Video
Reagovanje Pravnog tima Đukanovića prenosimo u cjelosti:
Presuda Osnovnog suda u Podgorici, P.br. 912/25 od dana 12.01.2026. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev Mila Đukanovića za naknadu štete zbog povrede prava na čast, ugled i povrede prava na dostojanstvo, predstavlja najnoviji i najeklatantniji primjer neznanja i bjekstva od odgovornosti u odnosu na pravnu stvar koja je i činjenično i pravno potpuno čista i razriješena.
Što god da je od ovoga, a jeste sve osim odluke donesene po zakonu, govore sljedeće činjenice:
Dakle, tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na čast, povrede prava na ugled i povrede prava na dostojanstvo je odbijen jer je preuranjen. Preuranjen je, kako tvrdi prvostepeni sud, jer još uvijek nije odlučeno pred Upravnim sudom Crne Gore, pred kojim se ispituje zakonitost odluke ASK-a o tome da li je Milo Đukanović prekršio Zakon o sprječavanju korupcije, jer u 2019. godini nije prijavio novčani iznos od 16.741,24 EUR kao uvećanje imovine, koji iznos je njegov sin uplatio na ime navodnog duga u Atlas banci. Pa kako još nije odlučeno o zakonitosti te odluke, sudija Valentina Vuković nalazi da ne može odlučiti o povredi časti, dostojanstva i ugleda, jer to zavisi od sudbine odluke Agencije za sprječavanje korupcije. Ona dalje elaborira da parnični sud ne može samostalno cijeniti zakonitost upravne odluke, zbog čega potraživanje tužioca nije dospjelo.
Da je sudija pročitala tužbu, pa Zakon o obligacionim odnosima, te naučila šta je dospjelost, utvrdila bi sljedeće:
– U samoj tužbi stoji da je predmet konkretne pravne stvari nezakonito ponašanje tužene, koje je učinjeno sa jasnom namjerom da se tužiocu nanese šteta u vidu povrede prava ličnosti. Te radnje koje je preduzela Agencija za sprječavanje korupcije su radnje preduzete sa lošim namjerama i omalovažavanjem ličnosti tužioca, jer je obavještavala javnost suprotno članu 107 stav 2 Zakona o sprječavanju korupcije, pošto nije shodno tom članu obezbijedila zaštitu tajnih podataka i podataka o ličnosti.
Način na koji je ta odluka objavljena, njen sadržaj i njeno obrazloženje suprotni su navedenom članu Zakona. A jasno je da je to urađeno sa jednim jedinim ciljem, a to je – diskreditacija ugleda, časti i dostojanstva Mila Đukanovića. Pobrojavanje podataka o korišćenju revolving kartice u periodu od 2007. do 2015. godine, u pojedinačnim iznosima i datumima, suprotno je članu 203 Zakona o kreditnim institucijama, koji propisuje da se bankarskom tajnom smatraju podaci o stanju i prometu na pojedinačnim računima klijenata. Ovi podaci se, shodno članu 204 tog Zakona, ne smiju učiniti dostupnim trećim licima, osim nadležnom pravosudnom organu.
Dalje, Zakon o zaštiti podataka o ličnosti u članu 2 stav 1 i 2 propisuje da se lični podaci ne mogu obrađivati u obimu većem nego što je potrebno za ostvarivanje svrhe obrade, čime se štite osnovna prava i slobode pojedinca.
Postojanje dvije verzije odluke ASK-a, njihovo javno objavljivanje, kao i intervju u dnevnom listu „Vijesti“, dat od strane Mladena Tomovića, gdje javno iznosi detalje odluke, a sve to prije propisnog dostavljanja i upoznavanja tužioca sa spornim upravnim aktom, predstavlja prekoračenje ovlašćenja i kršenje odredbi člana 92 stav 1 tačka 4 Zakona o sprječavanju korupcije.
Nijednom odredbom Zakona o sprječavanju korupcije nije propisano da je u nadležnosti Savjeta pravo na iznošenje bankarske tajne i komentarisanje pojedinačnih odluka Agencije.
Na osnovu svih navoda iz tužbe, jasno je da sudija ili nije pročitala tužbu ili je svjesno izmišljala razloge da odbije tužbeni zahtjev. Jer iz svega iznijetog se nije mogao izvući zaključak koji stoji u obrazloženju Presude na strani 6 stav 4, gdje se navodi:
„Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i nesporno utvrđenu činjenicu da je tužilac podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, navodeći da je tužena donijela nezakonitu odluku kojom je tužilac, kao nekadašnji predsjednik države i Vlade, predstavljen kao kriminalna i bahata osoba, nedostojna funkcije i ugleda koji uživa u društvu i državi Crnoj Gori, zasnivajući tužbeni zahtjev na nezakonitosti upravnog akta i nezakonitom postupanju tužene u vezi sa donijetom odlukom, a pri činjenici da se zakonitost odluke tužene na koju se tužilac poziva kao osnov svog zahtjeva ispituje u upravnom sporu koji je u toku pred Upravnim sudom Crne Gore, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev preuranjen, jer dok odluka tužene ne bude pravosnažno poništena nema osnova za ocjenu nezakonitosti, budući da parnični sud ne može samostalno cijeniti zakonitost upravne odluke.“
Nemoguće je, ili bi bilo logično da je nemoguće, da sudija Vuković ne zna kada je dospjelo potraživanje za naknadu nematerijalne štete za povredu časti, ugleda i dostojanstva.
Dostojanstvo, čast i ugled ne zavise od odluke čija se zakonitost ispituje pred Upravnim sudom Crne Gore. Jer tužilac apsolutno svoju povredu ne vezuje za zakonitost te odluke, već za zlonamjerno i politikantsko ponašanje odgovornih lica Agencije za sprječavanje korupcije, sa namjerom da mu se nanese šteta.
Sve i da se utvrdi da je ta odluka nezakonita, ona ne bi u ovom slučaju i po ovoj tužbi mogla biti prethodno pitanje od kojeg bi zavisio predmetni spor.
Da je sudija pokazala makar malo integriteta i pokušala da malo bolje „upakuje“ svoju namjeru da odbije tužbeni zahtjev, ne bi se pozivala na dospjelost. Naime, shodno članu 193 Zakona o obligacionim odnosima, obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Zakon ne ostavlja prostor za diskreciono tumačenje, niti vezuje dospjelost potraživanja za pravosnažnost odluke u upravnoj stvari ili ishod upravnog spora, niti za prethodno utvrđenje nezakonitog postupanja organa u drugom postupku.
Kod potraživanja naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti – prava na čast, prava na ugled i prava na dostojanstvo, šteta nastaje u trenutku kada je povreda učinjena, odnosno kada je sporni sadržaj učinjen dostupnim javnosti, kada je ličnost diskreditovana i kada su lični i bankarski podaci nezakonito iznijeti i interpretirani u javnom prostoru. U tom trenutku nastaje i obaveza naknade štete, koja je – shodno članu 193 ZOO – dospjela.
Sve i da je sudija, formalistički i krajnje restriktivno, željela da uporište nađe u članu 210d Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da obaveza naknade nematerijalne štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, nesporno je da se i tada potraživanje smatra očigledno dospjelim, i to počev od dana kada je Milo Đukanović podnio tužbu Osnovnom sudu u Podgorici.
Preporučeno
Sud je, dakle, suprotno Zakonu, vještački konstruisao zavisnost parničnog postupka od upravnog spora, iako parnični sud ne odlučuje o zakonitosti upravnog akta, već o posljedicama ponašanja tuženog po prava ličnosti tužioca. Upravo te posljedice – povreda časti, ugleda i dostojanstva – nastupaju nezavisno od toga da li će upravni akt biti poništen, izmijenjen ili potvrđen.
