovo autorsko djelo, ali su novije analize pokazale da je car bio naredbodavac i redaktor u sastavljanju ovog spisa, a da većina autorstva pripada nepoznatnim saradnicima iz careve (državne) kancelarije.
Konstantin VII je DAI posvetio sinu i nasljedniku Romanu II (959–963) kako bi lakše upravljao carstvom, tako da DAI istovremeno predstavlja opis susjeda carstva i didaktičko uputstvo za Konstantinovog sina. Podaci o sklavinijama (slovenskim državama) i arhontijama: Hrvatskoj, Srbiji, Zahumlju, Travuniji s Konavlima, Duklji i Paganiji saopšteni su od 29. zaključno sa 36. poglavljem DAI. Ove arhontije su nastale na prostoru stare rimske provincije Dalmacije, koja se prostirala između Istre i Drima i od Jadranskog mora do Save, pa je Vizantija, čiji je službeni naziv bio Romejsko (Rimsko) carstvo, Dalmaciju smatrala svojom teritorijom i zato je Dalmacija u DAI prikazana kao carska zemlja u kojoj su Sloveni, uz dopuštenje carstva i pod uslovom da budu pokorni caru, stvorili svoje države (sklavinije, arhontije).
U istoriografiji na prostoru bivše Jugoslavije najviše je korišćeno izdanje DAI koje je priredio istoričar Božidar Ferjančić u okviru drugog toma izdanja „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije“, a koje je objavio Vizantološki institut SANU 1959. godine. Naslov 29. poglavlja DAI na grčkom je „Περί της Δελματίας ϰαί των έν αυτη παραϰειμένων έϑνων“, i u njemu se o Duklji i Dukljanima navodi: „Αλλά ϰαί τό ϰάστρον Διόϰλεια, τό νῦν παρά τῶν Διοϰλήτιανῶν ϰατεχόμενον, ό αύτός βασιλεύς Διοϰλήτιανος ώϰοδόμήσεν, ὂϑεν ϰαί τήν έπωνυμίαν ‘Διοϰλήτιανοί’ ϰαλεῖσϑαι οί τῆς χώρας έϰείνής έναπειλήρασιν.“
Božidar Ferjančić je naslov 29. poglavlja preveo „O Dalmaciji i susednim plemenima“, a tekst o Duklji i Dukljanima: „Šta više, i grad Diokliju koji sada drže Dioklicijani (Dukljani), isti car Dioklecijan podiže, zbog čega su stanovnici te zemlje nazvani Dioklicijanima.“ No, u najboljem i najviše korišćenom izdanju DAI, koje je priredio filolog i vizantolog Đula Moravčik, a na engleski preveo Romili Dž. H. Dženkins (drugo izdanje iz 1967.), naslov 29. poglavlja je: „Of Dalmatia and of the adjacent nations in it“ („O Dalmaciji i njenim susjednim narodima“), a tekst o Duklji i Dukljanima: „Moreover, the city of Diocleia, now occupied by the Diocletians, was built by the same emperor Diocletian, for which reason of that country have come to be called by the name of ‘Diocletians’.“
Prema Ferjančićevom prevodu Dukljani su, uz Srbe, Hrvate, Zahumljane, Travunjane, Konavljane i Neretljane, bili pleme, a prema prevodu Dženkinsa oni su bili narod (nacija). I u daljem grčkom tekstu ovog poglavlja Porfirogenit sa saradnicima navodi da su Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani έϑνων, što Ferjančić dosljedno prevodi kao plemena, a Dženkins kao nacije. Noviji oblik starogrčke riječi έϑνων je έθνος, što znači narod, nacija.
To znači da je Dženkinsov prevod bolji od Ferjančićevog i da su za Porfirogenita i vizantijsku administraciju Srbi, Hrvati, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani bili narodi (nacije), a ne plemena. To, zapravo, potvrđuje i Ferjančić, jer je DAI preveo kao „Spis o narodima“. Ovo se može protumačiti kao istorijski razvoj doseljenih Slovena, čije su države do početka X vijeka izrasle u države-nacije pod upravom domaćih vladara (arhonata). To je u skladu s aksiomom na koji je ukazao Žak Le Gof, francuski istoričar i jedan od najvećih svjetskih medijavelista, koji je zaključio da je nakon Karolinga (od kraja IX vijeka) u hrišćanstvu nastupio period stvaranja nacionalnih monarhija.
U 30. poglavlju DAI su navedene granice Duklje. Prostirala se od Lješa, Ulcinja i Bara do Kotora, dok se planinskim stranama graničila sa Srbijom. Niko nije uspio da utvrdi na što se odnose „planinske strane“, mada su srpski istoričari uglavnom nastojali da bez ijednog dokaza tu granicu povuku u donjem slivu Morače i Zete, kako bi Duklja ispala što manja, a Srbija što veća. U stvari, ako se ima u vidu podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina da je oblast visokih planina i površi Submontana (Podgorje) pripadala Duklji, vjerovatnije je da se dukljansko-srpska granica nalazila blizu Gornjeg Polimlja i Potarja.
Pri tome se mora imati u vidu da tadašnje granice nijesu bile precizne linije, već širi pojasevi ničije zemlje. Problem u utvrđivanju granice predstavlja i to što srpski istoričari još nijesu uspjeli da utvrde ni grube granice Srbije iz X vijeka, ni da lociraju gradove: Destinik, Černavuski, Megiretus, Dresnik i Lesnik koje je Porfirogenit naveo u tadašnjoj Srbiji.
U DAI je svakoj od slovenskih arhontija posvećeno posebno poglavlje u okviru koga su dati podaci o etničkom porijeklu njihovih stanovnika. U 32. poglavlju, koje je posvećeno Srbiji i Srbima, navedeno je da su se Srbi, osim u Srbiji, naselili u: Paganiji, Zahumlju, Travuniji i Konavlima. U tom spisku nema Duklje. Potom je u 35. poglavlju, koje se naziva Περὶ τῶν Διοϰλητιανῶν ϰαὶ ήϛ νῦν οίϰοῦσι χώραϛ (prevod Dženkinsa: Of the Diocletians and of the country they now dwell in – O Dukljanima i zemlji u kojoj sada žive) navedeno da je Duklja naseljena „kao i Hrvatska i Srbija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavlje“.
Ni u 32. ni u 35. poglavlju nema ni riječi o srpskom porijeklu Dukljana. Prema jednoj analizi DAI-a uočeno je da se etnička pripadnost ne odnosi na cjelokupno stanovništvo ovih arhontija, već samo na njihov vladarski sloj i da je takva etnička pripadnost izvedena na osnovu političke, odnosno da su Paganija, Zahumlje, Travunija i Konavli označene kao srpske zemlje jer su u vrijeme prikupljanja podataka za DAI pripadale Srbiji kojom je vladao Časlav Klonimirović (oko 927/34–oko 950). Čak ni po tom osnovu Duklja se ne može svrstati među srpske zemlje, jer nije bila dio Časlavove države.
Na osnovu DAI se može zaključiti da je Duklja krajem IX i u prvoj polovini X vijeka bila samostalna arhontija, da je njome upravljala slovenska etnička grupa koja nije pripadala Srbima i da je naziv Dukljani dobila po starom rimskom gradu Duklji. Uprkos tome, gotovo svi srpski istoričari su nastojali da na osnovu DAI zaključe da su Duklja i Dukljani morali pripadati srpskom državnom i etničkom korpusu. Upravo je Božidar Ferjančić tome dao glavni podsticaj.
U komentaru 35. poglavlja DAI Ferjančić kaže da je „pisac DAI [je] verovatno propustio da kaže za Dukljane da pripadaju Srbima, što ističe za sva plemena nastanjena u južnom Primorju.“ Po toj logici ispada da je Profirogenit propustio i da u 32. poglavlju Dukljane svrsta među Srbe. Jasno je da je nagađanje o carevom propustu tendenciozna izmišljotina, a ne naučni stav. Ipak, izmaštanu tezu o navodnom dvostrukom propustu Profirogenita prihvatili su gotovo svi srpski istoričari i na osnovu toga je nastala krivotvorina da je Porifrogenit Dukljane smatrao Srbima (srpskim plemenom).
Ni u ostalim djelima Konstantina Porfirogenita nema dokaza o povezanosti Dukljana sa Srbima, već isključivo o njihovoj političkoj samostalnosti. U djelu De cerimoniis aulae Byzantinae („O ceremonijama“) Porfirogenit navodi postojanje arhonta Duklje (εἰς τὸν ἄρχοντα Διοϰλείας). Ovo djelo je nastalo na osnovu spiska stranih vladara koji je sastavljen znatno prije vladavine Profirogenita, a prema jednom mišljenju ovaj spisak je nastao u vrijeme vladavine cara Teofila, najvjerovatnije između 839. i 842. godine, što bi značilo da je Duklja bila posebna arhontija od prve polovine IX vijeka.
Profirogenit to potvrđuje i u djelu Vita Basilii („Život Vasilija“), koje je posvetio svome đedu, caru Vasiliju I (867–889). Porfirogenit u ovome djelu navodi da su Dukljani (ϰαι Διοϰλητίανοί) u vrijeme vladavine cara Mihajla Amorijca postali samoupravni i samostalni pokoravajući se isključivo svojim arhontima. Prema jednom mišljenju ovo se odnosilo na period vladavine cara Mihajla II (820–829), a prema drugom na period vladavine cara Mihajla III (843–867). U oba slučaja je jasno da su Dukljani bili samostalni najkasnije od sredine IX vijeka.
Uz to, Porfirogenit je u „Životu Vasilija I“ Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane nazvao Skitima, što može značiti da nije bio siguran u njihov slovenski identitet ili da je za njih, zbog antislovenskih osjećanja, koristio skitsko ime koje je u Vizantiji bilo podrugljivi naziv za neprijateljske narode.
Na osnovu djela koja je napisao ili na njihov nastanak presudno uticao car Konstantin VII Porfirogenit jasno je da je vizantijska administracija Duklju smatrala posebnom državom, a Dukljane posebnim narodom, a ne srpskim plemenom ni dijelom srpske države. Imajuću u vidu da su podaci koji su koristili Profirogenit i njegovi pomagači nastali između sredine IX i sredine X vijeka može se zaključiti da se u tome periodu razvila posebna arhontija Duklja (dukljanska država) koja je na bazi različitih etničkih, istorijskih i političkih faktora stvorila poseban dukljanski identitet.
Preporučeno
