Jedan je od rijetkih intelektualaca koji je godinama upozoravao da se mora pružiti snažniji otpor Crkvi Srbije zbog malignog uticaja na Crnu Goru i njen identitet. Danas, takođe, ponavlja da bez sopstvene crkve i jezika nema ni države.

Poznata je namjera aktuelnog šefa parlamenta da popis iskoristi kako bi srpski postao službeni jezik. Čuli ste vjerovatno i za ,,pomirljivi“ plan uvođenja kolektivne dvonacionalnosti Srba i Crnogoraca, koji bi bio posljednji preostali korak zvaničnog odricanja Crnogoraca od sebe samih i njihov definitivni završetak u baruštini ,,srpskog sveta“. Što o tome mislite?

RADONJIĆ: Opaska Vam je tačna, a ocjena posljedice Mandićevog nauma sasvim realna. Oni su do sada ostvarili sve što su planirali, tako da vjerujem da će i ovo.

Kad tako kažem, molim da shvatite da ne širim defetizam, već imam u vidu dvije notorne stvari: da Crnogorci elementarno ne poznaju svoju istoriju i da predsjedniku parlamenta nema ko da se suprotstavi. Kad ne bi bilo tako, zar bi časni Crnogorci sjeđeli smjerno u parlamentu svoje države kojim predsjedava četnički vojvoda?

No, ni to nije sve. Primjetno je, naime, da je predsjednik parlamenta dolaskom na funkciju, koju sada pokriva, bitno promijenio ponašanje, retoriku i ambicije. Naime, izrazito je sklon tome: da više sluša svoj ego nego naloge Ustava i Poslovnika Skupštine; da funkciju predsjednika svoje političke partije, lako i uz čudna obrazloženja, pretpostavlja funkciji i časti prvog čovjeka ipak istorijske Skupštine Crne Gore; da mimo koalicionog dogovora traži ulazak u Vladu ličnosti iz svoje partije; da on sebe, usred parlamenta, javno naziva srpskim političarem iz Crne Gore, čije je prevashodni zadatak da štiti interese svog partijskog članstva i Srba u Crnoj Gori; da ne predstavlja Crnu Goru u inostranstvu, jer je to, kako kaže, posao šefa države, ali ne kaže koga predstavlja; da je proglašenje srpskog jezika za službeni u Crnoj Gori najavio na početku priprema za popis, što indicira da je rezultate tog popisa već tada znao…

Na kraju: da se sa društvom iz svoje srpske koalicije zalaže za evropske, ali ne i atlantske integracije, čemu se ovdje iz neznanja ne poklanja potrebna pažnja, budući da se tu ne radi samo o marifetluku izbjegavanja saradnje sa NATO alijansom, nego o još jednom pokušaju prevođenja žednih preko vode, putem zaobilaženja Atlantske povelje, koja štiti Crnu Goru i sve bivše jugoslovenske republike (budući da je Jugoslavija bila njen potpisnik), od bilo čijeg ugrožavanja njene nezavisnosti i slobode.

Ima li se sve ovo u vidu, može se zaključiti da gospodin predsjednik parlamenta smatra da je proces faktičkog podvlašćivanja Crne Gore Srbiji već završen, te da te ,,sitnice“, poput naziva službenog jezika i dvojnog državljanstva, treba samo ubrzati da se to i formalno završi. I, kako stvari za sada stoje – uspjeće u tome!

Koliko ovako tešku situaciju dodatno komplikuju dešavanja u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi? Kako vidite raskol u ovoj instituciji, koja je i ranije imala brojne probleme?

RADONJIĆ: Tu je situacija dvostruko tragična! S jedne strane, voljom obje frakcije AB revolucionara, koje pojma nemaju o kakvoj se i koliko važnoj instituciji crnogorske istorije radi, po instrukcijama svoje Crkve Srbije (kako je njene vaseljenske ,,gazde“ pišu), na čijim su krilima prevratnički promovisani u Crnoj Gori, nijesu dozvoljavale da ta crkva, nakon obnove 1993, stane na noge i zauzme mjesto koje joj prirodno pripada, i tako spriječi gospodarenje Crkve Srbije, koja ih je ubrzo stavila pod svoju kontrolu i od obje strane napravila političke poslušnike kojima suvereno upravlja – jednima direktno, a drugima reflektivno.

S druge, još gore, strane, prošlog ljeta se na Cetinju pojavila grupacija neidentifikovanih lica, samoproglasila se Opštim crnogorskim zborom, čime je de fakto izvršila, nekoliko sati dugi, državni udar, budući da je Opšti crnogorski zbor bio vjekovima najviša državna vlast u Crnoj Gori. No, iskoristila je to vrijeme da tobože izvrši smjenu na vrhu CPC i – nestala neznano kuda, kao što se ne zna ni otkud je došla.

Činjenica da taj zbor nije ni pokušao da promijeni postojeću vlast, niti je od njene strane uznemiravan i ometan u nečuvenoj farsi, koju je izveo, nepozivo otkriva da je bio oruđe stare vlasti čiji je zadatak bio da za račun njenih tuđih gospodara dokrajči i ono malo što je od CPC ostalo. Činjenica, pak, da niko od građana Crne Gore nije ozbiljno i organizovano pokušao da spriječi tu farsu, dokaz je koliko poznaju svoju istoriju i koliko su spremni da brane čast svoje zemlje, što je već – tragedija.

U Crnoj Gori se sprovodi ubrzana klerikalizacija društva, ne samo pod kontrolom partija nego i pod palicom rektora Univerziteta Vladimira Božovića. Profesorima su povećane plate, renoviraju se kancelarije i to je izgleda dovoljno da ogromna većina ćuti na potpuno pokoravanje interesima Srbije i Crkve Srbije. Zašto nema aktivnijeg otpora akademske zajednice na otvaranje vjerskih škola i brutalno miješanje crkve u obrazovni sistem?

RADONJIĆ: Klerikalizacija crnogorskog društva, od vremena početka AB revolucije na ovamo, opšte je mjesto u vaspitno-obrazovnom procesu crnogorskog školstva svih nivoa. Taj dril, osim toga što je nezakonit, ima još jednu bitnu karakteristiku – eklatantni je zločin protiv čovječnosti.

Kad to kažem ne mislim da ljudima u godinama zrelosti, kad mogu samostalno razumijevati i odlučivati o tome kakvo obrazovanje im je potrebno da bi zadovoljavali prirodnu potrebu za samoodržanjem, treba na bilo koji način braniti da pohađaju te škole i koriste stručna i naučna znanja koja tamo stiču za obezbjeđenje egzistencije od svog poštenog rada i zarade. Naprotiv, religijske zajednice kod nas imaju, i treba da imaju, sve nivoe vjerskog obrazovanja, od najnižeg do najvišeg, pa time i mogućnost da svakom svom članu zadovolje potrebe u tom pogledu. Prošlog ljeta se na Cetinju pojavila grupacija neidentifikovanih lica, samoproglasila se Opštim crnogorskim zborom, čime je, de fakto, izvršila nekoliko sati dugi, državni udar, iskoristila to vrijeme da tobože izvrši smjenu na vrhu CPC i – nestala neznano kuda, kao što se ne zna ni otkud je došla. Činjenica da taj zbor nije ni pokušao da promijeni postojeću vlast, niti je od njene strane uznemiravan i ometan u nečuvenoj farsi, koju je izveo, neopozivo otkriva da je bio oruđe, čiji je zadatak bio da za račun njenih tuđih gospodara dokrajči i ono malo što je od CPC ostalo

Kad je sekularni dio društva u pitanju, treba da važi isti princip, s tim što se u ovoj oblasti primjenjuje pravilo da se može imati onoliko koliko se postigne vlastitim znanjem i sposobnošću, a ne kvalitetom i dužinom molitve. I još nešto, u Crnoj Gori će izjednačavanje raznih interesnih zajednica – ukoliko se s tim ikada počne – ići teže nego drugdje iz četiri krupna razloga.

Prvo – klerikalizacija u Crnoj Gori je već uzela toliko maha da joj ne odolijevaju ni naučnici sa završenim master studijama na najprestižnijim zapadnim univerzitetima, koji bi morali da znaju da su religija i nauka dva apsolutno nepomirljiva antipoda, usljed čega su oni koji to ne znaju i ne poštuju, umjesto priznanja, dostojni ozbiljnih kritika, uključujući i uskraćenje prava na rad u vaspitno-obrazovnom sistemu.

Drugo – u visokom školstvu, posebno na državnom univerzitetu sveštena lica su u tolikoj mjeri involvirana da je veoma teško ne samo isključiti ih iz tog sistema, nego i lišiti glavnog uticaja u utvrđivanju planova i programa u toj oblasti.

Treće – visoki vjerski službenici su već nekoliko godina glavni kadrovi sastava političkih tijela u državi, od Vlade i Skupštine pa do nekoliko nižih nivoa činovništva i časništva u političkim i državnim strukturama vlasti, tako da je kod poznavanja naše ,,principijelnosti“ i ,,poštenja“ u odlučivanju u toj oblasti nerealno očekivati da će oni biti naročito aktivni u čišćenju tog terena, pogotovo kad znaju da Crkva Srbije, čiji odlazak iz Crne Gore niko nigdje ne pominje, svoje kadrove za nastavak dalje faktičke vladavine u ovoj zemlji nema gdje da traži do u redovima svog crnogorskog podmlatka.

Četvrto – Crna Gora ima ozbiljan peh i sa činjenicom da se proces ubrzane i snažne klerikalizacije njenog društva odvija paralelno uz optimalo međusobno prožimanje sa političkom filozofijom ekonomskog programa i politike Validinog projekta ,,Evropa sad 2“, čija je osnova istovjetna: skrenuti pažnju čovjeka sa aksioma da može da živi i pravi sebi bolji svijet jedino od onoga što postigne svojim radom i stvaralaštvom, a ne od lično nezarađenog koje će mu donijeti neko sa strane, na temelju nekog ,,snalaženja“ koje će, na kraju, opet on morati da plati, samo mnogo skuplje, sa obaveznim novim zaostajanjima za drugima i sa gubitkom njihovog povjerenja i svoje časti.

Crna Gora je opet na raskršću, može li opstati ili nam, po ko zna koji put, slijedi ponovna borba za slobodnu i nezavisnu državu; jesmo li išta naučili iz istorijskog iskustva?

RADONJIĆ: Cijeneći prema tekućim društvenim procesima, ne samo što ništa nijesmo naučili, nego smo zapali u neku vrstu hiperhibernacije iz koje nas niko i nište ne može probuditi.

POBJEDA: Kako komentarišete reakciju suverenističkih snaga u ovoj situaciju? Imaju li strategije i da li imaju vođstvo koje je neophodno da Crnogorci ne bi postali manjina?

RADONJIĆ: A zar bismo bili tu gdje smo, da oni imaju išta od toga? Molim da primijetite da su uz Crnogorce danas samo dvije manjinske partije, da su i uz njihovu pomoć ne samo manjina već i oficijelno, uz saglasnost zapadnih saveznika, izopšteni iz javnog života! Je li neko reagovao na to? I zna li neko kakvu reakciju to traži?

Poput akademske zajednice i naši zapadni partneri ćute i čekaju. Nekoliko puta ste poručili da nam niko neće pomoći ako sami sebi ne pomognemo. Ima li nas dovoljno da izliječimo ovo društvo?

RADONJIĆ: Nemam što da dodam ranijim izjavama. Osim da primijetim, mada ni to nije prvi put, da zapadne zemlje ne ćute i ne čekaju, nego mi još nijesmo naučili njihov jezik.

Jeste li slučajno ili namjerno zaobišli svaku priču o aktuelnom nam šefu države koji se hvali da je najviše učinio za Crnu Goru na međunarodnom planu ikada?

RADONJIĆ: Ni jedno, ni drugo. Naprosto, za njega važi sve što sam rekao o kadrovima Crkve Srbije na čelu Crne Gore. Osim toga, uz sve lično poštovanje, što da se kaže o rođenom Crnogorcu, na čelu države, koji nema petlju da kaže da u milenijumskoj državi ne može biti službenog jezika koji ne nosi njen naziv. Uz to on za sebe tvrdi da govori jezikom strane države, a još k tome, kao đak Oksforda, najvišeg ranga, ne samo da ispovijeda vjeru crkve, koja svjesno planski uništava njegovu državu, on još i pristaje da ga ona, kao svojeg apostola, postavlja na čelo te iste države.

Osim toga, što biste još rekli za današnju Crnu Goru?

RADONJIĆ: Najkraće, označio bih je kao: polusuvereni, kvazi-državni provizorijum i stanište od sebe i svijeta otuđenih izbezumljenih kukavaca, bez vizije i programa, sa Ustavom koji niko ne poštuje i personalnim timom na svom društvenom vrhu kome nijedna kriminalna organizacija na Balkanu u političko-etičkom smislu nije ni do članaka.

Crnu Goru vodi ,,organizovana kriminalna banda bez konkurencije na Balkanu“
Nakon potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora, Vi ste vrh države označili kao ,,organizovanu kriminalnu bandu bez konkurencije na Balkanu“.

RADONJIĆ: Nijesam imao izbora za drugačiju markaciju aktera ugovora između Vlade Crne Gore i SPC, u kojem, nakon što pročitate članove 2, 3, 4, 5, 6, 7, nema:

• niđe nijednog dokaza da je to imovina SPC;
• niđe nijednog istorijskog dokaza da je ta imovina eventulno mogla biti svojina SPC;
• niđe nijednog dokaza da je neko pitao crnogorske građane hoće li se odreći svoje istorije, kulture i duhovnog nasljeđa ili ih eventulno nekome prodati?
• niđe nijedne informacije o interesima države Crne Gore da se dobrovoljno odriče svojih vrhunskih dobara i dokaza o smislu i vrijednosti svog postojanja, i to u korist onoga ko sve čini da je ne bude!

Naprotiv: sve je tajna, sve je zakulisno! Sve krađa, čak i klasična veleizdaja! I, još gore, mirna kapitulacija zemlje pred neprijateljem kome se ugovorno polusuverena kvazi-država Crna Gora ne smije ni žaliti, a kamoli u nečemu nečim suprotstaviti. I sve to u aranžmanu dvojice ,,apostola“ i nekoliko njihovih kolega, biblijskih prevaranata, koji znaju da je u Crnoj Gori crkva odvojena od države, a da im kanoni njihove crkve, kao svojim vjernicima, strogo brane bavljenje bilo kojim vanreligijskim poslovima.

Osim toga, svi su međusobno nepovjerljivi, odvojeno jedan od drugog vezani za istog stranog gazdu i utoliko njegov lakši i poslušniji plijen, koji međusobnim nadmetanjem, ko će mu biti bliži i prihvatljiviji, maštovitije i preduzimljivije jurišaju na uništavanje svoje zemlje. Jeste li kad čuli ili pročitali o postojanju takve organizovane kriminalne bande na Balkanu i u Evropi?

Što mislite da ćete, nakon svega, ovom izjavom postići?

RADONJIĆ: Već sam postigao! Davno sam govorio o svemu ovome, ne jednom. Sada sam to samo ponovio i time, vjerovali ili ne, makar malo umirio savjest saznanjem da nijesam varao. Tragična je to utjeha, ali je, ipak, utjeha. Utemeljena na nadi da će se jednog dana u ovoj zemlji javiti neko ko će je shvatiti, možda, prihvatiti kao motiv da, umjesto ruke, podigne glavu. Stari Latini bi rekli: Dixi et salvevi anima meam.