Video
Ministar ekologije Damjan Ćulafić najavio je da očekuje privremeno zatvaranje Poglavlja 27 sredinom decembra. Prema njegovim procjenama, za ispunjavanje svih preuzetih obaveza biće potrebno više od četiri milijarde eura, a najveći izazovi ostaju upravljanje otpadom, zaštita voda i izgradnja nedostajuće infrastrukture.
Za Dragićevića, međutim, najveći problem nije samo nedostatak novca, već sistem koji decenijama omogućava devastaciju prirodnih resursa, a koji nijedna promjena vlasti nije suštinski promijenila.
„Poglavlje 27 nikada nije smjelo da bude mrtvo slovo na papiru, forma bez suštine. A upravo to smo dobili. Tokom prethodnih nekoliko godina, ali i tokom prethodnih 30 godina, Crna Gora nije adekvatno upravljala svojom prirodom i prirodnim resursima”, kaže Dragićević za Standard.
ZAKONI SE MIJENJAJU, ISTI LJUDI OSTAJU
Kao jedan od najočiglednijih primjera raskoraka između propisa i stvarnosti, Dragićević navodi upravljanje otpadom. Dvije godine nakon donošenja novog zakona, divlje deponije su i dalje rasute širom države, dok se, prema podacima koje iznosi, reciklira svega jedan odsto otpada, naspram cilja od 30 odsto do 2030. godine.
Slične probleme vidi i u zaštiti prirode, upravljanju nacionalnim parkovima i kontroli eksploatacije prirodnih resursa.
Posebno upozorava na zakonska rješenja koja, kako smatra, ostavljaju prostor da se zaštita određenih područja ukine političkom odlukom kako bi se omogućila realizacija investicionih projekata.
„U nacionalnim parkovima i dalje vlada haos, jer ni danas nemamo funkcionalan zakonski okvir i neophodnu transformaciju njihovog upravljanja. Istovremeno, sektorima šumarstva, lovstva, poljoprivrede i voda već decenijama upravljaju jedni te isti ljudi. Političke vlasti su se mijenjale, ali su strukture ostajale”, ističe Dragićević.
Prema njegovim riječima, koncesionari koji su upravljali šumama prije deset ili dvadeset godina taj posao rade i danas, dok se sličan kontinuitet može pratiti i kod eksploatacije riječnih korita.
Ekološki aktivisti, kaže, uspjeli su da zaustave najveće investitore u sektoru malih hidroelektrana, ali ne i biznis eksploatacije šljunka.
„Šljunkarenje je i dalje nacionalni biznis, a devastacija rijeka se nastavlja.”
INSPEKTOR SA 850 EURA PROTIV KOMPANIJA KOJE OBRĆU MILIONE
Dragićević smatra da je jedan od ključnih razloga izostanka ozbiljnije borbe protiv ekološkog kriminala ogromna zarada koju donosi eksploatacija prirodnih resursa, ali i nesrazmjera između ekonomske moći kompanija i kapaciteta državnih institucija.
„Prvi problem je ogromna lukrativnost poslova vezanih za prirodne resurse i moć kompanija koje imaju monopol nad tim sektorima. Drugi je položaj samih inspektora, čije se zarade kreću oko 850 eura, a od kojih očekujemo da kontrolišu kompanije čije poslovanje, kroz devastaciju prirodnih resursa i druge oblike štete, može državu koštati stotine miliona eura godišnje”, upozorava on.
Kritike upućuje i Agenciji za zaštitu životne sredine, navodeći da se pokazalo koliko rad jedne institucije može zavisiti od pojedinca.
„Čak i tamo gdje smo uspjeli da pokrenemo institucije i napravimo promjene, poput Agencije za zaštitu životne sredine, vidimo koliko je sistem krhak. Odlaskom direktora na bolovanje, stvari se polako vraćaju na staro, a Agencija ponovo postaje protočni bojler umjesto institucije koja bi trebalo da bude jedan od stubova zaštite životne sredine.”
IPAK, BORBA NIJE BILA UZALUDNA
Uprkos oštroj ocjeni stanja, Dragićević odbacuje mogućnost da je djelovanje ekoloških aktivista ostalo bez rezultata. Naprotiv, smatra da je upravo pritisak civilnog sektora zaslužan za značajan dio pomaka u posljednjih šest godina.
„Moramo priznati da je situacija u borbi protiv ekološkog kriminala danas znatno bolja nego prije 2020. godine. Uspjeli smo da zaustavimo izgradnju malih hidroelektrana, ilegalnu sječu svedemo na nivo koji je, prema našim procjenama, najmanje upola manji nego 2020. godine i blokiramo brojne štetne projekte, uključujući planove Mohameda Alabara na Velikoj plaži”, kaže Dragićević.
Kao konkretne rezultate navodi i vraćanje devastiranih prostora u prethodno stanje, od plaže Čeda Popovića do Baošića.
Posebno izdvaja ovogodišnju akciju na Marezi, koja je, prema njegovim riječima, petnaest godina bila izložena devastaciji investitora i dijela mještana.
„Mareza sada prvi put slobodno teče prema Morači, čime je smanjeno zamućenje vode koja se koristi za vodosnabdijevanje građana Podgorice.”
To, međutim, ne mijenja njegovu ocjenu da su ostvareni pomaci prvenstveno rezultat upornih pojedinaca, prije svega iz civilnog sektora, uz podršku malog broja ljudi unutar institucija.
BRISELU DOKUMENTACIJA, GRAĐANIMA RAČUN
Dragićević upozorava da bi se pravo stanje crnogorske ekologije moglo pokazati tek nakon što država formalno završi pregovore o Poglavlju 27.
Privremeno zatvaranje poglavlja ne znači da su sve preuzete obaveze ispunjene. Crna Gora će i nakon toga morati da ulaže u postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, upravljanje otpadom, smanjenje zagađenja i zaštitu prirodnih staništa.
„Ono o čemu se u Crnoj Gori ne govori dovoljno jeste šta nas čeka nakon privremenog zatvaranja Poglavlja 27. Tada ćemo se suočiti sa ogromnim problemima u ispunjavanju kriterijuma koje je država prihvatila. Neispunjavanje tih obaveza i odlaganje neophodnih reformi mogli bi nas kasnije koštati stotine miliona eura”, upozorava Dragićević.
Posebno je skeptičan kada je riječ o sposobnosti države da obezbijedi i pravilno potroši sredstva potrebna za ispunjavanje evropskih standarda.
„Crna Gora taj novac nema. Značajan dio sredstava nikada nećemo uspjeti da povučemo iz evropskih fondova, dok ćemo dio novca koji nam bude dostupan potrošiti neadekvatno, kao što se već dešava sa projektima sanacije bazena crvenog mulja i rasutog opasnog otpada na teritoriji KAP-a.”
Prema njegovim tvrdnjama, dio tih projekata zasnovan je na podacima starim i do dvadeset godina, što dovodi u pitanje njihovu djelotvornost, ali i opravdanost ulaganja.
Dragićević ne štedi ni Ministarstvo ekologije. Tvrdi da se na pojedinim pozicijama i dalje nalaze ljudi bez odgovarajućeg znanja i iskustva u oblasti zaštite životne sredine.
„Posebno zabrinjava činjenica da se u Ministarstvu ekologije i dalje nalaze ljudi koji se zaštitom životne sredine nijesu bavili ni akademski ni aktivistički i koji, očigledno, nemaju dovoljno znanja i iskustva za posao koji obavljaju.”
Zato, smatra, najavljeno zatvaranje Poglavlja 27 ne bi trebalo predstavljati kao završetak posla. Naprotiv, najveće finansijske i institucionalne obaveze tek dolaze.
„Sve to pokazuje da nas cijena neodgovornog upravljanja životnom sredinom tek čeka. Za pet ili deset godina plaćaćemo je i kroz uništenu prirodu i kroz ogromne materijalne troškove. A što duže budemo odlagali suštinske promjene, ta cijena biće sve veća”, zaključuje Dragićević za Standard.
Preporučeno
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA ,,ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE
