Video
Nekadašnji golman Vaterpolo kluba Primorac iz Kotora, Mladost iz Zagreba i reprezentativac Jugoslavije, u emisiji „Upoznajte parlamentarce“ otkriva da je kao dijete uživao u Barama Kraljskim gdje je tokom ljeta bio mali čobanin.
„Moja ujčevina imala je tada puno stoke. Oni bi me ujutru slali sa ovcama i kravama na ispašu, vraćao bih se uveče. To su bila divna vremena“, kazao je poslanik u Skupštini Crne Gore za Parlamentarni kanal.
Sa samo petnaest godina postao je golman Primorca koji je te 1975. godine osvojio drugo mjesto u Jugoslaviji. Deset godina nakon toga proglašen je za najboljeg sportistu Crne Gore, a 1986. Primorac je osvojio duplu krunu u Jugoslaviji.
„Teško je sada reći kako je čitav Kotor živio za „Primorac“. U sezoni 1986. Godine kad smo došli do duple titule u bivšoj Jugoslaviji niko nije mogao da vjeruje da se to može desiti. To je bio prvi i jedini put možda u istoriji sporta, ne samo vaterpola, da klub iz jednog malog grada sa svim svojim igračima i stručnim štabom dođe do titule prvaka one Jugoslavije, najjače svjetske lige u tom momentu“, prisjeća se Popović.
Tada se, kako je kazao, nije moglo prići Zimskom bazenu od rijeke navijača. Prisjetio se i trenutka kada su igrali protiv dubrovačkog Juga za titulu prvaka Jugoslavije.
„Bili smo u karantinu u Perastu. Krenuli smo ka Kotoru, ali nijesmo mogli proći kotorsku rivu od mora ljudi. Tu nas zaustavljaju navijači koji se penju na autobus i tako mi sa njima na autobusu stižemo na kotorski bazen“, priča Popović.
Posebno je ponosan na zlato na Olimpijskim igrama koje je osvojio sa reprezentacijom Jugoslavije 1984. godine.
„Dan poslije, budiš se, ne možeš da vjeruješ, olimpijski šampioni. Za nas su olimpijski šampioni bili izjednačeni s Bogovima“, kaže bivši vaterpolista koji dodaje da je i zlatna titula na Svjetskom prvenstvu u Madridu nezaboravna.
Pamti brda oko bazena u Los Anđelesu koja su bila ispunjena navijačima dok su igrali finalnu utakmicu na OI.
„Tada sam na koktelu prvi put probao alkohol. Sjećam se da su me tada naše olimijske šampionke Zorica Pavićević sestre Mugoša nosile od recepcije do paviljona u koji smo bili smješteni“, sjeća se sa osmjehom Popović.
Kaže da je za njega period od ‘84. do ‘88. bio najzahtjevniji i psihički i fizički jer su trenirali po devet sati, ali nikada nije pomislio da odustane.
U politiku je ušao misleći da će to biti privremeno, jer se, školujući se, pripremao da bude pomorac, a mislio je i da će biti do kraja života na neki način biti u sportu.
„Jedini sam iz te generacije koji iz sporta nije otišao u pomorce, čak ponekad osjetim žal što nijesam, jer mi je taj život pomorca uvijek bio drag“, kaže Popović.
Preporučeno
Tokom karijere imao je bezuslovnu podršku porodice i sa njima, prijateljima i svojim malim psom provodi najljepše trenutke.
