Video
Kakva je onda uloga SPC u društvu u Srbiji, ko je sluša?
SPC u Srbiji je put za svakodnevno miješanje u društvene odnose otvoren sredinom 80-ih godina prošlog vijeka. Ona 35 godina ne propušta priliku da hoda tim otvorenim putem, da utiče što je moguće više, da iznosi svoje stavove koji praktično treba da budu ravnopravni sa samom državom i vlašću. I danas je takav taj uticaj. Što su okolnosti nepovoljnije za rješavanje nekih dubokih istorijskih problema, crkva se više angažuje. Problem je i što sadašnja vlast SPC smatra ravnopravnim sagovornikom.
Što ste pomislili kada ste saznali da je SPC uticala na ishod izbora u Crnoj Gori?
To je krajnje razočaravajuće. Apsolutni anahronizam da se tako nešto dešava na kraju druge decenije XXI vijeka. Apsurd. Međutim, već neke takve tonove sam vidio one večeri kada su završeni izbori i kada su neki mladi lideri DF-a javno i egzaltirano rekli da nijesu pobijedile političke stranke već je pobijedio Vasilije Ostroški. Ljudi imaju prava da poštuju crkvu, svece, da budu religiozni. Ali, u svim ovim pitanjima i u Srbiji i u Crnoj Gori zaista se ne radi o pravoj religioznosti nego se radi o političkoj manipulaciji crkve. Potpuno je jasno da je SPC učestvovala na izborima i ne može se demantovati, iako su neki iz pobjedničke koalicije to pokušali. Svi treba da shvate da to nije dobro za Crnu Goru, Srbiju, region i narode u njemu. Demokratija mora da smanji prostor crkvi u političkom polju.
Koja politika se zaklanja iza crkve? Može li u Srbiji da se desi ono što se desilo u Crnoj Gori da SPC postane grupa za pritisak i direktno utiče na ishod sljedećih izbora?
Crkva je na neki način grupa za pritisak i istovremeno igra na dvije karte: podržava aktuelnu vlast u onoj mjeri u kojoj aktuelna vlast neke stvari obećava i obezbjeđuje. Vlada Srbije van svih planova izdvojila je jednu milijardu dinara za završetak hrama Svetog Save u Beogradu.
Podsjetiću da je opozicija 5. oktobra pobijedila sa nevelikom razlikom i tadašnji premijer Zoran Đinđić je uz sugestije svojih savjetnika išao kod patrijarha Pavla i obećao završetak hrama Sv. Save. Pošto patrijarh nije bio saglasan sa tim, Đinđić mu je rekao uvešćemo i veronauku. Dakle, mi imamo kontinuitet takvog odnosa vlasti prema crkvi i obrnuto.
Građanski demokrtaski forum, čiji ste Vi član, zalaže se za ukidanje vjerske nastave u školama. Dokle se stiglo, šta možete da uradite iako nijeste u parlamentu?
U ovoj situaciji ne može da se uradi ništa – čak i kada bismo pobijedili što nije moguće, jer smo nova organizacija. Bojim se da za takav čin ne bi postojao konsenzus jer protiv ukidanja vjerske nastave bi bila i ova sadašnja politička grupacija na vlasti, ali i dobar dio opozicije. Mi imamo problem da je populistička svijest u velikoj mjeri nacionalistička svijest ne samo dio političkog programa onih koji sada vladaju nego i mnogih koji bi umjesto njih da vladaju.
Ko se u Srbiji plaši crkve?
Nije moguće potpuno izdvojiti političke grupacije koje se plaše crkve i mislim da nije dobar izraz: plaše se crkve. Crkva kako sada djeluje ne doprinosi prosperitetu i demokratizaciji društva, suočavanju sa prošlošću i poboljšanju odnosa u regionu. Sadašnji pristup crkve kod nekih ljudi izaziva strah, ali treba razgovarati o tome kakvo realno treba da bude mjesto crkve u državi jer je po Ustavu crkva odvojena od države.
Kada sam bio odbornik u Skupštini grada Beograda predložio sam da se izbriše član statuta grada koji predviđa da Beograd ima svoju slavu Spasovdan. Od vlasti sam dobio obrazloženje da u Ustavu piše da su crkva i država odvojeni, ali da to ne znači da su baš sasvim odvojeni. Mi imamo crkvene praznike i slave lokalnih samouprava i javnih peduzeća, vojske, policije, što je opšta klerikalizacija.
Da li je to dio slabosti prema SPC ili se sve podvodi pod tradiciju?
I jedno i drugo. Čak i u nekim drugima vremenima, ne samo u socijalističkim, država nije bila sklona da pušta crkvu u politički prostor. Ali, ovdje se ne radi samo o slabosti i tradiciji već i o mentalitetskom pristupu koji koristi inat kao glavni faktor u politici: ima da bude onako kako ja hoću. Tako razmišljaju svi naši ljudi u vlasti. Njima ne smeta izjednačavanje crkve i države i miješanje crkve u unutrašnja i spoljnopolitička pitanja. Ti ljudi su uspjeli da nametnu populistiki pristup jer znaju da je jedinstvo sa crkvom jako dobro u želji da što duže ostanu na vlasti.
U Srbiji sada imamo jedno vrlo delikatno pitanje – Kosovo koje se na neki način prenosi i na Crnu Goru, na tom pitanju je crkva u velikoj mjeri uzletjela i ušla u javni prostor. Ali, s obzirom da se taj veliki problem mora riješiti, ali ne na način da se Kosovo potpuno reintegriše u Srbiju – što je čak i populista Aleksandar Vučić priznao nekoliko puta – pitanje je do koje mjere će crkva podržavati sadašnju vlast. Opšti društveni problem u Srbiji je što u opoziciji imamo one, kako je to rekao pisac i filozof Laslo Vegel, koji hoće Vučića da zaobiđu s desna.
Vi ste profesor novinarstva. Zašto se u medijima popularizuje SPC i ćuti o aferama u kojima su vladike optužene za silovanje, pronevjere, otmice… Mali dio medija, koji nema naročit uticaj, izvještava o tome, zašto ostali ćute?
Srbija je duboko podijeljeno društvo sa dva pogleda na: demokratiju, prošlost i budućnost. Potpuno smo se vratili u 90-te godine, a u određenim aspektima društva imamo veće probleme nego 90-ih godina. Medijsko tržište u Srbiji je slabo, ima mnogo više medija nego što tolika zemlja može da izdrži. Oni kojima nijesu najvažnija etička i profesionalna pravila da bi došli do novca posežu za tabloidnošću i senzacionalizmom. Oni su bliski sprezi koju čine ljudi koji imaju kapital i ljudi iz vlasti.
U Srbiji sada biznis najbolje služi one koji su bliski vlasti, to je neraskidiva sprega i nije čudo što je veći broj medija sada u rukama vlasti. Veći problem je što naš Javni servis nikako da se otkači od uticaja vlasti i to nas prati od 5. oktobra, jer Radio-televizija Srbije koja je bila državno preduzeće nije se nikada do kraja transformisala u javni servis. Uticaj vlasti na taj veliki medijski sistem je strašan. Čitalačka publika je takođe podijeljena i zato nema mjesta za dijalog i razmjenu mišljenja.
Od svih vjerskih zajednica samo se promoviše SPC, što treba da se desi da to prestane?
Po Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama u Srbiji su izjednačene sve crkve i vjerske zajednice. Ali, šta treba da se desi da prestane promocija SPC zahtijeva jako dug proces, koji nije stvar jedne političke odluke i trenutka. Prvo se treba promeniti vlast da bi došli ljudi koji će na demokratskiji, progresivniji i prosvetiteljski način gledati na društvenu stvarnost.
Pravoslavlje kao državna religija
– Mi se zalažemo za ukidanje vjerske nastave jer ona u Srbiji nije ono što se u demokratskim zemljama zove sociologija religije gdje se uči o svim religijama da bi se međusobno upoznale. Dakle, da ne bi bilo problema nego razumijevanja – ekumenizma. Ovdje je vjeronauka jedna najtipičnija vjerska indoktrinacija i ne pomaže razumijevanju među religijama nego forsira pravoslavlje kao nekakvu zvaničnu državnu religiju – kaže Veljanovski.
Dominira nacionalizam, zato je jak uticaj SPC
Preporučeno
– U Srbiji smo dopustili da se dogodi neka vrsta društvenog konsenzusa i populizam, nacionalizam i klerikalizam su dominantna društvena svijest. U ovom trenutku su u manjini ljudi koji bi voljeli da se smanji uticaj crkve. Naš ukupan obrazovni sistem ne doprinosi tome da se uticaj SPC smanji, jer ako mi imamo profesore univerziteta koji javno govore o tome da su protiv teorije evolucije, Darvina i njegovih shvatanja i promovišu ideju da je bog stvorio svijet, vasionu, čovjeka itd. to je katastrofa i moraćemo dugo i energično da se borimo protiv toga – kaže naš sagovornik.
