Jutros Crna Gora ima šest stotina hiljada političkih analitičara i mudraca. Uz dojč. Ne bih da se guram bez veze.

Zato ću ovdje tek poređati neke činjenice proistekle iz sinoćnjih brojki i ukazati na neke neminovnosti do kojih te činjenice dovode.

Prvo:

54. Vlada Crne Gore, premijera Milojka Spajića, nema podršku većine građana. Ona još uvijek vjerovatno ima podršku većine poslanika, ali vladajuću koaliciju, koju čine PES, DCG, NSD i partije oko nje, te stranke manjina, u Podgorici podržava manje od 43% građana koji su glasali. Toliko glasova su dobili liste prof. Saše Mujovića, dr Jelene Borovinić Bojović i Edina Tuzovića.

Podgorica jeste i vazda je bila u dovoljnoj mjeri slika političkog stanja na nivou države. I obrnuto. Mickey, think about that.

Povezani članci

politika

Skupština izabrala Vladu sa 46 glasova nakon maratonske sjednice

politika

Živković: Nacionalizam i populizam su se spojili da se obračunaju sa Crnom Gorom

politika

(UŽIVO) Izmjene Zakona o popisu dobile podršku 64 poslanika

Drugo:

PES je slabiji od NSD. Lista PES-DC je osvojila 21,77%, a NSD sa manjim strankama od kojih su mnoge samo nazivi, 20,16%.

Tako da sada nema dilema ko je u vladajućoj koaliciji gazda. Za mnoge koji su pratili djela vladajuće ekipe tu nije ni do sada bilo ništa upitno, ali sada to dokazuju i brojke.

Treće:

Takozvana „tridesetoavgustovaka većina“ je prošlost. Ona odavno ne postoji, ali je jučerašnjim izborima i formalno smještena u istoriju. Razuman je očaj davljenika koji se za slamku hvata, ali sinoćnje okolišne izjave dr Borovinić Bojović i direktne Milana Kneževića da će pokušati da ožive mrtvaca smiješne su. Veće su šanse da se na ovim prostorima oživi Austrougarska. Da su Jakov Milatović i Dritan Abazović htjeli s tridesetoavgustovskim koalicionim partnerima ne bi bilo jučerašnjih izbora.

Postoji naravno opcija u kojoj bi Jakov i Dritan mogli napraviti deal sa Spajićem, Mandićem i Bečićam, odnosno u kojoj bi ušli u vlast na državnom nivou i napravili koaliciju u Podgorici, ali mi se to ne čini realnim. Ne zbog Dritana. Naprotiv, tu je sve moguće. Nego zbog Jakova.

Četvrto:

Jakov Milatović i Dritan Abazović imaju jedinstvenu priliku da se priključe građanskom bloku i da presudno doprinesu da se Crna Gora vrati na kurs građanske države. Treba da prelome samo jedno: S DPS-om? Da, naravno, s DPS-om!

Vjerujem da su na putu da pakt s DPS-om nekako progutaju, ali će pravi izazov biti djelovanje u grupaciji koja Crnu Goru vidi kao građansku državu. Teško to ide u kombinaciji s adolescentskim divljenjem Aleksandru Vučiću, čemu su skloni i Jakov i Dritan, i služenjem popovima Crkve Srbije, čemu je, nažalost, sklon dobar dio crnogorske političke scene.

Peto, šesto i sedmo:

DPS je ozbiljan politički igrač, a ne nikakva mafijaška skupina ili slično što sadašnja vlast decenijama razglaba. Jer, Demokratska partija socijalista je razvalila vladajuću koaliciju bez ikakvih poluga moći. Dakle, bez državnog novca, bez funkcionerskih kampanja, bez crnih fondova i svega onoga što se DPS-u spočitavalo dok je bio na vlasti.

S druge strane, grupacija PES-DCG je posegla za nikad viđenom zloupotrebom svih mogućih državnih resursa u predizborne svrhe. Svuda u svijetu, i u sređenim državama i razvijenim demokratijama onaj ko vlada ima na raspolaganju resurse koje onaj ko ne vlada nema. I teško je to izbjeći. Ali se gleda da se ne pretjeruje. Ovo čemu smo svjedočili u proteklih mjesec dana nije viđeno do sada u Crnoj Gori. Vučićevske mape puteva, pruga i aerodroma na svakodnevnim vanrednim press konferencijama Vlade, obećanja višestrukog povećanja plata i penzija bez realnog osnova, prodaja magle novog naselja na lokaciji na kojoj je gradnja zabranjena samo su neke od slika. Nije pomoglo ništa od toga. Nijesu vrijedili ni karavani i oberpop iz Srbije.

Građani Podgorice, kada odlučuju za koga da glasaju, ne padaju na pritiske, korupciju i na jeftine štosove. Na ovo treba svaki građanin Crne Gore da bude naročito ponosan. Ne treba gledati daleko, tu preko plota, imamo u komšiluku dva susjeda, a malo dalje na istok ima ohoho primjera društava koja decenijama ne uspijevaju da se otrgnu pritiscima vlasti garniranim pitkim populističkim narativima.

Osmo:

DPS je uspjela i zato što je prvi put počela da radi ono što je posao opozicije. Ne samo da se u parlamentu i medijima nadgornjava s političkim suparnicima, nego da otvara nove teme, da ih ozbiljno prezentira i da za to pridobija javnost.

Deveto:

Bošnjačka stranka je za godinu prepolovila broj građana Podgorice koji je podržavaju. Na vanrednim parlamentarnim izborima 11. juna 2023. za BS su glasala 1.923 građanina s pravom glasa. Juče je to učinilo 955 birača.

Lijepo je biti ministar, lijepo je rasporediti kadrove „po dubini“. Ali to košta. Ako već nije kasno, sada je možda posljednja prilika da Ervinu Ibrahimoviću neko pokuša da nacrta da je prije par mjeseci ukrcao ekipu na Titanik.

Deseto:

Stranka evropskog progresa i Evropski savez su ostvarili dobre rezultate. ES je imao strukturu nekadašnjih triju stranaka, a SEP je krenuo od nule. Tim prije je njihov rezultat podvig. Nije bilo lako ekipi oko Duška Markovića izdržati pritiske dojučerašnjih drugova na majušno biračko tijelo. Ništa lakše nije bilo Borisu Mugoši pomiriti nekadašnje partijske drugove koji nijesu štedili jedni druge kada su se podijelili na SD i SDP. I jedno i drugo urađeno je bez niskih udaraca, bez kočijaškog vokabulara koji je nažalost obilježje balkanske politike. ES i pogotovo SEP time su unijeli novi kvalitet na crnogorsku političku scenu.