Radulović je za Standard ocijenio da je sprovođenje zakona test u kojem će se Crna Gora dokazati ili kao država ili kao “fildžan država”. On smatrada je jedini smisao, kako je rekao, razgovora Vlade i Mitropolije crnogorsko-primorske je iznalaženje odela uključivanje eparhije SPC u pravni sistem Crne Gore. Dodao je i da ne očekuje da će doći do radikalizacije protesta kada dođe do primjene Zakona.

Da li smatrate da je država spremna i voljna da sprovede Zakon o slobodi vjeroispovjesti, naročito one odredbe Zakona koje se tiču crkvene imovine?

Ako nije voljna i spremna ne vidim zbog čega se onda upuštala u ovakav poduhvat. Smatram da je i voljna i spremna jer se nalazi pred ozbiljnim izazovom da se ili potvrdi kao država koja je u stanju da donosi zakone i naravno da ih primjenjuje ili, ukoliko ne bude tako, onda bi od sebe zaista napravila „fildžan državu“, kako nas je g. Radović „čašćavao“.

Zbog čega onda Vlada vodi pregovore sa Mitropolijom, ja, u tom slučaju, ne vidim njihov smisao?

Ipak bih radije upotrijebio izraz razgovori. Iz prostog razloga što još nijesu zaraćene strane u pitanju pa da pregovaraju. A jedini smisao tih razgovora jeste da se iznesu argumenti. Jer kao što znate, javna rasprava od prije nekoliko godina nije uspjela, nego je bilo raznih opstrukcija, protesta i sukoba. U suštini se nije raspravljalo ni o čemu. Međutim, sada je Zakon donijet i sada se iznose argumenti i dokumenti i iscrtavaju se pozicije dijaloških strana. Potrebno je pronaći odgovarajuće modele uključivanja SPC u primjenu Zakona. To je po mom mišljenju jedini prihvatljivi smisao razgovora ekspertskih timova, jer da se sada razgovara o odustajanju od primjene Zakona bilo bi previše neozbiljno.

Povezani članci

Društvo

Čestitke povodom Dana nezavisnosti

Društvo

DFC analiza: Kampanje uticaja – Pokušaji oblikovanja unutrašnje i spoljne politike Crne Gore

Politika

UTICAJ SA STRANE: Najveći suparnik SPC je Đukanović, „igraće“ na nekoliko kandidata

Kako komentarišete dosadašnju reakciju SPC i srpskih nacionalnih elita i da li očekujete, kada se krene u sprovedbu Zakona, radikalizaciju akcija i djelovanja SPC i prosrpskih partija u Crnoj Gori?

Reakcija je sasvim očekivana, ali neuporedivo više bih cijenio da se u toj reakciji SPC pojave određeni argumenti, dakle ne samo protestne šetnje nego i pravni argumenti i da se upravo argumentima vodi dijalog. Međutim, vjerovatno SPC ne raspolaže odgovarajućim argumentima, jer je veoma teško dokazati da ta kulturna baština ne pripada državi Crnoj Gori nego da pripada SPC. No eto, to je još jedan predmet razgovora. Što se tiče radikalizacije protesta, to je nešto što uvijek možemo očekivati. Mada mislim da će ipak razumni i odgovorni ljudi procijeniti da se to ne čini jer bi svaka radikalizacija vodila u oštre sukobe, a takvi sukobi imaju svoju ne-logiku i ne okončavaju se lako.

Ukoliko dođe do toga, očekujete li da će zapadni partneri pružiti podršku Crnoj Gori?

Više bih volio da se uloga naših partnera ispolji prije eventualne radikalizacije, jer ukoliko bi došlo do radikalizacije ničija nam podrška tada ne bi bila potrebna niti bi imala bilo kakvog efekta, niti bi bila od pomoći. Imali smo, nažalost, prilike da devedesetih posmatramo kako su se stvari odvijale. Tu vrstu pomoći ne bih želio Crnoj Gori, ali to pretpostavlja da ne bih želio sukobe, pogotovo ne sukobe oružane prirode i krvoproliće.

A kakvu reakciju očekujete od Srbije i Rusije u slučaju eventualne radikalizacije? Da li će oni biti direktni nalogodavci te radikalizacije ili će, pak, među njima, kako rekoste, preovladati razumni ljudi?

Srbija reaguje standardno i taj medijski rat koji se vodi protiv Crne Gore je zaista grub i otvoren, a kao svaki medijski rat počiva na mnoštvu neistina. Nakon što je g. Gavrilović, glavni čovjek SPC, uporedio Crnu Goru sa NDH i Jasenovcem ništa me više ne može iznanaditi. Zaista ništa! I to sve ide u jedan standardni političko-propagandni paket. U Srbiji će se uskoro održati izbori i jednim dijelom mislim da je to dio predizborne kampanje. Meni se malo čini upitnim izostanak otvorenije reakcije Rusije. Imali smo svega jednu Lavrovljevu izjavu, i par blijedih izjava „krasavice“ Zaharove. Međutim ako se sjetite 2016. skoro da nije bilo dana kada Kremlj nije davao gruba i nediplomatska saopštenja povodom Crne Gore. I ako se sjetite posjete Patruševa Beogradu, glavnog koordinatora svih obavještajnih službi, nekoliko dana nakon onog terorističkog čina i njegovog razočarenja što mora da dođe sa tako visoke adrese i da vadi fleke i kontroliše štetu na terenu, što se jasno moglo vidjeti kada je prolazio pored počasnog stroja garde, kada su ga dočekali. Vjerujem da su ruske službe ovoga puta izabrale da se ne miješaju tako direktno i da su se oslonile na SPC i njene ljude. Na to mišljenje me upućuje i jedan veoma specifičan odnos koji g. Radović ima prema Vučiću i Patrijaršiji u Beogradu. Dakle, mislim da je on ovoga puta konektovan na neuporedivo značajniju adresu u Moskvi, koja neće sa svojim ljudima na teren. No, bez obzira na sve, smatram da će se tenzije spuštati i da će se SPC ipak polako uvoditi u zakonski okvir države Crne Gore.

Koliki nacionalni i državni interes ima za Vas ovaj zakon i da li on predstavlja uvod u obnavljanje autokefalne ili, pak, u najmanju ruku, stvaranje autonomne Crkve u Crnoj Gori?

Da budem sasvim precizan: smatram da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti odbrana sekularne Crne Gore pred snažnim udarom opšte klerikalizacije koja se sprovodi posljednjih 30 godina. To je glavni politički značaj Zakona. Neće se tim Zakonom napraviti neka nova Crkva, niti obnoviti stara, niti nešto treće… Zakon to ne reguliše. Mene zanima da se država Crna Gora njime pozicionira kao vlasnik kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, i da se zaustavi jedan, od davnih dana, rastući trend klerikalizacije društva, i da se učvrsti institucionalni okvir sekularne države Crne Gore – građanske, multikonfesionalne, multikulturalne. A u ovaj dio za obnavljanje Crkava, ili njihovo stvaranje, u to se ne bih upuštao. I ne bih ukrštao dvije različite argumentacije. Jednostavno, držao bih se odbrane sekularne Crne Gore, a crkvu bih prepustio vjernicima.

A da li može sekularna Crna Gora da živi zajedno sa SPC u njoj?

Naravno da može, zašto ne bi mogla? Ali ne sa ovakvom SPC. Ne sa SPC koja će uvijek biti instrument uništavanja Crne Gore. Kao što u Crnoj Gori mogu da žive ljudi različitih nacija i vjera, različitih političkih opredjeljenja, ali samo pod jednim uslovom – da smo svi dovoljno svjesni i dovoljno pametni da ne ugrožavamo državni okvir unutar kojega je naš zajednički život jedino moguć.

To bi podrazumijevalo reformaciju SPC iz samih temelja?

Ne nužno. To bi podrazumijevalo da vodeći ljudi SPC u Crnoj Gori prihvate Crnu Goru kao svoju državu i da odustanu od velikodržavnog projekta koji Crnu Goru doživljava ne kao suverenu državu, nego kao dio te političke fantazme koja se zove „Velika Srbija“. Fantazme koju su u XX vijeku tri puta pokušavali da stvore, i svaki put bezuspješno, ali sa mnogo krvi. Dakle, niko ne očekuje od njih da prestanu da budu SPC, ili vjernici. Uostalom, zbog čega bi to očekivao?

Ali to je sama srž bića SPC.

E onda su oni u velikom problemu. Ako se ne bave hrišćanstvom i Jevanđeljem nego nakaradnom politikom koja podrazumijeva ozbiljne žrtve na svim stranama, onda je to, zaista, veliki problem. Nažalost, ne samo njihov, nego i naš s njima.

Pojedini intelektuaci smatraju da podjednak problem za Crnu Goru, pored velikosrpskog nacionalizma, predstavlja i neoliberalna ideologija koja svojim turbokapitalizmom Crnu Giru čini ranjivom i podložnom udarima srpskog velikodržavnog projekta. Kako Vi gledate na to?

Ono što Crnu Goru čini ranjivom je nedostatak ili slabi rad ili slabo postojanje institucija države. Institucija koje će biti inkluzivne i koje će strogo voditi računa da svoju djelatnost obavljaju u skladu sa zakonom i na opšte dobro i korist svih građana. I kada me neko pita šta brani Crnu Goru ja uvijek odgovaram – institucije. Institucije koje su poštene, precizne i koje se pridržavaju zakona i Ustava. Neoliberalni kapitalizam, tajkunizacija, nažalost, sve su to proizvodi tranzicije, jer mi smo uništili jedan sistem, zvao se socijalistički, pa smo onda prelazili u jedan potpuno drugačiji sistem. Nijesam ljubitelj neoliberalnog kapitalizma, ja sam socijaldemokrata po političkom ubjeđenju. Smatram da su mnoge stvari mogle biti izvedene uz više poštovanja ljudskih i radničkih prava. Međutim mi smo izabrali jedan drugačiji model i dosljedno ga sprovodili. E sada da li to Crnu Goru čini ranjivom? Naravno da čini, u istoj mjeri koliko i druge nesretne zemlje nastale na zgarištu Jugoslavije. Nigdje se tu nije neki drugi model pojavio. Možda je bilo iluzorno očekivati da će se nakon raspada socijalizma i onakvog raspada Jugoslavije sačuvati nešto od prethodnog sistema. To vjerovatno jeste određena iluzija, i to se nije moglo sačuvati, ali neka socijaldemokratija je mogla da se ostvari. Međutim, mi imamo ozbiljan problem što smo naše radnike 1989. godine pretvorili u ustaše i četnike. Onoga trenutka kada su radnici prestali da budu radnici, i zaboravili na svoju klasnu svijest, a postali ustaše i četnici sve je moglo da se dogodi. I sve što smo doživjeli, jednim znatnim dijelom smo doživjeli i zbog toga. Napustili su socijalizam i odjednom su se nacionalno osvijestili i krenuli u međusobno klanje.

Ali taj neoliberalni sistem koji smo mi posljednjih decenija dosljedno sporovodili je proizvodio nepravde i nejednakosti. Vi kada kažete fale nam institucije ustvari kažete fali nam pravda, je li tako?

Da tako je, fali pravda.

Može li onda ova elita koja se nalazi na čelu Crne Gore a koja je stvorila postojeći društveno-ekonomski sistem koji se temelji na nepravdi da ga promijeni?

Može, zašto da ne? Uz malo dodatnog napora. Kako su promijenili socijalistički sistem, pa su izvjesno vrijeme vodili ratove, pa su onda i to promijenili. Promjena je uvijek otvorena mogućnost u politici. Nijesu političari za vječnost ograničeni svojim politikama, oni su prilagodljivi. Sve je moguće. Međutim, smatram da bi im u toj promjeni i društvo trebalo pomoći.

Na koji način?

Na taj način da NVO, intelektualci i samo društvo u cjelini što značajnije i češće učestvuju u političkim zbivanjima. Mi sada prisustvujemo velikim protestima i to je uredu. Meni protesti, zaista ne smetaju. Smatram da ljudi imaju ustavno pravo da protestuju sve dok je to u okvirima zakona i dok je mirno. To je u redu i nije problem. Međutim, jeste li primijetili neke značajnije proteste u vezi Zakona o radu? Nijeste, a nijesam ni ja. To je vrlo interesantno. Zakon o radu nam ne smeta i tako je lagano prošao, iako tamo postoji niz rješenja koja nijesu baš najprihvatljivija. Problem je naravno u tome što kada sam konsultovao neke ekonomiste i tražio od njih da reaguju sa lijevih pozicija na taj Zakon, pa skoro da nijesam uspio da nađem sagovornika.

Zbog čega je to tako?

Zbog toga što je taj neoliberalni model zavladao i on je sada dominantan. A većina naših ekonomista su apologete krupnog kapitala i njegovih interesa.

Ali zar taj model nije doživio krah 2008. godine?

Doživio je on krahova i krahova, ali dok svijest o njegovom krahu stigne do nas u Crnoj Gori proći će izvjesno vrijeme… Ostaje nam da se nadamo ne previše.