Video
On je rekao da se, ukoliko se analizira prljava medijska kampanja koja je iz Srbije krenula ne prije dva mjeseca no još u vrijeme najave donošenja Zakona, u proljeće 2019. i kada se sagledaju istupi najviših srpskih zvaničnika, sasvim je očito da je riječ o pripremanom i koordiniranom procesu.
Radoman smatra da su „mirne litije“ sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika“.
“Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na Crnu Goru bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije“, ocjenjuje Radoman.
On je ocijneio da crnogorsko društvo nije naučilo lekcije iz prošlosti, te da su se zbivanja iz 90-ih gurala pod tepih, a sa ideologijom iz tog vremena niti smo se suočili nit smo je razujeli.
“To što smo gurnuli jednom pod tepih sad nam kuca na vrata. Najpostojaniji promoter te ideologije krvi i tla u nas je SPC. Iako inspirator zbivanja 90-ih, ona je danas jača nego ikad. U prećutnom paktu s vlastima izgradila je mrežu na kojoj joj Država može pozaviđeti. Višedecenijski terenski rad, zajednički poslovi i s vlašću i s opozicijom, povlađivanje širokim masama, urodilo je plodovima vidljivim svakome ko četvrtkom ili neđeljom veče pokuša da izađe iz kuće. Svoditi taj fenomen na vještinu manipulisanja iracionalnim, iako je u tome SPC nesumnjivo izuzetno uspješna, bila bi opasna redukcija, jer u toj masi svijeta ima nemali broj onih koji nijesu tu zbog straha od kletvi, već iz socijalnih, političkih i drugih razloga. Do onih do kojih Država ništa ne preduzima da stigne u protekle tri decenije stigla je SPC, a na talasu njihova često i opravdanoga nezadovoljstva broj svojih privrženika SPC je makar udvostručila”, rekao je Radoman.
On je ocijenio da je u 20. vijeku došlo do ne samo sloma kulta nezavisnosti već i do negiranja crnogorske samosvojnosti.
“Na početku XXI vijeka potomci onih koji su ginuli ispod crnogorskoga barjaka na Grahovcu ili Vučjem dolu, tu istu zastavu spaljuju ili huškaju đecu da to čine!? Pri svemu tome, đe god da odu izvan Crne Gore, drugi će ih lako prepoznati baš kao Crnogorce! Ako to nije endemska patologija, onda zaista ne znam što je. Ta patologija korijen ima u ideologiji zla s kojom se nijesmo suočili i kojoj smo dozvolili da u ime navodne slobode govora postane legitimni društveni stav. S tom ideologijom nema kompromisa, ni malih, ni velikih. Jedan od nosilaca te politike u Crnoj Gori upravo je SPC, a iza tog koncepta stoje centri moći izvan. Međutim, pitanje je koliko je Država zaista, ne deklarativno, uložila u obrazovanje, inkluziju, promociju vrijednosti građanskoga društva, multikulturalizma i sl. To što među omladinskom populacijom u CG sve više jača etnička distanca posljedica je, između ostaloga, i institucionalne nebrige!?”, poručio je on.
Radoman je istakao da ne razumije do kakvog kompromisa može doći između Vlade i Mitropolije povodom spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti. On je smatra da jedino SPC može dostaviti inicijativu Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti Zakona ili Vlada može odustati od vrijednosti na kojima počiva, suspenduje samu sebe i preda se na upravu SPC.
“Čini mi se da je promjena pristupa koju je SPC u Crnoj Gori demonstrirala kad je s najave “krvavih badnjaka“ prešla na “mirne“ litije i kad se distancirala od političara krajnje desnice, neobično slična transformaciji onoga političkog subjekta u Crnoj Gori koji je prije neku godinu od podmlatka jedne desničarske stranke prerastao u umivenu, populističku, kamuflažno građansku partiju. Između crvenih kravata i crvenih epitrahilja trenutno ne vidim suštinsku razliku, a identične metode djelovanja navješćuju mogućnost da SPC isturi novi talas “mladih, lijepih i pametnih“ kao svoje favorite”, ocijenio je on.
Država je, smatra Radoman, adekvatno reagovala na prvi talas agresije, koji je bio prijetnja za bezbjednost. No, ostaje da se vidi da li će država biti kadra da odgovori na drugi talas – “mirne litije“, bez javno istaknute političke ikonografije.
Preporučeno
“Vojnom terminologijom rečeno, ako je duga kontinuirana medijska haranga na CG bila svojevrsna artiljerijska priprema, litije su već ulazak pješadije. Mislim da na tu vješto pripremljenu strategiju Država nije adekvatno odgovorila, a da su najednom na površinu isplivale brojne slabosti sistema koji nije bio ni medijski ni operativno spreman za ovaj oblik otpora. “Mirne litije“ jesu sofisticiraniji oblik udara jer je direktne pozive na rat i barikade zamijenila naoko bezazlena i bogougodna retorika. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene i riječi popa M. Krivokapića upućenih pastvi: “Ponoviću zato da se zasad samo Bogu molimo, ali ako zatreba znamo kako ćemo da se borimo”, rekao je Radoman.
