Odnosi Srbije i Crne Gore su proključali kroz izjave političara – kako ćemo ih dovesti u red?
POPOV: Očigledno je da se ova situacija u obje države koristi za unutrašnjo – političke svrhe od koje štetu imaju građani obje države. Čak se politizovalo i pitanje ulaska građana Srbije u Crnu Goru jer se smatra da je to više politička odluka nego zdravstvena – iako je ambasador Crne Gore u Srbiji Tarzan Milošević izjavio da se čeka da se u Srbiji stabilizuje virusološka situacija i da će se dozvoliti građanima Srbije da normalno uđu u Crnu Goru.
U Srbiji ne znamo što se dešava u Crnoj Gori jer mediji ne emituju vijesti iz Crne Gore već komentare koji su prerasli u brutalnu propagandu, u kojoj je Srbija ugrožena zbog onog što se dešava u Crnoj Gori. Radili ste u novosadskom Dnevniku, bili ste zamjenik pokrajinskog sekretara za informisanje, prije dolaska Miloševića na vlast, što se desilo sa novinarima koji su dužni da saopštavaju istinu, a ne stavove političkih partija? I novinari su krivi za ovu situaciju?
POPOV: Crna Gora je samo kolateralna šteta ukupne medijske situacije u Srbiji. Vladajuća stranka je sada čak više nego u vrijeme Miloševića stavila medije pod svoju kontrolu. Objektivno izvještavaju televizije N1 i Nova S i list Danas i neki lokalni mediji, ali svi oni imaju ograničen domet. Iako se pomenute televizije emituju preko kablovskih operatera vlast preko svojih emitera gleda da im suzi i taj prostor. Mediji su stavljeni i funkciju vlasti koja to koristi za unutrašnjo-političke potrebe. Nezavisni mediji kojih ima jako malo bave se više domaćim temama jer stanovništvo više zanima što vlast radi nego teme iz susjedstva. Prava istina o tome kakav je položaj Srba u Crnoj Gori i sve oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti teško da može da dopre do naših građana. Ovo je nečuvena situacija sa medijima da ovakvo ponašanje toleriše i međunarodna zajednica i EU koja sada šalje upozorenja ali sve je to u nekoj blagoj formi. Očigledno je da Vučić na to ne obraća pažnju.
Zašto smo došli u situaciju da se plašimo vijesti i da sve događaje iz regiona interpretiramo samo iz ugla u kojem su Srbija i Srbi ili heroj ili žrtva? Zašto je srpska politka prema susjedima egocentrična?
POPOV: Sadašnja vlast podilazi nacionalizmu, ali ni ranije garniture na vlasti i koalicione vlade u kojima je bilo i demokrata nisu bile imune na to. Iako su isporučeni ratni zločinci Hagu, zbog čega je strijeljan Zoran Đinđić, ubrzo su oni koji su počinili ratne zločine počeli da se proglašavaju za heroje i cijela ta priča je trebalo da se što više minimizira pa da se oni proglase za žrtve. To je narativ zbog ne suočavanja sa prošlošću, ali on se koristi u funkciji Kosova: uzmimo na primjer Republiku Srpsku gdje Milorad Dodik igra dupli pas sa Beogradom – stalno najavljuje da će izaći iz Federacije onda to daje alibi Beogradu da kaže ako izgubimo Kosovo to ćemo nadomjestiti Republikom Srpskom ili Crnom Gorom ili sa obje jer su to rezervne srpske države.
Neki od naših susjeda se ne ponašaju mnogo bolje: u Hrvatskoj je žestoko oživio revizionizam od kada je Karamarko došao na čelo HDZ, čak se išlo dotle da se oživljava ustaštvo i da je legalizovan ustaški simboli i poklič: “Za dom spremni”. HDZ ni sada nije spreman da se obračuna sa tim već podilazi javnom mnjenju. Imamo varničenje na liniji Beograd – Zagreb što pogoršava situaciju u regionu jer je to osovina ili dobrih ili loših odnosa u regionu. Varniči i na liniji Beograd – Sarajevo i Zagreb –Sarajevo. U cjelini u regionu ne postoje potpuno normalni odnosi među državama, jedino između Crne Gore i Hrvatske je bolja situacija jer je problem Prevlake riješen privremenim sporazumom. Srbija čak i sa Makedonijom, koja nije dio ratne priče, ima varničenje.
SPC je postala važan faktor u rješavanju političkih nesuglasica Srbije sa Crnom Gorom. Koje pitanje crkva može da riješi kada su i popovi i vladike blagosiljali paravojne formacije 90-ih godina u građanskom ratu u SFRJ? Zašto smo se vratili unazad?
POPOV: Nismo se vartili unazad, crkva nikad nije ni odustala od tih stavova osim njenih pojedinaca koji su časni izuzeci. Ista je priča i kod katoličke crkve: vidjeli smo misu za Blajburg gdje se ne govori o žrtvama sa partizanske strane koji su sedam dana duže ratovali nego ostala Evropa, kod nas je mir nastupio 15. maja, a u Evropi 9. maja. Obje crkve rade na tome da se sabotiraju oni koji su odgovorni za ratne zločine u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata, a kod nas je uglavnom narativ usmjeren prema onome što se dešavalo 90-ih godina. Crkva umjesto da igra ulogu koja joj po njenim načelima Svetog pisma pripada – da je nosilac mira pomirenja i ljubavi – oni se često ponašaju protivno tome podstičući podjele i ono loše što nam se dešavalo. Tu mislim i na katoličku crkvu i islamsku zajednicu.
Da li je porast desničarskih stranaka i udruženja za koje je vlast sakupljala potpise da bi predali izborne liste samo plašenje ljudi pred izbore u Srbiji ili je njihovo prisustvo realno stanje raspoloženja ljudi u Srbiji?
Preporučeno
POPOV: Ekstremna desnica ima uporište u najmanjem broju ljudi i oni su predstavljeni kao glavni branioci Kosova. Vučić tako pokušava da pokaže da neće on da izda Kosovo i ako se postigne sporazum da je on na njega bio prinuđen u najboljem interesu. Onda će ga braniti desničari poput Miše Vacića i kapetana Dragana… Sve se radi da bi se zbunili građani, da ne znaju ko je lijevo, a ko desno. Pomenuti desničari služe i kao strašilo ljudima koji razmišljaju, na primjer: kada se na TV-u pojavi Vacić i hoće da gurne Nebojšu Zelenovića ( gradonačelnika Šapca) to prođe nekažnjeno ali poruka je: niko nije bezbjedan ukoliko se suprotstavi vlastima jer će se onda sa njima obračunati paravojni jurišnici vlasti – to nije dobro.
Video