U ekstenzivnom intervjuu za Pobjedu, prije nekoliko dana, ambasador Johan Satler, šef Delegacije EU u Podgorici iznio je, na način i sa sadržajem u kojima nema mjesta iznenađenjima, viđenje aktuelnog stanja crnogorske evropske agende.

Posmatračima koji pamte evropske zvanične komunikacije prema našoj zemlji od trenutka kada je obnovljena državna nezavisnost, neće promaći (očekivana) činjenica da je osnovna poruka nešto što smo čuli nebrojeno puta u prošlosti:

„U dobrom ste smjeru i napredak je vidljiv, ali je sada neophodno ubrzati tempo kako bi se rezultati ostvarili tamo gdje su najpotrebniji. Treba se fokusirati na rezultate sada, ubrzati preostale reforme i što prije obezbijediti svoje mjesto kao ravnopravna članica Evropske unije“.

Repetitivnost ove i ovakve poruke zahtijeva da se vazda pogleda i datum izjave, kao i ime diplomate koji nam šalje tu nadasve originalnu poruku, kako bismo se lakše orijentisali…

BOBOTOV KUK I POSLJEDICE

Objašnjenja i sugestije ambasadora Satlera – za kojeg, kao ni za njegove prethodnike na mjestu predstavnika evropske diplomatije u Crnoj Gori, ne smijemo zaboraviti da je prostor za iskazivanje personalne zainteresovanosti i stavova bitno sužen, što ipak ne sprečava – ili bar ne bi trebalo – evropske diplomate da pokažu i želju da uoče, komentarišu i kritikuju i pojave i procese koje utiču na nacionalnu EU agendu – makar, bar na prvi pogled, za neka od njih, povezanost sa čuvenim privremeno zatvorenim poglavljima nije nešto što je neupućenima lako uočiti. A evropske diplomate na službi u Crnoj Gori mogu biti sve – ali ne i neupućeni.

Ambasador Satler je vjerovatno svjestan da neka od crnogorskih iskustava sa diplomatama koji su, u ime EU, službovali u Crnoj Gori, nisu lišena sjećanja na poteze i stavove ambasadora Mitje Drobniča, na primjer, ili na, da upotrijebimo eufemizam, na krajnje kooperativni stav prema političkim i ideološkim eskapadama i antievropskom djelovanju avgustovskih vlada i njihovih srpsko-ruskih mentora od strane ambasadorice Popa. Zato i njegov ukupni napor i djelovanje – baš zato što je Crna Gora, i zvanično, blizu članstva u EU (ili: bliže nego ikada ranije) – ne treba da predstavlja nekakvo iznenađenje ili da izaziva zlovolju, na bilo kojoj strani. Stvari su ušle u najozbiljniju fazu i Crnoj Gori su, baš kako nam to, diplomatski i gotovo kurtoazno, kaže gospodin Satler, potrebna konkretna rješenja i konkretni pomaci.

I, u upravo u toj tački leži problem: Crna Gora „grabi“ prema EU i postoje povišeni entuzijazam i optimizam, s jedne, i krajnje problematična crnogorska socijalna, ekonomska i politička zbilja, s druge strane. Ili, jednostavnije i bez uvijanja: dok Crna Gora „napreduje prema EU“ – ona, pred našim očima, propada kao država.

Oporost ove konstatacije ne bi trebalo da predstavlja nepremostivi problem – ako se crnogorska ukupna zbilja sagleda sa dužnom pažnjom i ekspertski nepristrasno. Za takve analize EU – i u Briselu i u diplomatijama zemalja-članica, ali i, naravno, u političkim strukturama, ima i ljudi i sredstava. Čuli smo to, uostalom, i prilikom nedavne posjete delegacije Odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta i jezgrovitih poruka njegovog predsjednika, g. Dejvida Mekalistera. Dugogodišnje primjedbe o malignom rusko-srpskom uticaju, u čemu se ističe Crkva Srbije, nisu, dakle, proizvod nekakve uobrazilje lokalnih oponenata avgustovskim vlastima.

Privremeno zatvaranje, propagandno naglašeno i uporno nametnuto kao neminovnost (Spajićeva PR služba je sada prešla i na lijepljenje naljenica na avione, „28 u 28“, što im, kao ideju i investiciju, može lako „pokvariti“ prijateljski Island, na kojem je, poslije posljednjih podviga Trampove diplomatije prema Grenlandu, Danskoj i cijeloj Evropi, probuđena želja da se, po kratkom postupku, priključi EU), ne može, na našu i žalost naših evropskih prijatelja, da prebriše degradaciju i urušavanje društvenih vrijednosti i tešku kompromitaciju državnih institucija, vladavine prava i elementarne pravne sigurnosti. Javne medijske servise, odnos prema medijima, ljudska prava, arbitrarnost postupanja VDT i SDT, netransparentnost u finansijskim postupcima i ekonomskim politikama Vlade… – da ne pominjemo.

Zato je današnja crnogorska evropska agenda u procjepu između proklamovane i zvanične apsolutne opredijeljenosti za evro-integracije („vladajući“ PES, Bošnjačka i albanske stranke, kompletna opozicija – sa DPS i ES na čelu, vanparlamentarne albanske, bošnjačka i hrvatska stranka, većina NVO i civilno društvo kao cjelina), i realnost da taj posao treba (očekuje se) da završi politička konfiguracija u kojoj srpsko-ruski saveznici, pioni i agenti treba da budu promoteri i branioci evropske agende – dok svakim svojim potezom i proklamovanom političkom namjerom (od kanalizacionih kolektora, preko preferencija u vanjskoj politici i odnosima sa susjedima, pa sve do pitanja integriteta, identiteta, održivosti i same suštine crnogorskog društva i države) pokazuju jasne antievropske i ne-evropske namjere i ciljeve.

Put komesarke Kos preko Bobotovog kuka, kako je to kurtoazno i simbolično kazala u Skupštini, prilikom prve posjete Podgorici, suočen je sa ozbiljnim izazovima i preprekama. Ambasador Satler joj u tome neće mnogo pomoći ukoliko je njegova diplomatska intervencija svedena na okoštale fraze i svojevrsno mehanicističko shvatanje problema i razne ceremonijalne aktivnosti.

Suština je problem, a ne tehnički detalji.

MAĐARSKA NADA

I u Mađarskoj je isto tako – suština je problem.

Mađarska je na nešto više od mjesec dana od parlamentarnih izbora, koji, po svom značaju i mogućim reperkusijama, imaju mnogo širi i dalekosežniji doseg od proste odluke da li će biti moguće produžiti višedecenijsko vladanje nacionalističke i „suverenističke“ politike u Budimpešti.

Viktor Orban je odavno odabrao istorijsku stranu i pozicionirao se kao Putinov saveznik i facilitator, ali i kao neprijatni oponent i destruktivni faktor unutar EU. Njegove su opstrukcije mnogih značajnih evropskih odluka – koje su se, na generalnoj liniji, ticale odluka koje učvršćuju evropsko jedinstvo i efikasnost, i, posebno, u segmentu koji se ticalo kapitalno značajnog odnosa prema ruskoj agresiji na Ukrajinu – pokazale da je Mađarska postala ozbiljni remetilački faktor. To se ne odnosi samo na blokade u donošenju odluka, već je bila platforma i podrška za širenje uticaja Putinove Rusije na susjedne Slovačku i Češku, ali i kao primjer za nacionalističke i antievropske pokrete i partije u mnogim zemljama – od Njemačke i Francuske, preko Italije i, doskora, Nizozemske.

Zato bi pobjeda mladog Petera Mađara (Magyar) i njegova Tisza partije, kojoj prilaze i opozicione grupe koje su imale manje šanse da pruže ozbiljni otpor Orbanovom Fideszu, bila veoma važna pozitivna vijest i za EU, i za Ukrajinu, ali i za Zapadni Balkan.

Aktuelne crnogorske vlasti (Spajić, Ivanović, Ibrahimović i, naravno, Mandić) dugo su, nekritički i uz primjetnu uzdržanost evropskih instanci, naglašeno i propagandistički potencirali „podršku Mađarske evropskom putu Crne Gore“ i instant-rješenja koja su, u tom smislu (i ne samo za Crnu Goru!) dolazila od Orbanove Vlade i ministra vanjskih poslova Petera Sijarta (Szijjarto), kojima su glavni partneri na Zapadnom Balkanu bili i ostali – A. Vučić i M. Dodik.

Nedavna jasna podrška Orbanu, koja je stigla od državnog sekretara SAD Marka Rubia, širi mađarsku političku konfrontaciju na evropski i globalni front. Optiranjem da pomogne i podrži nacionaliste Trampova administracija pokazuje da neće odustati od svoje politike fragmentiranja i slabljenja Evrope. Zato je, i u našoj zemlji, sve to sa velikim nadama praćeno od lokalnih nacional-šovinista – gorepomenutog četničkog vojvode Mandića i roja partija koje ga prate, njihove pouzdane Crkve Srbije i mnogobrojnih medijskih i obavještajnih srpskih i ruskih postaja u našoj zemlji.

Koje, da ne zaboravimo prvo poglavlje ovog teksta – treba da nas povedu u EU, samo ako, uzgred, riješe neke tehničke poteškoće.

AMERIČKI TANGO U PARIZU

Crnogorska diplomatija, za to vrijeme, nominalno predvođena kooperativnim E. Ibrahimovićem, kojem pomaže/odmaže F. Ivanović, još uvijek „kuva“ novu Strategiju vanjske politike, bez i jednog iskaza – zvaničnog ili nezvaničnog – o tektonskim promjenama i poremećajima unutar evroatlantske zajednice. Problem je, u tom smislu, lakonski „riješio“ ministar iz Bošnjačke stranke, koji je, na upite i izvjesne blage kritike kolega – nekadašnjih ministara, na sastanku koji je – sada se bolje vidi – uglavnom iz propagandnih razloga sazvao sa njima, rekavši da se čudi kritikama – jer „MVP Crne Gore dobija pohvale i iz Vašingtona i iz Brisela“(?!).

Nećemo se truditi da pohvalimo mudrost i ozbiljnost takve izjave, ali je primjetno, ne samo u okviru diplomatske zajednice u Podgorici, da vanjska politika Crne Gore nastupa prazno i formalistički, bez jasnog i decidnog stava u vezi najvažnijih pitanja, ali i bez entuzijazma i sadržine kada se radi o našim (države Crne Gore, dakle) interesima u okviru NATO.

I, kada se tako nastupa („dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane!“) neizbježno se upada u situacije kako je to sebi dozvolila, ili dopustila, ambasadorica Crne Gore u Parizu.

Aktuelni američki ambasador u Francuskoj Kušner Senior (prijatelj Donalda Trampa), inače pomilovan za seriju ozbiljnih krivičnih djela od tasta svog sina, napravio je seriju ozbiljnih diplomatskih propusta i grešaka, koje „država prijema“ nije mogla, niti željela da toleriše, pa mu je uskratila mogućnost da srijeće bilo koga od francuskih državnih službenika! (Ta je situacija, zapravo, neprijatnija od one kada je ambasador proglašen za „persona non grata“, sa ili bez razloga.)

I baš kod takvog ambasadora i upravo u ovom trenutku naša ambasadorica ide na nekakav „trilateralni razgovor“… pogađate, naravno, od svih – baš sa svojom srpskom koleginicom. I onda Kušner stariji objavi da su razgovarali o vojnoj (?!) i ekonomskoj saradnji. (Da vojno pomognu Kosovu ili Ukrajini, ostalo je da visi u vazduhu, kao šaljivo/ozbiljno pitanje.)

Cijela stvar, pred očima i naših francuskih prijatelja, bi prošla bez ikakvog komentara MVP Crne Gore, koje je, tek na jedan usamljeni upit medija obavijestilo javnost da je poziv uputio američki ambasador. O osjetljivim dimenzijama i nijansama takvog susreta, sagovornika i tema – Ibrahimovićevo ministarstvo ima taktiku noja.

Niko nije vidio, niti notirao – baš kao i ono kada je Crna Gora izostala sa nedavnog sastanka „Koalicije voljnih“ (da pomognu Ukrajini). Razlog je, vjerovatno, bio u tome što je ta konferencija organizovana daleko – u Parizu!

BOMBARDOVANJE IRANA

Vojna intervencija Donalda Trampa u Iranu je logična posljedica njegove višegodišnje propagande da će njemu mrski prethodnici u Bijeloj kući učiniti upravo ono što on sada čini.

Jasno je, sada i bez ikakve sumnje, zašto je Ministarstvo odbrane SAD promijenilo ime u Ministarstvo rata. Nomen est omen.

Dok napad na ključne tačke režima mula u Teheranu (u čije zločinačke karakteristike i višedecenijski krvavi teror prema sopstvenom stanovništvu, ali i mrežu malignog uticaja na zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka, kroz sponzorisane terorizma i najgorih oblika destrukcije, niko ne može da opovrgne, niti da ignoriše) ulazi u drugi dan, analitičari geopolitike i bezbjednosnih prilika još uvijek ne mogu sa sigurnošču da predvide sve direkte i posredne posljedice američko-izraelske vojne akcije – jasno je bar to da će otvaranje ovog starog/novog fronta dovesti do teških i dramatičnih komplikacija.

Dok su oči uprte na zemlje Persijskog zaliva, na koje Iran, u odmazdi, ispaljuje rakete, svi problemi i teške ratne krize, a prvenstveno ona u Ukrajini, pokazuju da su nestabilnosti i poremećaji sa kojima se svijet suočava najteže prirode.

Razvaljivanje sistema kolektivne bezbjednosti može nekome izgledati prihvatljivo i primamljivo dok traje demonstracija vojne superiornosti. Ono što dolazi poslije toga predstavlja suštinu višestrukih problema. To smo već vidjeli na raznim stranama svijeta.

Sa time ćemo, voljno ili nevoljno, morati ozbiljno da se suočimo, ma koliko nam ratni sukob na Srednjem Istoku izgledao geografski daleko.