U ime UBNOR-a i antifašista Kotora obratio se predsjednik Miloš Dževerdanović.
„Trinaestog jula, hiljadu devetsto četrdeset prve godine, ovaj naš krš i ovo naše more nijesu birali kalkulaciju, nego su izabrali ustanak. Zato se nije dobijala funkcija ni fotelja, ni privilegija, već samo metak!
Boka i Crna Gora tada nijesu računale kolika je sila ispred njih, niti su čekale odobrenje sa strane. Ustale su, jer su imale zavjet predaka, nepokolebljiv instinkt i kod slobode koji se ovdje vjekovima prenosi sa kamena na kamen i sa jedra na jedro.
Više od hiljadu i pedeset boraca i civila iz Boke Kotorske položilo je svoje živote u toj borbi. Naša ostrva, poput onih na Mamuli, pretvarana su u mučilišta, a naša sela u stratišta i stradališta nevinih ljudi.
U znak zahvalnosti za nadljudske napore i podnijete žrtve, preživjeli borci i narod Boke i Kotora podigli su ovaj obelisk, zajednički spomenik za sve poginule na teritoriji današnje Opštine Kotor, a njihov broj je ukupno 526 — boraca, strijeljanih, umrlih u zatočeništvu i umorenih civila. Naš kraj je dao i tri narodna heroja i 26 nosilaca Partizanske spomenice.
Ti grobovi i ove rane ne trpe današnje pokušaje revizije istorije. Ne postoje opravdanja za kvislinge i one koji su služili tuđoj čizmi pod izgovorom političke taktike. Pred istorijom nema magle — ili si branio svoju kuću, ili si služio okupatoru.
Pred ovim sjenima danas stojimo ne samo da bismo držali govore, već da bismo se podsjetili na sopstvene korijene. Ovaj spomenik nas opominje da se pred pritiskom i silom ne savija kičma, da se obraz ne prodaje i da sloboda nema cijenu.
I kako zapisa narodni pripovjedač:
Kamen je ovaj lomljen,
al’ nikad slomljen nije,
jer pod njim kuca srce,
što za slobodu bije!
U slobodi živimo skupa, baš kao što je i poslijeratna domovina izgrađivana zajedničkim trudom i radom svih. Na rat je stavljena tačka i krenulo se u ostvarenje ideala: zajedništva, sloge i suživota različitih struktura društva, vjera i nacija.
Kotor je i danas na tom putu i neka takav ostane vječno”, kazao je, između ostalog, Dževerdanović.
U ime Alijanse žena DPS-a govorila je Daliborka Pavićević. Ona je podsjetila da je Petrovdanska skupština na Cetinju 12. jula 1941. godine, bez demokratskih izbora i stvarnog narodnog legitimiteta, proglašena pod pokroviteljstvom fašističke Italije, ali da je odgovor naroda uslijedio već dan kasnije.
„Ustali su ljudi različitih političkih uvjerenja. Ustali su komunisti, pripadnici građanskih političkih stranaka, oficiri bivše jugoslovenske vojske, seljaci, radnici i omladina. Ujedinila ih je jedna velika ideja — sloboda.
Već prvog dana ustanka oslobođeni su Virpazar, Čevo, Rijeka Crnojevića i dio crnogorskog primorja. U narednim danima ustanički plamen proširio se Crnom Gorom. Oslobađani su Mojkovac, Spuž, Lijeva Rijeka, Andrijevica, Bijelo Polje, Berane, Danilovgrad, Žabljak, Kolašin, Šavnik i Grahovo.
Bio je to glas Crne Gore koja nije pristajala na okupaciju, komadanje zemlje i pokušaj da se volja naroda zamijeni voljom okupatora.
Zato nas 13. jul i danas uči velikoj lekciji — da, ako je sloboda ugrožena, narod može biti snažan samo ako je spreman da prevaziđe svoje podjele.
Naši preci 1941. godine nijesu čekali da neko drugi odbrani njihovu zemlju, njihove domove i njihovo dostojanstvo. Ustali su. Znali su da je cijena otpora velika.
Znali su da protiv sebe imaju daleko snažniju vojsku. Ali isto tako znali su da postoje trenuci u istoriji kada ćutanje postaje teže od borbe. Trinaesti jul bio je jedan od tih trenutaka.
Zato se danas sa zahvalnošću sjećamo svih ustanika i svih boraca protiv fašizma. Sjećamo se onih koji su položili svoje živote i onih koji su nastavili borbu za oslobođenje.
Naša obaveza nije samo da jednom godišnje položimo vijence i izgovorimo velike riječi. Naša obaveza je da čuvamo istorijsku istinu, poštujemo žrtvu predaka i da slobodu nikada ne smatramo poklonom.
Ne dozvolimo da nas međusobne podjele učine slabijim pred izazovima našeg vremena. Jer Crna Gora je 13. jula 1941. godine pokazala da mali narod može učiniti veliko istorijsko djelo. Pokazala je da slobodarski duh ne zavisi od brojnosti. Pokazala je da pred okupacijom i fašizmom postoje trenuci kada se mora jasno reći — ne.
Neka nam 13. jul bude trajni podsjetnik na hrabrost naših predaka, na snagu njihovog jedinstva i na vrijednost slobode”, navela je, između ostalog, Pavićević.
Preporučeno
Cvijeće je položeno i na četiri biste u Parku slobode i ispred Suda.
Video