Perović: Borba protiv potonuća Crne Gore biće duga i teška, ako ćutimo saučesnici smo u zločinu

Podsjeća i da se već duže vrijeme obesmišljava sve crnogorsko i progone svi slobodomisleći intelektualci.

Ugroženo sve što čini državu
„Pisci, novinari, nevladini aktivisti, sve anticrnogorsko u zemlji i inostranstvu je podignuto i „upregnuto“ u ispunjavanje jednog jedinog cilja – obesmišljavanja Crne Gore kao države i negiranja njene nacije, crkve, jezika, kulture…“, kategoričan je Perović.

Sagovornik Analitike naglašava da nema sfere crnogorskog društva koja nije napadnuta – od prosvjete, kulture, medija, svih državnih institucija, CPC, Univerziteta…

„Upravo zbog takvog stanja u crnogorskom društvu došlo se na ideju o internacionalizaciji crnogorskog pitanja“, kaže Perović koji je jedan od potpisnika nedavnog apela suverenističkim strankama, u kojem se od njih traži da napuste institucije i pozovu na građanski otpor ukoliko se nastavi trend urušavanja institucija i ugrožavanja ljudskih prava i slobode.

„Zapadna demokratija podrazumijeva svaku vrstu protesta i pobune, osim nasilne, protiv ugrožavanja osnovnih društvenih vrijednosti a da ne govorimo ako je, kao što je danas slučaj sa Crnom Gorom, ugroženo sve ono što čini državu – nacija, jezik, crkva, kultura“, podvlači Perović.

Procrnogorski mediji svakodnevno šikanirani
Napominje da su posebno na udaru onih nekoliko medija koji, kako dodaje, doslovno svakodnevno odoljevaju svim mogućim vrstama pritisaka i šikaniranja, od direktnih prijetnji do izmišljotina, podvala i denunciranja.

„Položaj i ataci koji se vrše nad nekoliko preostalih medija pravi je primjer na kome se može vidjeti odnos prema Crnoj Gori i svemu crnogorskom“, smatra Perović.

Ističe da su Gradska TV, Pobjeda, Antena M, Analitika i još nekoliko portala i lokalnih televizija danas posljednja odbrana Crne Gore i zato se, kaže, na njih krenulo frontalno i beskompromisno.

„Optuživati ih za neprofesionalnost, netolerantnost a neke od njih i za govor mržnje je isto, kako neko lijepo reče ovih dana, kao i optuživati Gandija za nasilje. Političku svrstanost – procrnogorsku – da, ali kakvi bi to mediji bili ako nemaju jasan stav o događanjima koje opisuju“, navodi Perović.

Upravo obrnuto, ističe on, svi novinari i urednici pomenutih medija, kao i njihovi gosti, odskaču po uljudnosti, argumentovanom nastupu, odabiru aktuelnih tema i onom što, kako je naglasio, posebno boli one koji se zalažu za vraćanje Crne Gore u srednji vijek – beskompromisnoj težnji i iznošenju istina o poražavajućem stanju u današnjoj Crnoj Gori.

„Kao što borba protiv daljeg potonuća Crne Gore tek slijedi, i biće duga i teška, na svim poljima, tako je danas dužnost i obaveza ustati u odbranu crnogorskih medija bez obzira na cijenu. Ako se ućutka Gradska, a svjedočimo tom zlom naumu, ako i nova treća vlada zaredom bude bez Crnogoraca, ako se svakodnevno ubija građanska država, ako se deklarativno kreće ka EU a stvarno u srpski svet, onda smo i svi mi koji želimo dobro našoj Crnoj Gori, a ćutimo – saučesnici zločina“, jasan je Perović.

Crnogorska diplomatija razorena iznutra
Osvrnuvši se na stanje u Ministarstvu vanjskih poslova, sagovornik Analitike navodi kako crnogorska diplomatija, pored dosta kvalitetnog obučenog kadra i patriotski nastrojenih diplomata, danas praktično ne postoji.

„Razorena iznutra, bez jasne orijentacije, bez 2/3 ambasadora (što je nezamislivo), bez vizije, uplašena i zbunjena i naravno bez ministra, odnosno sa nakaradnim predsjednikom vlade koji uspijeva da je svakim svojim nastupom i činjenjem doslovno srozava “lebdi” u bezvazdušnom prostoru. Pored (ne)postojanja takve diplomatije, sada kada je u pripremi i treća vlada bez Crnogoraca, a sa očiglednom težnjom da bude oslobođena i od predstavnika manje brojnih naroda, jedino preostalo je da suverenističke partije, nezavisni intelektualci, angažovani profesori, novinari, nevladini aktivisti i svi ostali koji žele dobro Crnoj Gori koriste svoje veze, poznanstva širom međunarodne zajednice i kontakte u najznačajnijim međunarodnim organizacijama i stalno i uporno pokušavaju da prenesu pravu sliku današnje Crne Gore, koja od “lidera u evropskim integracijama postade rak rana regiona”, kako ističu briselski visoki zvaničnici“, poručuje Perović.

Dodaje kako je iz neobjašnjivih razloga prethodna vlada ukinula saradnju sa lobističkim kućama u Vašingtonu, koje su, kako ističe, bile zasigurno od velike koristi u prethodnom periodu.

„Iz iskustva znamo da je rad lobista nezamjenjiv iz više razloga, naročito kada se zna da postoje mjesta gdje i najbolji ambasador, a mi smo takve imali, objektivno ne može doprijeti“, ukazuje Perović.

Govoreći o internacionalizaciji crnogorskog pitanja, podsjetio je i na period do referenduma 2006. godine, koji je, prema njegovim riječima, danas neopravdano zaboravljen.

„Ovaj period bio je važan, a svakako jedan od presudnih za ostvarivanje skoro pa vjekovnog sna o obnovi suverene države Crne Gore. O koristi Misija, preteča crnogorske diplomatije, moglo bi se dosta pisati i ova tema zavrijeđuje posebnu pažnju. Ipak, svakako treba istaći da su tada organizovani bezbrojni sastanci crnogorskih državnih rukovodilaca, nezavisnih intelektualaca, profesora Univerziteta i drugih slobodnomislećih ljudi koji su nastupima, pričom, činjenicama argumentovano mijenjali sliku o Crnoj Gori i prvenstveno razobličavali hegemonistički režim Slobodana Miloševića u Beogradu. Danas je tako nešto potrebnije nego ikad“, kategoričan je Perović.

Dijaspora može biti učinkovitija od ambasadora
Na pitanje da li i koliko suverenistička orijentisana crnogorska dijaspora na Zapadu može pomoći u promociji ciljeva navedenih u apelu, sagovornik Analitike poručuje da njen angažman može biti djelotvorniji i od rada diplomata.

„Najvažnija karakteristika i jedina konstanta crnogorske dijaspore od prvih odlazaka u prekomorske zemlje krajem 19. vijeka do danas je neizmjerna ljubav, privrženost i neprekinuta nit koja je vezuje za staru domovinu. Crna Gora danas ima veliki broj uspješnih ljudi širom svijeta, od onih čija je već četvrta generacija stasala u novim zemljama do onih najmlađih koji su otišli prije 20-30 godina“, naglašava Perović.

S druge strane, ukazuje kako im se i pored određenog truda, Crna Gora nikada nije posvetila na pravi način i s pravom mjerom.

„Iz meni nejasnih razloga dijaspora je otrgnuta od „prirodnog staništa“ Ministarstva vanjskih poslova, čiji bi trebala da je nerazdvojivi dio, a pod direktnom nadležnošću ministra“, dodaje Perović.

Ističe kako je rad sa dijasporom dug, senzitivan i naporan ali mu, kaže, treba pristupiti onako kako oni nastupaju prema staroj domovini – sa ljubavlju.

„Kad se ta veza uspostavi, onda su predstavnici dijaspore spremniji mnogo toga da urade. Prije svega stalnim agitovanjem kod najvažnijih državnih organa u zemljama gdje žive. Primjera radi, peticija nacionalne zajednice upućena senatoru ili kongresmenu okruga gdje ga biraju može biti mnogo učinkovitija od više posjeta ambasadora. Takođe, među našom dijasporom već se izdvojio značajan broj uspješnih ljudi u finansijskom smislu, koji opet na drugi način mogu vršiti uticaj“, objašnjava Perović.

Ako se mi ne pobunimo niko drugi to neće uraditi za nas
Ističe da Crna Gora može zaustaviti slobodan pad samo ako se okrene suprotno od pogubne politike režima u Beogradu.

„Ako se okrene, prvenstveno prema sebi i svojim državnim i nacionalnim interesima, a ni protiv koga. Kao što je Cetinje uz Ukrajinu, tako bi trebalo da je cijela Crna Gora. Kao što su donošene hrabre i vizionarske odluke o referendumu, ulasku u NATO i bezrezervnoj odluci za priključenje EU“, naglašava Perović.

Nažalost, dodaje, danas svjedočimo upravo obrnutim procesima.

„Mladi novoustoličeni predsjednik donio je ničim izazvanu, ali možda smišljenu ili serviranu mu odluku da ceremoniju ustoličenja preseli u Podgoricu. Ne vjerujem da predsjednik ne zna da će Cetinja biti i bez Crne Gore, ali Crne Gore bez Cetinja nikada. Kao što je i bilo u periodu između dva rata“, napominje Perović.

Kaže kako duboko vjeruje da predsjednik Jakov Milatović ne misli kao i „mogući mu koalicioni partner anahroni vojvoda da Nikšić (ovaj) postaje ono što je nekad bilo Cetinje“.

„Jer predsjednik, siguran sam, zna da je Nikšić (onaj) vazda, upravo sa Cetinjem, bio i biće simbol Crne Gore. Kao što ni Gusinje i Berane ili Bar i Bijelo Polje ne vole manje Crnu Goru“, napominje Perović.

Međutim, kako ukazuje, niti blagonaklon stav velikih sila koji je danas nevidljiv, niti moćna dijaspora, niti efikasna diplomatija nijesu presudni u borbi za odbranu države od velikodržavnih nasrtaja, kakvima je danas Crna Gora izložena.

„Zato se i apsolutno slažem sa mišljenjem uvaženog Andreja Nikolaidisa koji nedavno u jednom od svojih ubojitih tekstova reče „asimilacija nije nezakonita, niko vas neće braniti od nje, ni EU, ni SAD“. Ako se mi u Crnoj Gori ne pobunimo, niko drugi neće to uraditi za nas“, zaključuje Perović.