Video
To je, u intervjuu za Pobjedu, kazao profesor političkih nauka i sociolog Anđelko Milardović, direktor Instituta za evropske i globalizacijske studije u Zagrebu, komentarišući sve češće stavove političara kojima ciljaju na događaje od prije više decenija, pa i vjekova.
“Zarobljavanje u prošlosti je, u stvari, dio društvene patologije, budući da je politika dio društva, da se vrši politička organizacija društva itd… Patologiju politike generišu akteri u političkom prostoru, i to u političkom procesu, a u funkciji patologije političke moći”, definisao je on aktuelne problematične pojave u mnogim zemljama.
No, on podsjeća i da moć, sama po sebi, „nije ništa loše“, jer je vlast „institucionalizovana moć“ koja počiva na normalnoj organizaciji.
Insistiranje na „povratku u prošlost“ nije karakteristika samo crnogorskih političara ovih dana, već svih društava u takozvanim zemljama regiona.
“Kada je riječ o sadašnjosti, lideri ili društvene elite nemaju pojma što će danas napraviti sa sobom. A nemaju pojma ni što će napraviti sa sobom sjutra. Na taj način je zarobljavanje prošlošću u funkciji održavanja tih političkih elita”, ukazuje Milardović.
No, tu se ne završavaju sve nevolje za građane, jer se političke elite okreću prošlosti zbog toga što to „ne podrazumijeva nikakav rizik“. I upravo tu leže osnovni razlozi zbog kojih je revizionizam sve više prisutan.
“Svaka revizija prošlosti koja počiva na ideologiji, odnosno na političkim ideologijama bez obzira koje su, a političke ideologije su uvijek u funkciji moći, mora završiti sa nekim lošim epilogom”, ukazao je on.
Takav je epilog bio i prošlogodišnjeg izglasavanja Rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Crne Gore, kada su trojica lidera stranaka vladajuće većine Andrija Mandić, Aleksa Bečić i Milan Knežević u Hrvatskoj dobili status „persona non grata“.
“Nijesam neki ekspert za hrvatsko-crnogorske odnose, ali političari bi trebalo da vode računa o komunikaciji isto kao što to ljudi treba da čine u ličnom razgovoru. Dakle, prećutno se zna o kojim temama se može otvoreno razgovarati, a o kojim temama se ne razgovara, da to „nije pristojno“. Ne zato što neko neće, nego što ne može i što to nije pristojno u datom momentu”, pojasnio je on, te dodao da će se i o „prećutanim“ temama jednom, ipak, govoriti.
POBJEDA: Opšta je „pomama“ za pokušajima relativizacije svega što se dešavalo ne samo proteklih stotinu godina, već i mnogo duže. Cijeli region je ušao u to i svim srcem se brane takvi stavovi. Što nam to govori o zemljama regiona, bez obzira jesu li u Evropskoj uniji ili ne?
MILARDOVIĆ: Za sve ono što se dešava u regionu, uključujući nedavne događaje u Zagrebu i Splitu, ima zajednički naziv: zarobljavanje prošlosti. Cijela društva i države se na taj način zarobljavaju prošlošću.
U javnosti, zarobljavanje prošlošću je u funkciji održavanja poretka moći, što se i postiže uz pomoć društvene polarizacije.
Polarizacija znači otvaranje konfliktnih linija unutar društva na tragu prošlosti. Prošlost se onda u tom smislu instrumentalizuje i blokira se svaka rasprava o sadašnjosti i svaka rasprava o budućnosti. I ovo što govorim je svuda slično. To je, na neki način, univerzalni koncept razumijevanja onoga što se događa u jednom sažetom obliku, kako kod nas, tako i šire.
Problem je da je to zarobljavanje u prošlosti, u stvari, dio društvene patologije. Upotrijebio bih tu koncept francuskog sociologa Emila Dirkema. Riječ je o društvenoj patologiji, budući da je politika dio društva, da se vrši politička organizacija društva itd. Onda se, samim tim, na taj način susrećemo sa pojmom patologije politike i patologije političke moći. Pri tome, patologiju politike generišu akteri u političkom prostoru, a u funkciji patologije političke moći.
Jer, moć sama po sebi nije ništa loše. Na kraju krajeva, racionalni poredak i racionalna organizacija društva se uspostavlja uz vlast, a vlast nije ništa drugo nego institucionalizovana moć. Dakle, treba vlast organizovati normalno, a pošto se odbija, moć je čista patologija.
POBJEDA: Da li se ta patologija danas razlikuje među državama?
MILARDOVIĆ: Kao što sam rekao, ovo se može primijeniti na svako društvo i na svaku državu, samo što su u pitanju različiti akteri, različite kulture. Ali je poenta ista, da se uz pomoć prošlosti zarobljavaju cijela društva. Onda se održava status quo. Ljudi, u tom smislu, onda nemaju perspektive.
Ako društvo pripodobimo ili uporedimo sa tri kocke, prva predstavlja prošlost, druga kocka je sadašnjost, a treća budućnost.
Sva današnja društva u takozvanim „zemljama regiona“ preselila su se u prvu kocku. Kada je riječ o sadašnjosti, lideri ili društvene elite nemaju pojma što će danas napraviti sa sobom. A nemaju pojma ni što će napraviti sa sobom sjutra. Na taj način je zarobljavanje prošlošću u funkciji održavanja tih političkih elita.
Na kraju krajeva, kockica prošlosti i okretanje političkih elita prema njoj ne podrazumijeva nikakav rizik. Nešto što se juče odigralo ne predstavlja nikakav rizik. Za nešto što se odigralo juče nema posebne, ni potrebne pameti da bi se to poboljšalo ili promijenilo. Ono se sada samo može reinterpretirati različitim tehnikama.
Lično, sve češće kada dolazim do pojma povijesti, istorije, smatram da je prošlost, prije svega, psihologija. Istina, imam brojne rasprave s ljudima, istoričarima, kojima teško pada to shvatanje da je prošlost, odnosno povijest, u stvari psihologija. Evo i zašto.
Nešto što se dogodilo juče je događaj. Filozof Martin Hajdiger bi za to rekao da je ereignis. Ono što se dogodilo, o tome se po pravilu radi neki zapis, neki izvještaj. Ali onaj koji ga piše ima svoju percepciju događaja. I svaka osoba može da ima različitu percepciju. O istom događaju može postojati mnogo zapisa i verzija.
Tako dolazimo i do o priče o reviziji. Revizija nije loša sama po sebi, ako je ona utemeljena na nauci, na egzaktnoj metodologiji. Ali ako se revizija izvodi iz politika prošlosti, ako je prošlost stavljena u neki ideološki koncept, ne mogu nikada biti za takav vid revizije.
POBJEDA: Revizija već skupo košta Crno Goru. Na primjer, tri njena visoka zvaničnika su zbog takvih ideoloških koncepata dobila status „persona non grata“ u Hrvatskoj, gdje je ta zemlja jasno stavila do znanja da određeni tip revizionizma neće prihvatiti.
MILARDOVIĆ: Svaka revizija prošlosti koja počiva na ideologiji, odnosno na političkim ideologijama bez obzira koje su, a političke ideologije su uvijek u funkciji moći, mora završiti sa nekim lošim epilogom. To je prirodno. Ali, reviziju ne prave samo političari, već to rade i istoričari. I u tom smislu imamo više istorija. Ili, kako se na engleskom kaže: history; odnosno his-story, to je „njegova priča“. A što je objektivna, do toga se ne može doći. Dakle, ponavljam, prošlost ili povijest je percepcija, psihologija, a onda i narativ, „pričam ti priču“. Neko je nešto vidio, doživio i onda on to interpretira. Postavlja se zato pitanje da li je uopšte moguće da neka istorija bude objektivna.
POBJEDA: Takvu objektivnu istoriju teško možemo naći u ovome što se danas dešava, jer je činjenica da je svako sve više tumači kako njemu u određenom kontekstu i trenutku treba. No, očigledno je drugačije kada to učine članice EU, poput Hrvatske i Slovenije. U Crnoj Gori se mora znati i veoma oprezno se odnositi prema određenim temama, naročito u kontekstu tog istorijskog revizionizma.
MILARDOVIĆ: Svako mora voditi računa što će reći, uključujući i revizionizam, kada je odnos među državama u pitanju. Istina, svako može slobodno reći i iznijeti svoje argumente. To nije problem. Ali se moramo dogovoriti o čemu nećemo razgovarati, da to ne bi izazivalo sukobe.
Nijesam neki ekspert za hrvatsko-crnogorske odnose, ali političari bi trebalo da vode računa o komunikaciji isto kao što to ljudi treba da čine u ličnom razgovoru. Dakle, prećutno se zna o kojim temama se može otvoreno razgovarati, a o kojim temama se ne razgovara, da to „nije pristojno“. Ne zato što neko neće, nego što ne može i što to nije pristojno u datom momentu. Naravno, to ne znači ako se sada ne može razgovarati o određenoj temi, da se ni u buduće neće moći razgovarati.
Znači, pitanje je trenutka. I pitanje je moći. Njemački sociolog Niklas Luman ističe da se komunikacijom, u stvari, izražava moć. Jedna pogrešna riječ i – ode moć „u pomoć“. I više od toga! Jer kako mi, kao osobe i kao društva, funkcionišemo? Pa, kroz komunikaciju.
Zato za sve teme i odnose, uopšte, mislim da postoji samo jedan način – ljudski. Jer drugi način je životinjski. Ja sam za taj ljudski način, za društveni način, jer je tu komunikacija svojevrsni zakon. Društveni način dalje znači komunikacija i tolerancija.
Preporučeno
Drugo rješenje je, pak, prirodni zakon, prirodno ponašanje poput onog životinja. Tu znači toljaga, odnosno zloupotreba moći i pretvaranje moći u silu. A sila, opet, prozvodi nasilje. Hvala ljepo, ja to neću i to nikome ne želim.
