Postoje spomenici pred kojima čovjek ne mora mnogo da govori. Dovoljno je da zastane. Da pogleda. I da se zapita kako je moguće da ljudska ruka, koja je stvorena da grli, gradi i čuva, postane oružje koje razara, ubija.
„Konavoska mati“ jedan je od takvih spomenika. U njenom liku sabrani su bol, nemoć, dostojanstvo i ljubav. Majka koja drži svoje dijete nije samo simbol jedne ratne tragedije, jednog kraja ili jednog naroda. Ona je slika svakog rata i svake majke kojoj je istorija, u ime velikih ideja, nacionalnih zabluda i političkih ambicija, oduzela ono najdragocjenije.

Jer, nijedan rat nije dobio smisao time što je jedna majka zaplakala manje od druge. Nijedna nacionalna zastava nije postala veća zato što je pod njom stradalo tuđe dijete. I nijedna pobjeda ne može biti potpuna ako iza nje ostanu prazne kolijevke i majke koje više nemaju kome da se raduju.
Ludost rata
Rat je, prije svega, poraz ljudskog razuma. Njegova najveća tragedija nije samo u broju poginulih, spaljenih kuća i razorenih gradova. Ona je u uništavanju ljudskosti, u pretvaranju komšije u neprijatelja, različitosti u prijetnju, a pripadnosti naciji u dozvolu za mržnju.
Posebno je tragično kada se rat vodi u ime istorije, a uništava budućnost, kakav je bio onaj u Konavlima 1991. godine.
Konavle i Dubrovnik ostali su trajno svjedočanstvo te tragedije. Za Crnu Goru, njihovo stradanje nije i ne smije biti samo tuđa istorija. To je i dio našeg suočavanja sa sopstvenom prošlošću, sa odgovornošću, ćutanjem, zabludama i političkim odlukama koje su omogućile da se ratna politika predstavi kao nacionalni interes.
Ali, postojala je i ona prava, čojska Crna Gora koja je tih nesrećnih “devedesetih” rekla NE ratu.
Ipak, devedesete godine nijesu bile samo godine nacionalističkog zanosa, mobilizacija i ratne politike. Bile su i godine otpora.
U Crnoj Gori postojao je snažan i moralno značajan antiratni glas. Građani, intelektualci, novinari, umjetnici, mirovni aktivisti i politički pojedinci odbijali su da prihvate logiku rata i mržnje. Civilni pokret otpora, okupljanja, javni apeli i inicijative za mir svjedočili su da Crna Gora nije bila bez savjesti.
Mirovni pokret sadržan prevashodno u Građanskom odboru za mir, Studentskom forumu i veličanstvenom mitingu za mir na Cetinju kada se zaorilo: “Sa Lovćena vila kliče …”
Antiratni pokret u Crnoj Gori nije bio samo političko neslaganje sa jednom politikom. Bio je odbrana dostojanstva čovjeka, prava na različitost i istorijskog prava Crne Gore da ne pristane na nasilje kao način rješavanja političkih i nacionalnih pitanja.
U vremenu kada je bilo lakše ćutati nego govoriti, ti ljudi su govorili. Kada je bilo jednostavnije prikloniti se većini nego braniti manjinsko mišljenje, oni su birali odgovornost. Njihov otpor nije uvijek imao moć da zaustavi rat, ali je imao nešto što je mnogo teže uništiti – moralno pamćenje jednog društva.
Zato antiratnu Crnu Goru ne smijemo pamtiti kao fusnotu njene novije istorije. Ona je jedan od najvažnijih temelja njenog građanskog i evropskog identiteta i most da današnja Crna Gora uđe u zajednicu evropskih naroda.
Simbolika
Postoji posebna simbolika u susretu crnogorske i hrvatske istorijske i kulturne memorije pred likom majke.
Crnogorska majka, koja je kroz vjekove ispraćala sinove u ratove, često je u kolektivnom pamćenju predstavljana kao simbol hrabrosti, žrtve i postojanosti. Hrvatska majka, čije je stradanje obilježilo ratne devedesete, nosi isto ljudsko iskustvo. I jedna i druga pripadaju istoriji u kojoj su majke prečesto morale da budu jače od tragedije koju nijesu birale.
Ali možda je vrijeme da simboliku majke oslobodimo isključivo od ratničkog značenja.
Majka nije velika zato što je dala sina za rat. Velika je zato što je život dala, što ga čuva i što ga voli. Njena veličina nije u tome da prihvati smrt kao sudbinu, već da se protiv nje bori svim svojim bićem.
U tom smislu, „Konavoska mati“ nije samo hrvatski spomenik. Ona je i univerzalna opomena Crnoj Gori. I Hrvatskoj. I svakom društvu koje zaboravi da su ljudski život i dostojanstvo iznad svake političke, nacionalne ili ideološke pripadnosti.
Granica koja ne dijeli
Danas, kada ponovo svjedočimo povratku istorijskih podjela, nacionalističke retorike i pokušaja da se prošlost koristi kao oružje za budućnost, ovakvi spomenici imaju još veću vrijednost.
Oni nas podsjećaju da se patriotizam ne mjeri količinom mržnje prema drugima, niti spremnošću da se ponovi tragedija. Mjeri se sposobnošću da se sačuva sopstveno dostojanstvo, prizna tuđa bol i odbrani pravo svakog čovjeka na život.
Zato pred „Konavoskom mati“ treba zastati i ćutati. Ali to ćutanje ne smije biti zaborav. Ono mora biti zavjet.
Zavjet da nijedna majka više ne bude ostavljena pred praznom kolijevkom zbog tuđih političkih ambicija. Da nijedno dijete ne bude žrtva istorije koju nije stvaralo. Da Crna Gora i Hrvatska svoju budućnost grade na istini, pomirenju, međusobnom poštovanju i trajnom miru.
Jer majka ne rađa da bi njeno dijete postalo nečija ratna statistika.
Zato je Majka simbol nad simbolima – on rađa život i zato pred njom treba stati, zaćutati i odati počast. Neka ponovo Lovćenska vila i Konovalska mati snagom simbola učine da granica na Debelom brijegu ne bude granica koja dijeli već spaja.
Preporučeno













