CdM: Crna Gora obilježava 20 godina od obnove nezavisnosti. Šta sa pravnog aspekta ocjenjuete kao ključni domet?

Radulović: Za svaku državu, sa pravnog stanovišta, nesumnjivo je ključno pitanje njeno ustavno ustrojstvo. U tom pogledu donošenje Ustava Crne Gore iz 2007. godine, sa amandmanima iz 2013. godine, predstavlja temeljni čin i okosnicu crnogorskog pravnog sistema.

Sa vremenske distance od dvije decenije možemo istaći da je Crna Gora tada usvojila dobar ustavni akt, na bazi kojeg je izgrađen i zaokružen institucioni aparat suverene države. Narano, Ustav je “živa materija” i u stručnoj javnosti postoji saglasje u dijelu neophodnih ustavnih promjena koje treba sprovesti u tekućem procesu približavanja EU.

Na drugoj strani, namjera “desnog političkog korpusa”, da se mijenja Ustav u dijelu “identitedskih pitanja” i time naruši građanska kompozicija Ustava i zamjeni etnofederalističkim konceptom, za slučaj realizacijie bila bi pogubna jer bi vodila “bosnizaciji” i duboko vjerujem da za to ne postoji preovladavajuća volja.

CdM: Kada uporedite 2006. godinu i današnju Crnu Goru, šta smatrate najvećim uspjehom, a šta najvećim propuštenom šansom u razvoju države?

Radulović: Definitivno najveći uspjesi su u domenu spoljne politike. Istovremeno, na unutrašno-političkom planu, javlja se veći broj “defekata” i to prije svega u upravljanju prostorom, politici obrazovanja, zapostavljanju kulture  i ono na šta posebno ukazuju zapadni partneri – vladavini prava.

Nesporno je da pridruživanje EU traži intenzivnu zakonodavnu aktivnost, koju često prati neusaglašenost zakonskih tekstova, ali umjesto da to bude izuzetk to postaje pravilo. Tako danas imamo spornost pa čak i nustavnost čitavog niza zakonskih odredbi, ozbiljne propuste u nomotehnici i ono šta najviše zabrinjava njihova loša implementacija.

CdM: U kojoj mjeri je Crna Gora u protekle dvije decenije uspjela da izgradi stabilne i funkcionalne demokratske institucije?

Radulović: Profesionalne i kredibilne insitucije su osnov uređene i stabilne države i u prvih desetak godina, relativno uspješno je tekao proces forimanja i izgradnje državnog aparata.

Nažalost institucije nijesu uspjele da postignu potreban kredibilitet i javno povjerenje, a razlog tome je loša kadrovska politika i partitokratija umjesto, toliko puta javno promovisane, meritokratije.

Država se ne gradi na velikom broju nekredibilnih ili lažnih diploma i na bazi njih zasnovanih radnih odnosa u javnoj upravi i zato postoji deficit u izgradnji profesionalnog i kavalifikovanog držanog aparata.

Zato, ostaje ocjena da Crna Gora još uvijek nije postigla – institucionalnu i funkcionalnu demokratiju.

CdM: Da li je politička i društvena polarizacija danas veća nego u vrijeme referenduma 2006. godine, i kako ona utiče na funkcionisanje države?

Radulović: Bez obzira na utisak koji generiše “dnevna politika”, polarizacija po pitanjima državnosti i državnih simbola, NATO i EU integracija jeste manja u odnosu na predreferendumski period. To je posljedica činjenice da je nemali broj ranijih protvnika, kada su ove teme u pitanju, smanjen i da su politička vođstva pojedinih subjekata napustila raniju radikalnu politiku po ovim pitanjima.

Na drugoj strani povećava se antagonizam po pitanju sekularnosti države jer  crngogorsko društvo postaje mnogo više klerikalno nego u prvoj deceniji po sticanju nezavisnosti. Zato, po ovom  pitanju, za razlliku od prethodnih, raste intenzitet suprostavljanja, jer građanska Crna Gora odbija da prihvati da je “potopi talas” folklorne religioznosti, koja često paktira sa ideologijom zločinačkih i kvinsliških pokreta iz II svjetskog rata i koja ne ukriva namjeru da postane dominirajuća društvena vrijednost i politički činilac.

CdM: Kako ocjenjujete nivo političke kulture i institucionalnog dijaloga u Crnoj Gori u posljednjih 20 godina?

Radulović: Osnov demokratskog društva su društveni dijalog i politička kultura. Tamo gdje nema kulture stanuje primitivizam, a gdje nema dijaloga stanuje autokratija. Nažalost, i ovdje moramo konstatovati porast demagogije i populizma, koji dovode do pada političke kulture. Zato, saziv Skupštine iz “ratnih” devedesetih XX vijeka liči na “dom lordova” u odnosu na današnje stanje.

Nažalost ni Vlada nije uspostavila insitucionalizovan drijalog sa civilnim društvom, akademskom zajednicom, NVO, strukovnim organizacijama i sindikatima. To je vidan hendikep, posebno sada kada smo u finalu procesu EU integracija i kada treba objedinjavati ukupan proevropski potencijal države i društva.

CdM: Koliko je proces evropskih integracija doprinio stvarnim reformama, a koliko je ostao na formalnom ispunjavanju obaveza?

Radulović: Reforme sistema su centralno pitanje evropskih integracija. Nažalost, termin “reforma” je usljed enormne eksploatacije zadnjih 30 godina, izgubio na značenju, a samim tim i povjerenje javnosti. Sadašnje stanje čitavog niza reformi je više u sferi forme nego sadržaja. Stoga, u čitavim djelovima javnih politika umjesto progresa i suštinskih rezultata imamo regresiju, tako da one ne mogu dobiti prelaznu ocjenu.

CdM: Kako gledate na aktuelne predloge ustavnih izmjena. Da li su oni rezultat stvarnih potreba sistema ili političkih okolnosti i postoji li potreban društveni konsenzus?

Radulović: Neupitno je da treba pristupiti ustavnim promjenama po pitanijima za koja, već sada, postoji saglasje/konsenzus na nivou pravničke profesije.

Ono što nije dobro je činjenica da skoro svake druge nedjelje imamo nove prijedloge za promjenu Ustava sa više državnih adresa, što govori o nepostojanju sistemskog i samim tim ozbiljnog  pristupa.

Stoga, Udruženje pravnika Crne Gore, po uzoru na period kada je donošen Ustav Crne Gore, predlaže da se formira referentno tijelo, sastavljeno od istaknutih poznavlaca ustavno pravne materije, koje bi autoritativno i kompetentno, dalo sadržaj  neophodnih ustavnih promjena, koje bi u formi nacrta sačinilo radno tijelo Skupštine i saglasno članu 156 Ustava, uputilo na javnu raspravu.

CdM: Gdje vidite najveće izazove Crne Gore u narednoj deceniji ?

Radulović: Prijem Crne Gore u punopravno članstvo EU pored niza prednosti, donosi i sa sobom niz izazova na koje treba biti spreman i zaštiti se od njihovih negativnih efekata.

Međutim, mora se konstatovati da Crna Gora danas i pored enormnog broj strategija, studija, akcionih planova, nema dugoročnu državnu politiku za čitavn niz strateških oblasti.

Zato izazovi kao što su odliv mladog i obrazovanog stanovništva, promjena demografske strukture, deficit radne snage, posebno u oblasti turizma i građevine, značajno povećanje cijena posebno nekretnina, saobraćajna nepovezanost su pitanja koja traže ozbiljan, institucionalan i strateški osmišljen odgovor.

Poseban izazov će biti primjena evropskog zakonodavstva i u pravcu obrazovanja nove generacije pravnika, Udruženje pravnika Crne Gore je organizovalo posebnu sesiju Ius Foruma sa fokusom na ovu temu.

U konačnom, evropske integracije jesu strateški cilj, ali treba jasno saopštiti da da EU nije “obećana zemlja.” Proces pridruživanja i članstvo u EU su velika šansa ove generacije crnogorskih građana i način na koji će se ta šansa iskoristiti u narednoj deceniji biće pokazatelj njene zrelosti.

Zato, kao što smo 2006 godine. nakon referenduma, poručili da je “nezavisnost tek početak”, tako danas, 2026. godine, moramo ponovititi da je članstvo u EU tek početak jedne velike i vrlo zahtjevne faze u istorijskom i državnom trajanju Crne Gore.

Put do bolje i pravednije Crne Gore vodi preko Brisela, ali se njegovi temelji grade u Crnoj Gori.