Budućnost Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve je nikakva ako u crkvenim objektima ostane sadašnji personalni sastav i ako se država Crna Gora čekajući “sverješavajući” antikohijski tomos o autokefalosti CPC upusti u sudske rasprave i sporove sa bilo kim povodom onoga što je neosporno njeno kaže u intervjuu Pobjedi akademik Radovan Radonjić.

Ističe da želja Srbije da Crnu Goru proguta (učini svojim državnim prostorom ili naprosto uništi) kako bi najzad “izašla na more”, javno je i jasno obzanjena još sredinom XIX vijeka i kako joj ta želja ostaje neispunjena, Srbija postaje sve nervoznija i frustriranija.

Objašnjava da zato danas srpski stratezi igraju na kartu “sad ili nikad”. Radonjić je poručio da ipak nismo ušli u poslednju fazu zaokruživanja crnogorskog identiteta

“Usvajanjem pomenutog Zakona Crna Gora je samo “podigla gard” u odbrani prava da bude svoja na svome i slobode da nesmetano koristi svoje materijalno i duhovno nasljeđe. I da, dakako, izbjegne novo “ujedinjenje” sa Srbijom. Borba za to dvoje tek predstoji. I biće veoma teška u unutar sebe posvađanoj, zalutaloj i u pogledu političke kulture dosta izgubljenoj zemlji. No, kad se krenulo, ne smije se stati, čekati da neko drugi to uradi ili da se samo od sebe riješi”, kazao je crnogorski akademik.

On je dodao i da ga politička atmosfera iz crnogrskog parlameta nije uznenadila

“Tako nešto se moglo očekivati. Prvo. Hrišćanska crkva, kao ni bilo koja druga vjerska organizacija, nije božja već ljudska tvorevina, i to, provjereno – jedna od najgorih za koje se zna. Ona nije nastala kao oslobodilačka, već kao autokratska i porobljivačka. Već po njenoj dogmi “Blago nišćemu duhom, jer je njegovo carstvo nebesko”, može se zaključiti da je uz to i krajnje – prevarantska. Kakvo crstvo (nebesko ili zemaljsko) može da ima neko ko je “nišči duhom”?! Kad se pogleda kako su se njeni velikodostojnici kroz istoriju odnosili prema “Deset božjih zapovijesti”, lako je uočiti i to koliko su licemjerni i oni i njihovo “učenje”. Drugo. Želja Srbije da Crnu Goru proguta (učini svojim državnim prostorom ili naprosto uništi) kako bi najzad “izašla namore”, javno je i jasno obzanjena još sredinom 19. vijeka. Što vrijeme više odmiče, a ta želja joj ostaje neispunjena, Srbija postaje sve nervoznija i frustriranija. Svjedoci smo kako to izgleda danas, kada njeni stratezi, iz više razloga, igraju na kartu “sad ili nikad”. Treće. Lično sam poodavno raščistio s tim što iz ovakvog klinča obično slijedi. Naime, Još u oktobru 1992. godine, jasno sam i javno saopštio: “Antinomija Srpska pravoslavna crkva Crogorska država spada u red nepomirljivih. Problemi koji iz nje emaniraju javljaće se, možda čak i u još oštrijem i neprijatnijem vidu, sve dotle dok ili Crna Gora ponovo dobije svoju autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru svojim državnim prostorom”, Liberal, 3. oktobar 1992, str. 13). Ovo, razumije se, nije rezultat nikakve vidovitosti, već pažljivog praćenja i analize zakonitosti nekih društvenih procesa na ovom prosoru”, rekao je Radonjić.

No, crnogorski akademik je bio iznenađen retorikom kleronacionalista, koja je kako je ocijenio, lišena bilo kakvog poštenja. Takođe je dodao i da većina građana Crne Gore nije za sekularnu državu

“Nije još. To ćemo imati onda kada se pred građanima Crne Gore pojavi neko dovoljno autoritatrivan da im kaže ono što je Herodot (kako ga navodi M. Perović) rekao Helenima: da se “njihova stvarnost, povijesna i aktuelna, nalazi s one strane mitskog i mističnog, te da su njihove idole, jednako kao i rođakanje njihovih kraljeva i heroja s tim bogovima, izmislili njihovi kultni pjesnici Homer i Hesiod”. Prevedno na aktuelnu crnogorsku društvenu stvarnost, to bi značilo da se građanima ove zemlje u prvom redu onima koje gospodin Milorad Pustahija s razlogom naziva, “nekritičkim, samoljubivim i opsesivnim provincijalcima” odlučno, jasno, uvjereno i uvjerljivo kaže: prvo, da jedinu svetinju u Crnoj Gori, od njenog nastanka do danas, predstavlja sloboda i jednakost ljudi pred zakonom, tako da svako ko tu svetinju ugrožava ili ne poštuje nezavisno od toga odakle je, kako se zove i kojim se religijskim simbolom kiti u njoj nije na svome i nema što da traži; drugo, da priča o “četiri dinastije” kao kvintesenciji crnogorske istorije nezavisno od toga kad je i kako nastala s jedne strane, kudikamo više opstruira formiranje realne predstave (ili slike) o našoj prošlosti, i time nas udaljava od onoga što je u njoj bilo najvrednije i što nas je zapravo održalo, nego što nas preko nekog zajedniškog sentimeta motiviše i mobilise na poželjne akcije i ponašanja i, s druge, prikriva činjenjicu da je Crna Gora iza svake “dinastije” i “gospodara” ostajala u ruševinama i pepelu odakle su je iznova podizali oni koje ne udostojavamo ni pomena, a kamoli da im se zahvalimo ili im odamo počast (u ostalom, crnogorske mitropolite je sve do knjaza Danila biralo vrhovno političko i državno tijele zemlje Opšti crnogorski zbor kome je ovaj bio poderđen i direktno odgovoran); treće, da je država, iz koje je teškim i viteškim povjesnim procesom nastala savremena Crna Gora, više od dva stoljeća funkcionisala kao nezavisna slobodna republika, u kojoj narod na zboru bira vladara, prije nego se na njenom prostoru pojavilo pravoslavlje (a takvom je ostala sve do knjza Danila), tako da je notorna glupost (da ne kažemo nešto drugo) priča da je crkva, bilo kojeg nacionalnog predznaka, njen osnivač; četvrto, da u Crnoj Gori nikad nijedna duhovna (crkvena) ličnost, uključujući i “slavnih pet mitropolita Petrovića”, makar i jedan minut, nije bila na čelu svjetovne (sekularne) vlasti, da bi se eventualno u tome moglo naći objašnje otkud tolika “crkvena imovina” u njoj; peto, da Crna Gora nikad nije bila dio Srbije, ili srpska država, te da porodica Petrović Njegoš svoje pravo na crnogorski prijesto i krunu, odnosno svoju imovinu u Crnoj Gori nije prodala (1927) Srbiji nego Kraljevini Jugoslaviji (koje odavno nema), usljed čega ni po tom osnovu ne duguje nikome ništa; šesto, da put Crne Crne u evropske i evroatlantske integracije ne vodi petrovićkim tragom, zbog čega i dalje mora tavoriti pod srednjevjekovnim manastirskim svodovima njegove tobožnje “svetorodnosti” na čemu i dalje insistira aktuelna crnogorska državna vlast sa svojim “akademskom zajednicom” već sasvim suprotnim smjerom. Ne objasniti ovo građanima Crne Gore, i ne upravljati se u vođenju zemlje po ovim reperima, može da znači samo jedno iz neznanja vlastite istorijske prošlosti”, rekao je Radonjić.

On smatra da Crnogorska crkva nema budućnost, ako u crkvenim objektima ostane sadašnji personalni sastav i ako se, država Crna Gora čekajući tomos o autokefalosti CPC upusti u sudske rasprave i sporove sa bilo kim povodom onoga stoje neosporno njeno.

“U prvom redu, Mitropolija crnogorsko-primorska SPC javno je saopštila da ne prihvata dijalog u kome se ne poštuju njena mišljenja i stavovi. Njena mišljenja i stavovi su, međutim, in ultima linea, sračunati samo na jedno da se zadrži status quo. To, drugim riječima, znači da SPC i dalje hoće da žadrži poziciju, ne države u državi kako aktuelni analitičari pogrešno tumače već države nad državom, što ona faktički sada jeste. Kad bi to prihvatila Crna Gora bi prošla gore i završila sramnije nego 1918. Zatim, dijalog nije polemika (polemos, na grčkom, znači rat), ni verbalni duel o apstraktnom. Nije ni nadigravanje elokventnim frazama, sračunato na blokadu misli i opstrukciju smislenog, ni apologetsko ukrštanje oštro suprotstavljenih naučnih i inih stavova i uvjerenja. Nije ni manifestacija različitog identifikovanja sa nekim izmišljenim ili stvarnim autoritetima i kolektivitetima, ni banalna igra kojekakvim simetrijama i reciprocitetima. Nije ni sporenje sporenja radi, ni prosto izlaganje i mozaičko slaganje suprotnih filozofija i logika, s ciljem da jedna drugu obesnaže ili barem neutrališu. Dijalog je nešto drugo. To je mirni, razložni i dobronamjerni razgovor, čiji je cilj da se različita stanovišta njegovih učesnika dovedu u neku vrstu dijalektičkog odnosa, a time i moguće sinteze.

Takav odnos između države kojoj su nezavisnost i sloboda uslovopstanka i nekoga kome je suprotstavljanje tome jedini smisao postojanja na njenom prostoru nije moguć. Najzad, čelnici SPC u Crnoj Gori često ističu da je pravoslavna vjera jedna i jedinstvena za sve njene poklonike, zbog čega su u ovoj drži vi nepotrebne dvije crkve tog opredjeljenja. Potpuno su u pravu. Otuda i pitanje: Zašto pravoslavni vjernici srpske nacionalnosti ne bi mogli koristiti iste “logističke” usluge CPC, koje bi SPC bila spremna da pruži vjernicima crnogorske nacionalnosti. Ovo, makar dotele dok SPC i njen prvosveštenik u Crnoj Gori donesu potvrdu od Boga da je on upravo njih ovlastio za ono što ne pripada ni Vaseljenskoj patrijaršiji, ni bilo kome drugo na ovoj planeti, a to je da građanima Crne Gore propisuju smije li postojati i čija će biti Crnogorska pravoslavna crkva, je li ona manje bogougodna od SPC, te propovijeda li ona „pravu vjeru” ili švercuje jeres.

U svakom slučaju, Crna Gora bi trebalo da, u duhu hrišćanskog milosrđa, sopšti gostima iz SPC da (pošto ih Crna Gora nije zvala, a i ne sviđa im se pa bi da je preuređuju po svojoj mjeri, kao što su to već uradili sa ogromnim dijelom njenog sakralnog i uopšte kultumo-duhovnog nasljeđa) daje što prije mirno, s anđelima, napuste, ukoliko ne žele da se bez neke velike zadrške suoče s njenim pravosudnim organima za više djela agresije i veleizdaje. A od sankcija po tom osnovu, kakve god one bile, neće ih spasiti ne samo Vaseljenski patrijarh, nego ni Bog ni Rusija. Crna Gora s njima nema drugog izbora, a oni imaju dva pa neka biraju”, rekao je Radonjić.