Video
Imao sam već priliku sretati se pa i putovati (nikoga ne upoznaš kao na putovanju!) s Majkama. I uvijek nešto novo. Dugo u noć između 10. jula i 11. jula 2022. sjedimo i razgovaramo. Izdvajaju se glasovi Munire Subašić i Kade Hotić. O njima se toliko toga zna, ali je prava šteta što se ne zna koliko su te žene vedre i duhovite. Dužan sam tekst ovoj svojoj tvrdnji, ali sada mi je evo prioritet odazvati se Crnogorcima čiji je premijer 11. jula 2022. u Potočarima „uprskao“. Da li „uprskao“ ili je na snazi nešto suštinskije?
Da počnem od jutra. Po kojem se dan poznaje?
Osvanuo, dakle, 11. jul 2022. (Na taj dan 1995. u Potočarima je počela izvedba onog što će u historiju ući pod nazivom Genocid u Srebrenici. Presuđeno tamo gdje treba: u Hagu).
Prespavao sam prethodno ono nešto noći u jednoj od dvije sobe „za muškarce“. Dva nekadašnja vojnika Armije BiH, jedan bivši logoraš, jedan novinar i Munirin stariji sin Vahidin. On je jula 1995. bio u obližnjoj enklavi Žepa odakle se uspio probiti do Tuzle gdje je Munira već bila evakuisana. Mlađi sin, suprug i skoro pedeset Munirinih rođaka nisu.
Ustajem rano, prerano, posljedica preostala iz vremena sarajevske opsade.
Sjedim na terasi. Gledam. Pružio pogled niz cestu koja vodi prema mezarju. Cestom promiču pješaci, automobili. Sve ih je više i ubrzo formiraju neprekidnu kolonu. Svakih nekoliko minuta kolona pješaka se razmiče da propusti motorizovanu policijsku pratnju (urla sirena i bljeska rotacija) tamnim vozilima sa zatamnjenim staklima. Hajd’ neka su makar oni unutra svijetli?, pomislim.
U jednom trenutku, okom novinara, ali više okom rođenog Crnogorca, konstatujem: podgoričke registracije. To je crnogorski premijer Dritan Abazović dojezdio u Potočare. Projezdio mimo kuće Majki enklava Srebrenice i Žepe.
Takav mu protokol. Ali bude i drugačijih. Eto je, recimo, nizozemska ministrica odbrane dok je 11. jula 2022. za govornicom u Potočarima izgovarala riječi izvinjenja, gledala skoro sve vrijeme u Muniru Subašić. Šteta je ne otkriti razlog. Stigla je, naime, u Potočare, kao i ja, dan ranije. Te je govorila pred Majkama Srebrenice na njihovoj konferenciji. Bio je to jedan uobičajeni govor međunarodnog predstavnika na ovakvim skupovima. Puno riječi koje ne obavezuju. Kolokvijalno rečeno: žvaka. Nakon što je ministrica odverglala svoje, Munira Subašić joj se smjesta obratila: „Zašto se nisi izvinila majkama i ženama Srebrenice?! Ovo ti je bila i prilika i mjesto. Zašto si propustila tu šansu koja ti se možda neće pružiti ni za pedeset narednih godina?! Kad sam te vidjela da dolaziš pomislila sam – evo nam Vili Branta“.
Ono što je prethodno propustila, nizozemska je ministrica, eto zahvaljujući Muniri Subašić kao korektivnom faktoru, učinila dan poslije. Izvinila se. Vjerovatno bi njen govor u Potočarima 11. jula 2022. bio jedan od najzapamćenijih da za govornicu nije stao i crnogorski premijer Dritan Abazović. Već je protutnjao njegov govor u svom sažetku (,,Nisu ubijeni Bošnjaci već ljudi, nisu to počinile vojske nego politike“) regionom, društvenim mrežama, zvaničnim i nezvaničnim reakcijama. Uglavnom: sveopšte zgražanje.
A da je Dritan Abazović birao drugačiji protokol? Da je u Potočare stigao dan ranije kao nizozemska ministrica? Te ono što je kanio reći 11. jula pretpremijerno izrekao pred majkama Srebrenice. Munira Subašić bi mu rekla: „Nemoj ti nama objašnjavati šta se ovdje desilo. Reci ti nama šta se tebi desilo? Znamo mi kakav je put Crna Gora prevalila povodom Srebrenice. Od potpunog nepriznavanja naše boli do onog ministra Leposavića koji je o pravu naučio sve osim najvažnije stvari. Da pravo ima barem zrnce morala bez kojega bi se sve urušilo. I da ste prihvatanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici nama vratili nadu u crnogorsko društvo. I sad ti sve vraćaš na početak“.
Ili, evo i druge mogućnosti. Da ono jutro kolona pješaka nije reagovala na rotaciona svjetla i sirene kada su se pojavile podgoričke tablice? Da se nije razmakla i propustila Dritana Abazovića da stigne u Potočare i odvergla svoje.
I na jedno i drugo pitanje-pretpostavku (šta bi bilo, da je bilo) odgovaram sebi: Ne bi bilo bolje. Neka je stigao. I neka je stigao 11. a ne 10. jula i neka ga Munira Subašić prethodno nije „korigovala“. Ispalo je baš kako treba. Jer se Dritan Abazović (još jednom) ogolio i jer je to Crnoj Gori prijeko potrebno.
U povratku iz Potočara u Sarajevo, već tokom vožnje, postavljam na svoj twitter tekst objavljen prošle godine (prenijeli su ga i crnogorski portali) o ministru Leposaviću. Dopisujem u twittu da je sva prilika da Leposavić nije prošlost i da je, izgleda, Dritanov ministar bez portfelja ili njegov savjetnik.
A iz Sarajeva twittam: Bila nekad izreka: Pošalji budalu u vojsku, pa sjedi i plači. Od danas u Crnoj Gori važi: Pošalji Dritana u Potočare, Srebrenicu, pa sjedi i plači. Uz bitnu opasku: niti je Dritan (naivna) budala niti Crna Gora ima vremena za jalovo plakanje.
A Dritan Abazović, suočen sa valom zgražanja nad njegovim govorom, isti dan na svom twitter nalogu cvrkuće: „Oprostite @Msrebrenice na nejasno izrečenoj misli“.
To je to! Crna je Gora sa Dritanom Abazovićem i svim onim čemu je on tek ono što je vrh nevidljivom ledenom brijegu, sazrela da ima Ministarstvo za nejasne misli. Te da se pod svaku crnogorsku murvu postavi jedan mudrac da nejasne misli prije podne prevodi u jasne misli, a od podneva obrnuto: da ih vraća u stanje nejasnosti. Te da se shodno tome „svijetla majska zoro“ preatributira „zatamnjena majska zoro“ (sjetih se onih zatamnjenih stakala iza kojih je u Potočare dojezdio Dritan Abazović).
Hoću reći, Dritanova besjeda u Potočarima Genocidu u Srebrenici ni prinijeti ni odnijeti, ni odmoći ni pomoći. Onaj ko za govornicu u Potočarima stane, dokazanu historijsku istinu ne može promijeniti, nego će kao po pravilu da ne pada snijeg da pokrije brijeg… svoj trag ostaviti. Mali je Dritan, mali je uostalom svako ko za govornicu stane nakon presude Haškog tribunala.
Preporučeno
No je problem u Crnoj Gori. Hoće li kazaljke na svom satu vratiti na ono vrijeme koje je presječeno (ili nam se tako učinilo) izglasavanjem Rezolucije o Srebrenici. Eto i tog pitanja za Dritanovo Ministarstvo (ne)jasnih misli.
