Video
Misli su mu lelujale. Bože, ko bi rekao prije dvadeset godina, kaza u sebi, ko bi pomislio da ću baš ja, obični čovjek iz naroda, profesor i vjernik, jednog dana biti svjedok i učesnik velikog Spasenja. Bože, da li je ono sa Kavajom bilo predskazanje mog velikog puta, nastavi premijer u sebi da Njemu postavlja pitanja.
Možda bi se u tim minutima svečanog iščekivanja Zdravko prisjetio i one svoje epske borbe sa aždahom, prerušenom u šreder-rezač za papir, za kojeg je mislio da je mobilna klima u kabinetu omrznutog prethodnog premijera Duška, da ga u tom času, baš u tom trenu unutrašnjeg dijaloga, nije prenuo neki spoljni glas, tu odmah iza njegovih leđa.
– Kako izgleda mali, a opet je veliki za nas – došapnu mu ministarka Jelena, spuštajući zaštitnu masku na kojoj je pri rubu bilo ušiveno ,,Air Serbia To Montenegro, made by Mickey“, dok je drugom rukom pokazivala u pravcu aviona Vlade Srbije koji se primicao postrojenoj koloni za doček.
Nije Mali, nego Brnabić – obrecnu se Zdravko, ljutit što ga dobacivanjima ometaju pred svečani čin. Ništa ipak nije moglo da zaustavi da se desi Čudo. Motori bijelog ,,lirdžeta“ su se ugasili, nekoliko sekundi je tišinu remetio samo huk vjetra, a onda su se hidraulična vrata počela otvarati, lagano, a nekako svečano i dramatično.
Da li je tako u svim istorijskim trenucima ili je tek optička varka, ali bilo je kao u usporenom filmu: Zdravko je krenuo laganim korakom u susret srpskoj koleginici; jedan poljubac, pa drugi, pa treći; onda čvrst zagrljaj, a opet pun prijateljske nježnosti, dugi pogledi i osmjesi, pa riječi duboke zahvalnosti…
– Hvala što ste od srpskih građana uzeli da bi nama dali – tako je nekako prozborio premijer Zdravko, na što se Ana, možda malo i nediplomatski nadmeno, nasmiješila.
Nikada prije nije viđena scena, teško da će se ikad kasnije ponoviti, da bude tako dirljivo. Djelovalo je toliko dostojanstveno naše poniženje, da ga niko od prisutnih nije osjetio.
Svjedoci su poslije prepričavali da se u tom trenutku šestom čovjeku u koloni za doček, Srećku Crnogorcu, iz grla oteo uzvik ,,Aleluja!“ jer mu je sve to ličilo na onu mitsku biblijsku sliku, ono kada se Crveno more razdvojilo na Mojsijevu molbu. Samo što je ovdje, u našem mitu, Mojsije bio – Zdravko, a Rimljani – pošast kovida-19, dok je Svevišnjeg igrao – Vučić. Koji se, baš kao i Svevišnji u biblijskoj priči, direktno ne pojavljuje, ali svi znamo da je baš On, načinio čudo.
Čak i one dvije novinarke što su klečale pred premijerom i premijerkom, nijesu bili anđeli koji javljaju blagovijest, nego su bile da čuju i dalje prenesu o čudu u Podgorici..
U toj noći čudesne dostave vakcina, javio je pouzdani IN4S, istorijski računi su ispeglali, oni što ih dukljanski Crnogorci svako malo zlobno potežu: vele da je sada crnogorska bitka-žrtva na Mojkovcu poravnata kovid-žrtvom Srbije na aerodromu u Podgorici. A niko iz Srbije nije morao da umre. Istorija! Koju će, nadamo se, jednog skorog dana, i to prije nego stignu, ne daj Bože, one Statisove vakcine, ovjekovječiti vladine Vijesti nekim prigodnim dodatkom.
I tu bi se priča srećno završila. Happy End.
Eh, da se nije umiješao onaj dr Galić, oko majkino, da sreću pomuti. Odmah nakon svečanih govora morao je, bilo je to jače od njega, da priupita ministarku zdravlja.
– Što je sve u ova dva velika crvena paketa?
– Kako što je, pa vakcine – sad se Jelena obrecnula Igoru, sa mnogo više žestine nego Zdravko njoj prije koji minut.
Oko majkino zaćuta, osjećao se u tom času posramljen svojom radoznalošću, malo i zaplašen tonom pretpostavljene.
– Što se čudiš, treba da usklikneš s ljubavlju, hvala svetitelju Acu – nastavila je vaspitno da sikće ministarka.
Galić je i dalje ćutao, iako ga je nešto iznutra kopkalo, vuklo, tjeralo da glasno postavi pitanje. Nije izdržao, naučnik u njemu je progovorio.
– Ministarko, ako je došlo 2.000 doza po 3,5 mililitara Sputnjika V, to znači da je iz Beograda stiglo 7 decilitara dragocjene vakcine. Mislim, i to je puno, hvala svima, ali je manje i od litra. Što su onda zapakovali u dva ovooolika paketa? Makedoncima su poslali 5.000 Fajzera u jednom omanjem zavežljaju. Malo mi je ponižavajuće da pravimo ovakvu predstavu – odvaži se dr Galić, oko majkino.
Jelena je zastala još dok je Igor deklamovao bezobraznu računicu. Htjela je da mu kaže – o kakvoj predstavi ti pričaš – ali nije reagovala odmah. Prvo ga je ošinula pogledom, teatralno spustila masku, onu na kojoj piše ,,Air Serbia To Montenegro, made by Mickey“, pa je nervozno, kao da pred sobom ima člana bivšeg omrznutog NKT-a, u sebi izbrojala do deset.
– Ti ništa ne razumiješ, je li? Pola litra, litar, dva litra… nije bitno. Ovo je čudesni nebeski dar naše nebeske braće – kazala je prekorno.
Zastala je. Zavladala je neka poduža, neprijatna tišina. Onda se, odjednom, ministarki izgubio grč na licu, ukazala se neka blagost, svojstvena onima koji naglim prosvjetljenjem shvataju da znaju više od onih iz bliskog okruženja. Klimnula je glavom i potapšala ga po ramenu.
– Dragi moj, ovo je Znak. Ne, ovo su Znaci sa Neba. Biće još dvije hiljade uskoro, pa još hiljade i hiljade. Ne zamaraj tu pametnu glavu, idemo na prvu borbenu liniju. Imamo ja i ti još mnogo posla – reče blago.
Poslije Jeleninih riječi, vjetar se naglo umirio, neka lagana magla, poput pare, počela da se stvara i kupi po granama borova ispred aerodromske zgrade, dok je u daljini na pisti rulao avion spreman za povratak za Beograd.
Uhvatila ga je drugarski pod ruku, krenuli su zajedno da koračaju.
– Igore, pusti priču o poniženju. Mi za čuda ponizni, moramo uvijek biti spremni – odlučno, a uz osmijeh prošaputa Jelena.
I možda je sve baš ovako bilo, kada se događalo Čudo na aerodromu. Noć kada su ruske vakcine iz Srbije došle u Crnu Goru.
Preporučeno
