Video
Sjećam se, septembar je 2009. godine i, na početku redovnog godišnjeg zasijedanja Generalne skupštine (GS) UN, crnogorsku delegaciju predvodi premijer Milo Đukanović.
Tada su odnosi sa Republikom Srbijom zategnuti, pa se srpski predsjednik Boris Tadić i crnogorski premijer i ne pozdravljaju prilikom slučajnog susreta na ulazu u plenarnu salu svjetske organizacije.
(Tadić, osim što je bio potpuno poražen – što je i lično teško podnio – rezultatom crnogorskog referenduma o nezavisnosti, prije svega, trošio je veliku energiju na negativnu kampanju prema Crnoj Gori. Situacija je pogoršana našim potpunim ignorisanjem njegovih neutemeljenih i plitkih „argumenata“ i prijetnji godinu dana ranije, takođe na zasijedanju GS UN: Crna Gora je u oktobru 2008. priznala Kosovo.)
Đukanović govori drugog ili trećeg dana zasijedanja, a ja primijetim da samo dvoje diplomata sjedi na mjestima rezervisanim za Srbiju – i to treći i peti po rangu u srpskoj delegaciji.
Pošto Tadić govori dan kasnije, kažem da treba da odgovorimo istom mjerom – i da, od šest mjesta iza table „Montenegro“ popunimo samo dva – istog nivoa kao srpska delegacija, naravno… Ko ne poštuje sebe, teško će ga drugi poštovati.
Nisam dobio potvrdu/podršku za takvu (logičnu) zamisao – pa je govor predsjednika Srbije odslušala kompletna crnogorska delegacija – na najvišem nivou. Svi, dakle, osim crnogorskog ambasadora u Vašingtonu, koji je, po „pravilu“ ustanovljenom dvije godine ranije, član delegacije Crne Gore na septembarskim zasijedanjima GS UN.
Otišao sam na kafu sa gospođom Rozmari DiKarlo (DiCarlo), sa kojom sam, tri godine ranije, otvorio Ambasadu SAD u Podgorici. Čuo sam i mnogo korisnije stvari – ako i to treba reći.
A naše postupke i gestove dobre namjere srpska strana je uvijek – i tada, i ranije, i kasnije – tumačila kao znak naše slabosti. Naša „dobronamjerna“ ćutanja, ili blage zakašnjele reakcije – sjetićemo se svi – posebno su bile učestale tokom crnogorske Vlade formirane 2016.
U diplomatiji ništa nije slučajno. Ili ne bi trebalo da bude. To jest – sve se tumači kao izraz namjere, manje ili više vješto upakovane u izraz, stav i ponašanje – pa i u pojedinačni gest. Čak i ako onaj koji ga čini nije svjestan kakve sve poruke može njime poslati. I dobre, i loše.
IZRAEL …
Slika naše mlade diplomatkinje, koja sama sjedi iza elektronskog natpisa „Montenegro“, bezizražajnog lica, dok se u gotovo praznoj plenarnoj sali UN (veliki broj delegacija je, uz glasne proteste, napustio svoja mjesta) obraća izraelski premijer Benjamin Netanjahu je, ujedno, „definicija“ aktuelne crnogorske diplomatije.
(Da se odmah razumijemo: mlada koleginica nije tu ništa kriva. Njoj su to naredili šef delegacije, slučajni predsjednik Jakov Milatović, ili nominalni šef diplomatije Ervin Ibrahimović. Na njima je odgovornost.)
Problem je sâmi postupak, koji pokazuje da Crna Gora nema stav u vezi sa Izraelom i katastrofalnom situacijom u Gazi, u kojoj se, nesmanjenom žestinom nastavlja stravični pogrom civilnog stanovništva i bjesomučno razaranje, koje i najozbiljnije političke i diplomatske adrese ovog svijeta i međunarodne sudske instance definišu kao genocid.
Ili, preciznije, Crna Gora pokazuje da ne smije da zauzme stav po tom pitanju. Zato i jesu i nisu bili prisutni tokom govora Netanjahua.
To nije slučajno: aktuelna vanjska politika Vlade Crne Gore je amalgam, to jest, preciznije, bućkuriš najrazličitijih stavova, težnji i projekcija – kojima je teško naći zajedničku logiku i nit koja bi ih povezivala.
Tako četnički vojvoda Mandić i Bečić-Bogdanović Demokrate, uz prećutnu ili eksplicitnu saglasnost Spajićevog PES, napadno i propagandno sarađuju sa Izraelom, baš u vrijeme najteže ratne krize. To prolazi bez ikakve reakcije ministra i Ministarstva vanjskih poslova – kao da se ne radi o istoj vladi i istoj vladajućoj koaliciji.
Sa svoje strane, u onom segmentu vanjskopolitičkih aktivnosti koji mu je dozvoljen, predsjednik Bošnjačke stranke je sveo svoj ministarski mandat na beskonačni niz fraza i ponavljanje formulacija koje ne govore niti jednu novu stvar – uključujući, dok smo još u Njujorku, i njegov „govor“ o izazovima vještačke inteligencije (?!) – ili se bavi materijom koja ga jedino/najviše i interesuje. A to je dokazivanje, tj. stvaranje utiska da su on i njegova stranka jedini legitimni predstavnici crnogorskih Bošnjaka. U tu svrhu će slaviti 13. juli u septembru, u Turskoj, đe živi i radi vrlo uticajna zajednica naših Muslimana i Bošnjaka …
Za to vrijeme, drugi potpredsjednik Vlade za vanjske poslove (tj. alternativni mvp) Filip Ivanović obilazi članice EU i govori o evropskoj agendi baš kao da je iz elite DPS ili ES – dakle kao neko ko bezrezervno vjeruje u evropske vrijednosti, standarde i pravila! Ivanović će prećutati sve ono što, na unutrašnjem planu, (ne) čini njegova stranka. Dva ili tri citata ministara ili poslanika njegovog PES bi taj evropski narativ učinila jednako uvjerljivim kao, na primjer, njegovo zalaganje za članstvo Crne Gore u NATO.
… HRVATSKA
Uz to, alternativni mvp Ivanović uredno raportira o podršci Crnoj Gori na baltičkim adresama, kao i u Irskoj … To je svakako pozitivno, mada, u takvim susretima, domaćini žele da potenciraju svoju dobru namjeru i generalnu podršku crnogorskim evropskim aspiracijama. Primjedbe i upiti se ne stavljaju u zvanična saopštenja, koja, ipak sadrže i formulacije koje na njih ukazuju – to je onaj dio da je na Crnoj Gori i njenoj Vladi odgovornost da ubrzaju, tj. nastave i dovrše neophodne reforme …
Upadljivo je da ppv Ivanović izbjegava da govori o odnosima sa Hrvatskom na način koji bi ukazao da kod PES zaista postoji svijest i znanje da se izbjegnu – za Crnu Goru vrlo štetne – konfrontacije sa našim evropskim susjedom. (U tom kontekstu moramo primijetiti da se Ibrahimović bar trudi da širi frazeološki optimizam – da taj napor tako nazovemo …)
Ivanović je svoju poziciju prema Hrvatskoj ugrozio svojom (neopreznom?; iskrenom?) izjavom da tekst na tabli u Morinju „nije adekvatan“. Njegova odbrana velikosrpskog nacionalizma i agresije prema Dubrovniku je brana da se – i na planu odnosa sa Hrvatskom, đe nas očekuju situacije koje će zahtijevati i znanje i diplomatski talenat nosilaca najviših državnih funkcija – Ivanović i zaista bavi svojim poslom i obavezama, mimo i preko ugodnih kurtoaznih posjeta i putovanja.
Tako se PES diplomatija svodi na povremene „ispade“ premijera Spajića, kojem su čitav niz dramatičnih političkih, socijalnih i bezbjednosnih pitanja „seoske teme“, ali je zato nasilna smrt reprezenta krajnje desnice, rasističkog i mizoginog Čarlija Kirka razlog za promptnu reakciju u odbrani „slobode govora“. Teški problemi sa neslobodama te vrste u crnogorskom društvu su nevidljivi za Spajića.
… i SRBIJA
Slučajni Milatović je u Njujorku (ipak!) iskazao jedan jasni stav. Sa srećom!
Pritisnut eksplicitnim, a uljudnim pitanjima jednog od naših iseljenika, šef države je smogao snage i potvrdio stav da aktuelna Vlada ne može uvesti Crnu Goru u EU.
Vlada i vladajuća većina su prećutali tu izjavu, osokoljeni činjenicom da Milatović nije bio spreman da, pred istim iseljenicima, kaže makar jednu kritičku riječ o nezakonitoj i neustavnoj poziciji Crkve Srbije u Crnoj Gori.
Dvostruko ucijenjen sa te strane, Slučajni Predsjednik ima jasno postavljene linije prema Srbiji: niti jedna riječ protiv svetovnih (Vučić) i „duhovnih“ vlasti iz tog inostranstva.
I to je – da se vratimo na situaciju sa početka ovog teksta – suštinska razlika stare i avgustovske vlasti: dok su Đukanovićevi kabineti i Markovićeva vlada (možda/ponekad/češće nego što je bilo potrebno) griješili, ili, preciznije, pogrešno odmjeravali i tempirali svoje reakcije na maligne uticaje Srbije, aktuelna Vlada, ali i dvije koje su joj prethodile, ima jasan „zabran“ kada je u pitanju zvanični Beograd i Patrijaršija. Kukavički muk vazala.
Dok ćute o Vučiću i njegovoj vlasti koja se raspada, nadamo se da bar neko od aktuelnih ministara i predsjednika sprema hrabri „post-Vučić“ govor.
Ili su spremni da odu zajedno sa njim – na onu stranu istorije iz koje nema povratka?
Tako je sadašnja crnogorska diplomatija – shvatili ste to još od naslova, naravno – samo kulisa.
Naš je problem, uz izvinjenje svim našim seljacima zbog upotrijebljene stilske figure – što nisu samo institucije postale kulise, već i ljudi koji obavljaju najznačajnije dužnosti.
Potemkinova sela je ime za nešto što ne postoji, a Potemkinovi seljaci su ljudi čija politika nema sadržinu. Bar ne onu koja je danas prijeko potrebna Crnoj Gori.
Preporučeno
